Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-886/21 (N. R., A. R. i A. R.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-886/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-886/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Nermin Rožajac i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nermin Rožajac, Adel Rožajac i Adisa Rožajac protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 41 0 Rs 077462 20 Rev od 17.

studenoga 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 Rs 077462 20 Rsž od 22. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 Rs 077462 19 Rs od 5. ožujka 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Rožajac, Adel Rožajac i Adisa Rožajac (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelantica i/ili apelanti), svi iz Vareša, koje zastupa Mirza Mušinbegović, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 18. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 Rs 077462 20 Rev od 17. studenoga 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 41 0 Rs 077462 20 Rsž od 22. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Visokome broj 41 0 Rs 077462 19 Rs od 5. ožujka 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezan je tuženik (JP Šumsko-privredno društvo Zeničko-dobojskoga kantona d.o.o. Zavidovići) da prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni iznos, i to: određeni iznos na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, određeni iznos na ime naknade za pretrpljeni fizički bol, određeni iznos na ime naknade za pretrpljeni strah, te određeni iznos na ime naknade za duševne bolove zbog naruženosti, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, obvezan je tuženik da drugoapelantu (sinu prvoapelanta) na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog osobitoga invaliditeta bliske osobe isplati određeni iznos, kao i određeni iznos trećeapelantici (supruga prvoapelanta) na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog osobitoga invaliditeta bliske osobe, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je prvoapelant bio djelatnikom tuženika, na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, po kojemu je obavljao poslove i radne zadatke radnika u šumarstvu. Vrhovni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je obavljajući svoje redovite poslove i radne zadatke prvoapelant zadobio izuzetno teške i po život opasne višestruke teške tjelesne povrede kralješnice i kralježničke moždine, te višestruke lakše tjelesne povrede, sa ukupnim procentom umanjenja životne aktivnosti 100%, kada je na istoga palo stablo jele (ustava) udarivši ga u leđa. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud odgovornost tuženika utemeljio na odredbi čl. 173. u svezi s čl. 174. st. 1. i čl. 201. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), kao i čl. 8., 21., 39., 44., 49. i 81. Zakona o zaštiti na radu, te čl. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 11. i 16. Pravilnika o zaštiti na radu u šumarstvu. Vrhovni je sud istakao da je primjenom odredbe čl. 93. st. 1. Zakona o radu, te čl. 154. st. 1, 155., 173., 174. st. 1., 176., st. 1. i 2., te čl. 177. st. 2. i 3. ZOO prvostupanjski sud odredio procent odgovornosti tužitelja i apelanta u omjeru 50:50%, te da je drugostupanjski sud cijenio da je omjer odgovornosti 30% prvoapelanta i 70% tuženika. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen revizijski prigovor prvoapelanta u svezi sa podijeljenom odgovornošću za nastalu nematerijalnu štetu u omjeri 30%:70%, jer je drugostupanjski sud pravilno izveo zaključak na temelju provedenih dokaza u prvostupanjskome postupku (prijave o nezgodi na radu, iskaza svjedoka, te vještačenja), da se prvoapelant nije potpuno pridržavao propisanih mjera zaštite na radu, izričite zabrane rada ispod ustavljenja stabla, iako je završio obuku iz oblasti zaštite na radu. Vrhovni je sud istakao da razlozi kojima se ukazuje da nije utvrđen ispravan procent odgovornosti, nemaju utemeljenja, ali su i činjenično pravne naravi, zbog čega se revizija ne može izjaviti sukladno čl. 240. st. 2. Zakona o parničnome postupku. Vrhovni je sud istakao da uzimajući u obzir narav i težinu povreda, procent umanjenja životne aktivnosti od 100%, okolnost da je prvoapelant u vrijeme nezgode imao 43 godine, te obujam i intenzitet ostalih prihvaćenih posljedica, prema kriterijima iz čl. 200. ZOO, taj sud nalazi da je naknada za navedene oblike naknade nematerijalne štete dosuđena uz pravilnu primjenu materijalnoga prava i važeće sudske prakse (orijentacione kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete zauzete od strane građanskoga odjeljenja Vrhovnoga suda na sjednici od 20. veljače 2006. godine i orijentacijskih kriterija sa sjednice panela za ujednačavanje sudske prakse od 29. listopada 2015. godine). Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da se povreda prava ogleda „u proizvoljnoj primjeni čl. 177. ZOO, gdje je arbitražnim utvrđivanjem 30% doprinosa prvoapelanta nastanku štetnoga događaja, prvoapelant, a posljedično i ostali apelanti lišeni 30% očekivane naknade štete“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-886/21 (N. R., A. R. i A. R.) | Sudska praksa | Aktio