Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-849/21 (D. J.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-849/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-849/21, rješavajući apelaciju Drage Jerkovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Drago Jerković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 02 0 U 001277 17 Uvp od 13. studenog 2020.
godine i Presude Kantonalnoga suda u Odžaku broj 02 0 U 001277 16 U od 12. listopada 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Jerković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Slavonskog Broda, podnio je 12. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 02 0 U 001277 17 Uvp od 13. studenog 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 U 001277 16 U od 12. listopada 2016. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe za Posavski kanton (u duljenjem tekstu: prvostupanjski organ) od 30. prosinca 2015. godine apelantu je priznato pravo na razmjernu starosnu mirovinu u određenom novčanom iznosu.
3. Rješenjem Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 21. srpnja 2016. godine odbijen je apelantov priziv izjavljen protiv rješenja prvostupanjskoga organa od 30. prosinca 2015. godine.
4. Presudom Kantonalnog suda od 12. listopada 2016. godine, odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je uz tužbu apelant priložio nekoliko kopija potvrda o zaprimljenim dokumentima u kojima je navedeno da apelant traži invalidsku mirovinu, koje je navodno dostavio Područnoj službi u Slavonskom Brodu 2006., 2008. i 2009. godine. Međutim, naveo je da tih potvrda nije bilo u spisu predmeta, a da su uz tužbu potvrde bile podnesene u kopijama na kojima se ne vidi pečat Područne službe u Slavonskom Brodu niti imena i prezimena ovlaštenih osoba koje su zaprimile takve dokumente. Stoga, naveo je da su takvi dokumenti nevjerodostojni.
6. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda od 13. studenog 2020. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
7. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz prvostupanjske presude i spisa predmeta, proizlazi da je apelant 2015. godine podnio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje - Područni ured Slavonski Brod, zahtjev za starosnu mirovinu, koji je proslijeđen Kantonalnoj administrativnoj službi u Orašju, radi utvrđivanja razmjerne starosne mirovine u BIH (u skladu sa Ugovorom o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine). Dalje je naveo da je prilikom postupanja po apelantovom zahtjevu, prvostupanjski organ rješenjem apelantu priznao pravo na razmjernu starosnu mirovinu. Odlučujući o apelantovom prizivu protiv tog rješenja tuženi organ je odbio apelantov priziv, te je naveo da je utvrdio da je apelant, na obrascu HR/BiH 201 podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu, a ne invalidsku mirovinu. Pri tome je naveo da je tuženi organ istakao da je apelantu i od strane nositelja osiguranja iz R. Hrvatske priznato pravo na starosnu mirovinu. Imajući to u vidu, naveo je da je prvostupanjski sud zaključio da su prvostupanjski i tuženi organ pravilno utvrdili da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, što proizlazi iz obrasca HR/BiH 201, na osnovu kojeg su apelantu priznali pravo na razmjernu starosnu mirovinu, u skladu s člankom 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, a u svezi s člankom 17. Ugovora o socijalnom osiguranju između BIH i RH. Vrhovni sud je ukazao da je člankom 41. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima, propisano da se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Kako se u zahtjevu za vanredno preispitivanje ne može isticati povreda pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su nedopušteni apelantovi prigovori da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu. Također, naveo je da su neprihvatljivi i apelantovi prigovori da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je neutemeljen apelantov zahtjev da se utvrdi da je on ratni vojni invalid. Naime, naveo je da je predmet ove upravne stvari odlučivanje o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu zbog čega je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da je neutemeljen apelantov prijedlog da sud utvrdi da je apelant ratni vojni invalid i da se razvrsta u određenu grupu ratnih vojnih invalida (utvrđivanje vojne invalidnosti vrši se u sasvim drugom upravnom postupku u skladu sa Zakonom o pravima brantielja i članova njihovih obitelji).
Apelacioni navodi
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da on nije podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu nego invalidsku mirovinu. Također, apelant smatra da je kao osoba koja je podnijela zahtjev kod nositelja osiguranja u drugoj državi diskriminiran u odnosu na osobe koje podnose zahtjev za invalidsku mirovinu u Federaciji BiH. Naime, ističe da je prilikom podnošenja tužbe imao samo dokumente dobio od nositelja osiguranja u Republici Hrvatskoj, pa je Kantonalni sud u slučaju da su podaci iz potvrda ili same potvrde bili sporni, apelanta trebao upozoriti na to. U tom slučaju bi apelant predložio dostavljanje tih potvrda službenim putem.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević