Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/21 (Š. B. i drugi)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na pravnu sigurnost
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-424/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-424/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Šejla Borovina i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Šejla Borovina i Nejra Topalović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292129 15 Rsž od 12. marta 2020.
godine i Nerma Hasanović, Fahrija Bogilović, Azra Hasanović, Šefka Terović i Munira Bučo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 292091 15 Rsž od 12. marta 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-424/21
1. Šejla Borovina i Nejra Topalović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelantica ili apelantice) iz Sarajeva, koju zastupa Nihad Guso advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 292129 15 Rsž od 12. marta 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1981/20 od 15. jula 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv presude Kantonalnog suda od 12. marta 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 292129 20 Rev od 11. novembra 2020. godine revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelantica da se obaveže tužena (JU OSNOVNA ŠKOLA “ALIJA NAMETAK” SARAJEVO) da apelanticama na ime razlike plaća po osnovu povećanja najniže satnice zbog porasta troškova života više od 5% u nominalnom iznosu na sve plaće za naznačene periode i na ime razlike plaća po osnovu usklađivanja sa osnovicom cijene rada od 60% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku za prethodni kvartal u naznačenim periodima isplati određene novčane iznose, bliže navedene u izreci presude, te da na te iznose za apelantice izvrši uplatu pripadajućih doprinosa Federalnom zavodu PIO, da prvoapelantici na ime naknade plaće za vrijeme porodiljskog odsustva u periodu 1. jula do 31. decembra 2010.godine isplati određeni novčani iznos, bliže naveden u izreci drugostepene presude, te da apelanticama na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009. godinu, za 2010. godinu, za 2011. godinu i za 2012. godinu isplati određene novčane iznose, bliže navedene u izreci drugostepene presude. Obavezane su apelantice da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 2.677,20 KM.
2. AP-425/21
4. Nerma Hasanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) iz Ilijaša, Fahrija Bogilović (u daljnjem tekstu: drugoapelantica) iz Vogošće, te Azra Hasanović, Šefka Terović i Munira Bučo (u daljnjem tekstu: trećeapelantica, četvrtoapelantica i petoapelantica) iz Sarajeva (zajedno: apelantice), koje zastupa Nihad Guso advokat iz Sarajeva, podnijele su 9. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292091 15 Rsž od 12. marta 2020. godine.
5. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1981/20 od 15. jula 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 292091 15 Rsž od 12. marta 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 292091 20 Rev od 19. novembra 2020. godine odbačena kao nedopuštena revizija apelantica izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelantica da se obaveže tužena (JU OSNOVNA ŠKOLA “ALIJA NAMETAK” SARAJEVO) da na ime razlike plaća po osnovu povećanja najniže satnice zbog porasta troškova života više od 5% u nominalnom iznosu na sve plaće (svim apelanticama) u periodu od 1. augusta 2009. do 31. augusta 2013.godine i na ime razlike plaća zbog neusklađivanja sa osnovicom cijene rada (samo prvoapelantici, drugoapelantici i trećeapelantici) za period od 1. septembra 2010. do 31. maja 2013.godine isplati određene novčane iznose, bliže navedene u izreci presude, te da na te iznose izvrši uplatu pripadajućih doprinosa Federalnom zavodu PIO, te da apelanticama na ime razlike naknade za topli obrok u periodu od 1. januara 2011. do 31. augusta 2013.godine i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2009. godinu, 2010. godinu, 2011. godinu i za 2012. godinu isplati određene novčane iznose, bliže navedene u izreci presude , sve sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezane su apelantice da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 2.527,20 KM.
7. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da ne postoji mogućnost da neko drugi, mimo Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), vrši usklađivanje bruto satnice na bazi povećanja troškova života (član 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: OKU), a pogotovo ne sud niti vještak ekonomske struke, kao u konkretnim slučajevima (stav Vrhovnog suda izražen u Odluci broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017.godine). Dalje je ukazao da se za utužene periode kao osnovica za obračun plaća zaposlenih u osnovnim školama Kantona Sarajevo nije mogla (ni kao povoljnije pravo) koristiti osnovica od 60% prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH), jer takvo pravo ne proizlazi iz odredbi člana 13 Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo (“Službene novine Kantona Sarajevo”, broj 30/10; u daljnjem tekstu: Izmjene i dopuna Kolektivnog ugovora). Naime, osnovica za obračun plaće od 60% (na osnovu koje je vještak obračunao razlike plaća u predmetnim postupcima) je određena Zaključkom Vlade broj 69/2008 od 6. februara 2008. godine i odnosi se na osnovicu za obračun plaća službenika i namještenika u Federalnim organima državne službe, a ne organima državne službe u Kantonu Sarajevo i nije određena na način kako je propisano članom 13. stav 1. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora („sporazumno između Sindikata budžetskih korisnika i Vlade Kantona Sarajevo, jednako za sve budžetske korisnike"). S obzirom da je izostao osnov za isplatu razlike plaća, zaključio je da nema ni obaveze tužene da u korist apelantica u predmetnim postupcima uplati Federalnom zavodu za PIO razliku doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Nadalje, naveo je da, u smislu člana 13. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora, apelanticama u predmetnim postupcima ne pripada pravo na razliku naknada za regres, dok apelanticama u predmetu broj AP-425/21 ne pripada ni pravo na razliku naknada za topli obrok obračunatih primjenom Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, a prema načelu povoljnosti u smislu člana 3. stav 3. OKU. Naime, visina regresa zaposlenika u osnovnoj školi za korištenje godišnjeg odmora je utvrđena članom 19. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora u visini od 50% prosječne plaće isplaćene u FBiH, po zadnjem objavljenom statističkom podatku, jednako kao i za sve budžetske korisnike. Nadalje, u predmetu broj AP- 425/21 je ukazao da je članom 20. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora utvrđeno pravo na naknadu za ishranu u toku rada u visini od 1% prosječne neto plaće isplaćene u FBiH po zadnjem objavljenom statističkom podatku, jednako za sve budžetske korisnike. Pri tome je naveo da ove naknade nemaju karakter ličnih primanja (član 1. Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plaće). Kantonalni sud je naveo da u nalazima i mišljenjima vještaka ekonomske struke u predmetnim postupcima nije sadržan podatak o tome da li su apelanticama naknade za regres, a apelanticama u predmetu broj AP-425/21 i naknade za topli obrok za utužene periode isplaćivane u skladu sa odlukom Vlade Kantona Sarajevo kao i ostalim budžetskim korisnicima, a kako je to propisano čl. 36. i 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo, kao ni podatak da li apelanticama primjenom čl. 19. i 20. Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora pripada razlika ovih naknada za utužene periode. Naime, naveo je da u predmetnim postupcima nisu provedena vještačenja na okolnosti postojanja eventualne razlike regresa, a u predmetu broj AP- 425/21 i na okolnosti postojanja eventualne razlike toplog obroka primjenom odredbi Izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora jer to apelantice nisu zahtijevale, pa stoga nisu ni dokazale da li im pripada razlika po ovom Kolektivnom ugovoru kao relevantnom materijalno pravnom propisu. Također je u predmetu broj AP-424/21 naveo da je neosnovan tužbeni zahtjev prvoapelantice za isplatom iznosa od 2.191,28 KM na ime naknade plaće za vrijeme porodiljskog odsustva za period 1. jula do 31. decembra 2010.godine, a koji iznos predstavlja razliku plaće koju bi prvoapelantica primala da je radila i naknade koju je ostvarivala u skladu sa Zakonom o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. Naime, odredbama člana 62. stav 1. Zakona o radu, člana 125. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju i člana 143. stav 1. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodica sa djecom nije propisano da poslodavac isplaćuje razliku naknade plaće za vrijeme porođajnog odsustva zaposlenika do punog iznosa plaće. Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-424/21.
Apelacioni navodi
1. U navedenim apelacijama apelantice se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da je drugostepeni sud osporenim odlukama odbio tužbene zahtjeve koji se odnosio na neusklađivanje osnovice od 60% a da uopće nije ni utvrdio na čemu su apelantice zasnivale ovaj tužbeni zahtjev, te da je odbio tužbeni zahtjev za naknadu regresa a da uopće nije ušao u materiju same stvari. Apelantice navode da je Općinski sud razlike plaća dosudio upravo usklađivanjem najniže bruto satnice na osnovu Odluke Vlade FBiH. Apelantice navode da je osporenim presudama Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost, jer je Kantonalni sud u identičnim predmetima br. 65 0 Rs 260464 12 Rsž; 65 0 Rs 355508 13 Rsž; 65 0 Rs 266271 12 Rsž; 65 0 Rs 258420 13 Rsž; 65 0 Rs 274894 12 Rsž; 65 0 Rs 243399 12 Rsž; 65 0 Rs 258433 12 Rsž; 65 0 Rs 267801 12 Rsž; 65 0 Rs 270064 12 Rsž; 65 0 Rs 434950 14 Rsž; 65 0 Rs 355528 13 Rsž; 65 0 Rs 253332 13 Rsž; 65 0 Rs 387368 14 Rsž; 65 0 Rs 269383 13 Rsž; 65 0 Rs 301769 13 Rsž (navedene odluke nisu dostavljene u prilogu apelacije) utvrdio nepostojanje zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku, te da je udovoljavao postavljenim tužbenim zahtjevima.
2. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
3. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
4. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelantice pozvale u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su u predmetnim postupcima primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
5. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi odnosu na zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaća po osnovu usklađivanja sa bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5% i u odnosu na zahtjev za isplatu razlike naknade regresa već rješavao slična činjenična i pravna pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4919/17 od 13. marta 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu navoda apelantica da je Kantonalni sud u identičnim predmetima donosio drugačije odluke, Ustavni sud zapaža da apelantice Ustavnom sudu nisu dostavile niti jednu od odluka na te okolnosti, zbog čega Ustavni sud uopće ne može provjeriti ove apelacione navode. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u konkretnim slučajevima osporene presude Kantonalnog suda zasnovane na pravnom shvatanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, a da se apelantice pozivaju na odluke donesene u postupcima čiji brojevi predmeta ukazuju da su registrovani 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvatanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje su se apelantice pozvale. Dakle, osporene odluke Kantonalnog suda su donesene nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju, te se stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koji garantira pravo na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, broj AP 1854/19 od 10. novembra 2020. godine, stav 55). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
6. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
7. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević