Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4515/19 (JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4515/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4515/19, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 125239 17 Rev od 10. rujna 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. JP „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnijelo je 21. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 125239 17 Rev od 10. rujna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Udruženje sportskih ribolovaca „Neretva 1933“ (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 22. veljače 2021. i 2. ožujka 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 125239 13 Ps od 21. studenog 2014. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se apelant obveže da mu na ime naknade štete zbog neporibljavanja isplati iznos od 563.740,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose precizno navedene u izreci presude, te je određeno da se dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se apelant obveže da tužitelju nadoknadi štetu zbog neporibljavanja za 2009. godinu u iznosu od 145.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom smatra povučenim.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 23. ožujka 2011. godine zaključio s Ministarstvom poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Hercegovačko-neretvanskog kantona ugovor o ustupanju ribolovnog prava na dijelu ribolovnog područja – ribolovne zone Mostar u svrhu bavljenja sportsko-rekreacijskim ribolovom, kojim ugovorom je tužitelju ustupljeno ribolovno pravo po odluci navedenog ministarstva od 18. veljače 2011. godine, na razdoblje od 10 godina od dana zaključenog ugovora, uz godišnju novčanu naknadu. Navedenim ugovorom tužitelj se, između ostalog, obvezao da u roku od 60 dana od dana zaključenja ugovora donese privremeni program korištenja dijela ribolovnog područja, da u roku od godinu dana donese program unapređenja ribarstva – ribarsku osnovu, da vrši zaštitu i unapređenje ribljeg fonda u skladu s ribarskom osnovom i programom revitalizacije ribljeg fonda, te da kontinuirano poduzima mjere zaštite okoliša dijela ribolovnog područja – ribolovne zone. Nadalje je naveo da ribarska osnova ribolovne zone Mostar iz siječnja 2013. godine, sačinjena od Agronomskog i prehrambeno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Mostaru i Zavoda za ribarstvo, zoologiju i zaštitu voda Hercegovačko-neretvanskog kantona po narudžbi tužitelja, sadrži plan poribljavanja ribolovnog područja RZ Mostar za razdoblje od 2013. do 2018. godine, te da je u ribarskoj osnovi, između ostalog, navedeno da je tužitelj kao korisnik ribolovnog prava, shodno odredbi članka 34. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, dužan svake godine vršiti poribljavanje ribolovnog područja, u skladu s godišnjim programom, te da su sredstva predviđena kao nadoknade za štetu koje su prouzrokovane ribljem fondu i ribolovnoj zoni sredstva koja bi poribljavanjem i plaćanjem zaštite trebali redovno izmirivati vlasnici brana, odnosno elektroprivredna poduzeća koja koriste vodu. Općinski sud je ukazao da je odredbom članka 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, između ostalog, propisano da je ribarska osnova stručna studija o načinu privređivanja ribolovnim područjem, a odnosi se na obavljanje sportsko-rekreacijskog i privrednog ribolova, da su ribolovna udruženja i njihovi savezi udruženja građana utemeljena radi sportsko-rekreacijskog ribolova, takmičenja, odgoja i obrazovanja sportsko-rekreacijskih ribolovaca, te da je ribolovno pravo temeljni akt kojim se korisnicima ribolovnog područja ili ribolovne zone omogućava obavljanje sportsko-rekreacijskog ribolova na određenom ribolovnom području ili u određenoj ribolovnoj zoni, u kojem su propisane sve mjere za provođenje zaštite riba na tom području ili zoni. Zatim, istaknuto je da je odredbama Zakona o slatkovodnom ribarstvu propisano da ribolovna područja, odnosno dijelove ribolovnih područja – ribolovne zone određuje i ustupa na korištenje fizičkoj ili pravnoj osobi, odnosno udruženju ili organizaciji sportskih ribolovaca kantonalno ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede (članak 5.), da ribolovno područje ili dio ribolovnog područja kantonalno ministarstvo ustupa na korištenje korisniku davanjem ribolovnog prava putem natječaja, uz naknadu i na temelju predočenog programa gospodarenja ribolovnim područjem (članak 6.), te da o ustupanju ribarskog područja nadležno ministarstvo s korisnikom zaključuje ugovor i da korisnik ustupljeno ribarsko pravo na korištenje ne može ustupati drugim subjektima (članak 7.). Nadalje, fizičke i pravne osobe koje provode određene djelatnosti na vodotocima i akumulacijama i dovedu do pomora ribe, a za koju se utvrdi da su je prouzrokovali, moraju korisniku ribolovnog područja nadoknaditi štetu (članak 35. stavak 1.), da se izgradnja ili rekonstrukcija brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja na ribolovnoj vodi može vršiti pod uvjetima da se osigura nesmetano razmnožavanje ribe, zaštita ribljeg fonda i migracija ribe (članak 35. stavak 2.), da je, ukoliko se ne osigura slobodna migracija ribe iz stavka 2. ovog članka, investitor, odnosno drugi korisnik brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja dužan nadoknaditi pričinjenu štetu korisniku ribolovnog područja suglasno odštetnom cjeniku u ribarstvu i donijeti program revitalizacije životnih zajednica i dovesti ih u odgovarajuće stanje, uz osiguranje kontinuiranog poribljavanja radi održavanja prirodne reprodukcije (članak 35. stavak 3.), da su korisnici dovodnih, turbinskih i drugih kanala dužni ugraditi i održavati uređaje za sprječavanje ulaza ribe u te kanale (članak 35. stavak 4.), te da se registar stvarnih i potencijalnih zagađivača ribolovnih voda s točnim podacima o vrsti štetne materije koja dospijeva u ribolovne vode vodi u kantonalnom ministarstvu (članak 35. stavak 5.). Općinski sud je također ukazao da je odredbom članka 34. Zakona o slatkovodnom ribarstvu propisano da je korisnik ribolovnog područja dužan svake godine, u skladu s godišnjim programom, vršiti poribljavanje ribolovnog područja. S obzirom na to da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da apelant nije vršio izgradnju ili rekonstrukciju brana, vodoprivrednog, drugog objekta ili postrojenja na ribolovnoj vodi rijeke Neretve i rječica i jezera, Općinski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete propisani odredbama članka 35. st. 2. i 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu. U svezi s tim je istaknuo da apelant kao korisnik brane, odnosno vodoprivrednog objekta i postrojenja, u utuženom razdoblju nije bio nikakav investitor, niti je u konkretnom slučaju kao korisnik brane i vodoprivrednih objekata i postrojenja onemogućavao svojim radom nesmetano razmnožavanje ribe i slobodne migracije ribe u ribolovnim vodama s obzirom na to da je tijekom postupka utvrđeno da je HE Mostar izgrađena 1987. godine kada su izgrađeni i dovodni, turbinski i drugi kanali i uređaji za sprečavanje ulaza ribe u te kanale i da su ti uređaji nakon izgradnje održavani. Također je naglasio da apelant nije, u smislu odredbe članka 35. stavak 5. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, upisan u registar stvarnih i potencijalnih zagađivača ribolovnih voda s podacima o vrsti štetne materije koja dospijeva u ribolovne vode kod nadležnog ministarstva za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. Slijedom navedenog, Općinski sud je zauzeo stanovište da apelant kao korisnik vodoprivrednih objekata, njihovih uređaja i brana tužitelju kao korisniku ribolovnog prava i ribolovnog područja ribolovnih voda RZ Mostar svojim radom i postupanjem na vodotocima i akumulacijama nije doveo do pomora ribe, niti onemogućio razmnožavanje i migraciju ribe, odnosno da apelant nije tužitelju prouzrokovao bilo kakvu štetu.

7. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 125239 15 Pž od 13. studenog 2015. godine odbijena je kao neutemeljena tužiteljeva žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da se nalog Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva iz akta od 4. veljače 2013. godine „da u roku od 30 dana nadoknadi počinjenu štetu ribljem fondu korisnicima ribolovnog prava koji imaju ovjerene ribarske osnove i imaju suglasnost na iste u skladu s privremenim programom i planom za 2011. i 2012. godinu“ odnosi na JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, a ne na apelanta. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da navedenim aktom nije utvrđeno da je apelant kao korisnik i vlasnik brane, vodoprivrednih objekata i postrojenja na rijeci Neretvi i njenim pritokama počinio bilo kakvu štetu korisnicima ribolovnog prava, niti mu je naloženo da štetu nadoknadi. Ukazao je da je navedenim aktom naloženo JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo da obustavi dotadašnji način poribljavanja, a korisnicima ribolovnog prava da poribljavanja i druge mjere zaštite, očuvanja i unapređenja ribljeg fonda obavljaju isključivo u skladu sa Zakonom o slatkovodnom ribarstvu, odnosno u skladu s godišnjim programom i ribarskom osnovom, kojim aktima su precizno definirani vrijeme, količina i vrsta riba planiranih za poribljavanje. Nadalje je naveo da je tužitelj u žalbi pravilno citirao odredbu članka 35. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, međutim, istaknuo je da tužitelj u predmetnom postupku nije dokazao štetu za utuženo razdoblje. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim tužiteljeve žalbene navode da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj bio dužan vršiti poribljavanje s obzirom na to da je ta tužiteljeva obveza propisana odredbom članka 34. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, kojom odredbom je propisano da je korisnik, u konkretnom slučaju tužitelj, dužan svake godine, shodno godišnjem programu, obavljati poribljavanje ribolovnog područja. U svezi s tim je ukazao i da je aktom od 4. veljače 2013. godine Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva dalo mišljenje u pogledu tumačenja odredbe članka 34. Zakona o slatkovodnom ribarstvu u kojem je navedeno da korisnik ribolovnog prava vrši poribljavanje ribolovnih voda i da je to dužan činiti svake godine u skladu s ribarskom osnovom, odnosno godišnjim planom unapređenja ribarstva proisteklim iz ribarske osnove, te da je, u pogledu primjene odredaba članka 35. st. 2. i 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, dalo mišljenje da se izgradnja, rekonstrukcija brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja na ribolovnoj vodi može vršiti pod uvjetom da se osigura nesmetano razmnožavanje ribe, zaštite ribljeg fonda i migracija ribe i da je, ukoliko se ne osigura slobodna migracija ribe, investitor, odnosno drugi korisnik brane, vodoprivrednog objekta ili postrojenja dužan nadoknaditi štetu pričinjenu korisniku ribolovnog područja. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni tužiteljevi žalbeni navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe članka 35. Zakona o slatkovodnom ribarstvu i članka 80. Zakona o slatkovodnom ribarstvu (Hercegovačko-neretvanskog kantona) na tužiteljevu štetu.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 125239 17 Rev od 10. rujna 2019. godine usvojena je tužiteljeva revizija i nižestupanjske presude su preinačene tako da je apelant obvezan tužitelju na ime naknade štete zbog neporibljavanja isplatiti iznos od 563.740,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne novčane iznose precizno navedene u izreci presude, te mu nadoknaditi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da apelant koristi potencijale i da upravlja Hidroelektranom Mostar koja je puštena u rad 1987. godine, da je izgradnjom navedene hidroelektrane onemogućena normalna migracija i prirodno razmnožavanje ribe u rijeci Neretvi i njezinim pritokama, te da apelant u najvećem dijelu utuženog razdoblja (izuzev u jednom razdoblju 2011. i 2012. godine) nije vršio poribljavanje rijeke Neretve, smatrajući da na to nije obvezan. Zatim, tužitelj egzistira pod sadašnjim nazivom od 2010. godine, udruživanjem tri do tada postojeća udruženja, da je tužitelju od nadležnog kantonalnog ministarstva ustupljeno pravo na obavljanje sportsko-rekreativnog ribolova na području Hercegovačko-neretvanskog kantona, nakon čega je zaključen i ugovor o ustupanju ribolovnog prava na području ribolovne zone Mostar na rok od 10 godina, te da je tužitelj izradio ribarsku osnovu ribolovne zone Mostar i godišnje programe unapređenja ribarstva u ribolovnoj zoni Mostar, kojim aktima je utvrđen plan gospodarenja i plan poribljavanja ribolovne zone Mostar za utuženo razdoblje. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da, u okolnostima kada apelant upravlja i koristi Hidroelektranu Mostar na kojoj nisu izgrađeni optočni kanali za nesmetanu migraciju ribe, apelant kao korisnik brane ima obvezu, u smislu odredbe članka 35. stavak 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, tužitelju kao zakonitom korisniku ribolovnog prava na korištenje ribolovnog područja u ribolovnoj zoni Mostar, zbog činjenice da izgrađena brana bez optočnih kanala onemogućava normalnu migraciju i prirodno razmnožavanje ribe, nadoknaditi štetu u visini koja je potrebna da se riblji fond dovede u ono brojno stanje u kojem bi bio da brana nije izgrađena, odnosno u visini o kojoj su se u svojim nalazima očitovali vještaci poljoprivredne i ekonomske struke. Pri tome je istaknuo da su nižestupanjski sudovi pogrešno doveli u svezu nadležnosti Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, koje ima u provođenju Zakona o slatkovodnom ribarstvu, s tužiteljevim zahtjevom, s obzirom na to da tužiteljevo pravo na naknadu štete izravno proizlazi iz odredaba članka 35. st. 2. i 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu i čl. 154. i 185. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio odredbe članka 35. st. 2. i

3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, suprotno jezičnom i logičkom sadržaju, s obzirom na to da se navedene odredbe odnose samo na buduću izgradnju ili rekonstrukciju brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja na ribolovnoj vodi. Također, ističe da navedeni zakon, shodno odredbi članka 62., ne može biti primijenjen retroaktivno, te da se odredbe članka 35. st. 2. i 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu odnose na izgradnju ili rekonstrukciju nakon stupanja na snagu tog zakona, odnosno da se ne mogu primijeniti na objekte koji su izgrađeni i pušteni u rad prije stupanja na snagu navedenog zakona.

b)Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da je u obrazloženju pobijane odluke detaljno i jasno obrazložio zbog čega je uvažio tužiteljevu reviziju, nižestupanjske presude preinačio i obvezao apelanta na isplatu utuženog potraživanja, te da smatra da nema potrebe da u odgovoru na apelaciju iznosi drugačije obrazloženje. Naveo je da su nižestupanjski sudovi u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zahtjev za naknadu štete odbili, obrazlažući takav stav time da ne postoji pravna osnova zahtjeva za traženu pravnu zaštitu, a prema mišljenju Vrhovnog suda, to pravo postoji na temelju odredbe članka 35. stavak 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu. Nadalje je naveo da je navedena zakonska odredba u tolikoj mjeri jasno određena da ne postoji mogućnost da se tumači na različite načine, pa i na način kako je tumači apelant, da je navedena odredba tako pravno određena da „pokriva“ sve moguće situacije koje se u praksi i u životu mogu pojaviti, te da je pravno koncipirana tako da uređuje pitanja kako objekata koji su izgrađeni prije stupanja na snagu navedenog zakona tako i onih koji se grade ili će se graditi nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Vrhovni sud je naveo da smatra da činjenica, na kojoj se apelacija gotovo u cijelosti zasniva, da je Hidroelektrana Mostar izgrađena 1987. godine nije od utjecaja na apelantovu obvezu da postupi u skladu s odredbom članka 35. stavak 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu. Naveo je da apelant kao korisnik objekta koji u cijelosti onemogućava razmnožavanje i migraciju ribe ima mogućnost da postojeću branu osposobi i omogući nesmetano razmnožavanje i migraciju ribe, te da, ukoliko on to ne želi, ne može i slično, apelant ima obvezu korisniku ribolovnog područja nadoknaditi štetu nastalu zbog toga, odnosno da mu štetu naknadi u novcu ili da sam o svom trošku vrši poribljavanje radi prirodne reprodukcije. Naveo je da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je izgradnjom navedenog hidroakumulacijskog objekta potpuno onemogućena migracija i razmnožavanje ribe na lokalitetu kojim gazduje tužitelj, da apelant nije poduzimao radnje u smislu provođenja odredbe članka 35. stavak 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu (osim u jednom kraćem razdoblju 2011. i 2012. godine), zbog čega i postoji apelantova zakonska obveza da tužitelju kao korisniku ribolovnog područja naknadi pričinjenu štetu. U konačnici je naveo da je apelacija neutemeljena, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.

13. Tužitelj je naveo da niti jedan od apelacijskih navoda nije iznesen u postupku pred redovnim sudovima, zbog čega smatra da su takvi navodi „nepravovremeni“, te da je predmetna apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine jer se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovim građanskim, niti imovinskim pravima. Naveo je da apelant uporno nepotpuno citira odredbe članka 35. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, zanemarujući da je propisano da, ukoliko se ne osigura slobodna migracija ribe iz stavka 2., investitor, odnosno drugi korisnik brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja dužan je nadoknaditi pričinjenu štetu korisniku ribolovnog područja, da su korisnici dovodnih, turbinskih i drugih kanala dužni ugraditi i održavati uređaje za sprječavanje ulaza ribe u te kanale, te da je i odredbama čl. 23. i 45. ranije važećeg Zakona o slatkovodnom ribarstvu iz 1968. godine bila propisana ista obveza korisnika brane. Tužitelj navodi da iz cjelokupne dokumentacije jasno proizlazi da je apelant korisnik brane, pa je, shodno odredbi članka 35. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, dužan nadoknaditi pričinjenu štetu. U konačnici je predložio da Ustavni sud apelaciju odbaci kao nedopuštenu.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o slatkovodnom ribarstvu („Službene novine Federacije BiH“ 64/04, 27/10 – ispravak i 8/18 – odluka USFBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o slatkovodnom ribarstvu („Službene novine Federacije BiH“ broj 64/04) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

I - TEMELJNE ODREDBE

Članak 1.

Ovim zakonom uređuje se slatkovodno ribarstvo: ribolovne vode, ribolov, akvakultura, zaštita riba, ribarsko-čuvarska služba, upravni i inspekcijski nadzor nad provedbom zakona, kaznene odredbe i druga pitanja koja su od značaja za oblast slatkovodnog ribarstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Ribe u ribolovnim vodama koriste se na održiv način koji doprinosi očuvanju biološke raznolikosti ekoloških sustava.

Ribe se u ribolovnim vodama mogu loviti i uzgajati pod uvjetima propisanim ovim zakonom i drugim propisima donesenim na temelju njega.

Članak 2.

U ovom zakonu u uporabi su pojmovi sa slijedećim značenjem:

1. akvakultura jest gospodarska djelatnost uzgoja riba i drugih vodenih organizama u smislu reproduciranja i hranjenja u ribnjacima, kavezima, ogradama ili lagunama;

2. godišnji plan jest akt potrebit za provedbu ribarske osnove tijekom kalendarske godine;

3. lovostaj jest vrijeme u kojem se pojedine vrste riba, osim riba iz akvakulture, ne mogu loviti i stavljati u promet;

4. poribljavanje jest plansko unošenje riba u ribolovne vode na temelju ribarske osnove i godišnjeg plana;

5. gospodarski ribolov jest izlov riba na ribolovnom području radi stavljanja u promet i stjecanja dohotka;

6. ribolovne vode jesu vode rijeka, rječica, potoka, prirodnih i umjetnih jezera, bara, kanala i druge vode u kojima žive ribe;

7. ribarstvo jest gajenje, lov i zaštita riba u ribolovnim vodama, ribnjacima, ograđenim dijelovima ribolovnih voda i kavezima, kao i promet i korištenje ulovljenih riba;

8. ribnjaci, ograđeni dijelovi ribolovne vode i kavezi jesu uređeni prostori na poljoprivrednom ili drugom zemljištu ili ribolovnoj vodi namijenjeni za gajenje i proizvodnju riba, riblje mlađi i oplođene ikre, koji ispunjaju propisane uvjete i ne smatraju se ribolovnom vodom glede ovoga zakona;

9. ribolovno područje jest dio ribolovne vode koji čini hidrološku, biološku i ekonomsku cjelinu, a u okviru granica kantona;

10. riblji fond u ribolovnim vodama jest državna svojina, a služi kao temelj za razvoj gospodarskog i športsko-rekreacijskog ribolova;

11. ribolov jest lov riba uz uporabu ribolovnog pribora i opreme, a može biti gospodarski ribolov ili športsko-rekreacijski ribolov;

12. ribarska osnova jest stručna studija o načinu gospodarenja ribolovnim područjem, a odnosi se na obavljanje športsko-rekreacijskog i gospodarskog ribolova;

13. ribič jest osoba koja lovi ribu uz uporabu dopuštenog ribolovnog pribora, opreme i mamaca, radi rekreacije i športa;

14. ribolovni pribor jest sredstvo kojim se obavlja ribolov;

15. ribolovne udruge i njihovi savezi jesu udruge građana utemeljeni radi športsko-rekreacijskog ribolova, takmičenja, odgoja i naobrazbe športsko-rekreacijskih ribiča;

16. ribolovno pravo jest temeljni akt kojim se korisnicima ribolovnog područja ili ribolovne zone omogućava obavljanje športsko-rekreacijskog ribolova na određenom ribolovnom području ili u određenoj ribolovnoj zoni, u kojem su propisane sve mjere za provedbu zaštite riba na tom području ili zoni;

17. slatkovodno ribarstvo jest djelatnost koja obuhvaća ribolov, akvakulturu, zaštitu i promet riba;

18. športsko-rekreacijski ribolov jest lov riba udicom na ribolovnom području radi razonode i rekreacije, kao i športske aktivnosti;

19. ulov jesu ulovljeni primjerci riba u športsko - rekreacijskom ribolovu i gospodarskom ribolovu;

20. zaštita jest skup mjera koje se poduzimaju radi očuvanja i osiguranja uvjeta za dugoročno i održivo korištenje riba.

Članak 5.

Ribolovna područja, odnosno dijelove ribolovnih područja - ribolovne zone, određuje i ustupa na korištenje fizičkoj i pravnoj osobi, odnosno udruzi ili organizaciji športskih ribolovaca (u daljnjem tekstu: korisnik) kantonalno ministarstvo mjerodavno za poslove poljoprivrede (u daljnjem tekstu: kantonalno ministarstvo).

Članak 6.

Ribolovno područje ili dio ribolovnog područja kantonalno ministarstvo ustupa na korištenje korisniku davanjem ribolovnog prava putem natječaja, uz nadoknadu i na temelju predočenog programa gospodarenja ribolovnim područjem.

Visinu nadoknade određuje Vlada Kantona na čijoj teritoriji se nalazi ribolovno područje ili dio ribolovnog područja, a na prijedlog kantonalnog ministarstva. Natječaj iz stavka 1. ovoga članka javno objavljuje kantonalno ministarstvo.

Članak 7.

Kantonalno ministarstvo s korisnikom zaključuje ugovor o ustupanju ribolovnog područja koji sadrži: naziv ribolovnog područja ili dijela ribolovnog područja, utvrđene granice ribolovnog područja, mjere zaštite ribljeg fonda, način uporabe ribolovnog područja i uvjete raskidanja ugovora.

Korisnik kome je ribolovno područje ustupljeno na korištenje ne može to ribolovno pravo ustupati drugim subjektima.

Članak 34.

Korisnik je dužan svake godine, sukladno godišnjem programu obavljati poribljavanje ribolovnog područja.

Poribljavanje ribolovnog područja i nasađivanje ribnjaka obavlja se zdravom ribom, ribljom mlađi i oplođenom ikrom, nakon izvršene zdravstvene kontrole i utvrđivanja kakvoće ribe, riblje mlađi, ikre i ribolovne vode.

Federalni ministar odobrava unos novih vrsta ribe u ribolovnu vodu, nakon pribavljenog mišljenja znanstvenostručne institucije iz članka 48. ovoga Zakona.

Članak 35.

Fizičke i pravne osobe koje provode određene djelatnosti na vodotocima i akumulacijama i dovedu do pomora ribe, a za koju se utvrdi da su je prouzrokovali, moraju korisniku ribolovnog područja nadoknaditi štetu.

Izgradnja ili rekonstrukcija brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja na ribolovnoj vodi može se obavljati pod uvjetima da se osigura nesmetano razmnožavanje ribe, zaštita ribljeg fonda i migracija ribe.

Ukoliko se ne osigura slobodna migracija ribe iz stavka 2. ovoga članka, investitor, odnosno drugi korisnik brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja, dužan je nadoknaditi pričinjenu štetu korisniku ribolovnog područja suglasno odštetnom cjeniku u ribarstvu i donijeti program revitaliziranja životnih zajednica i dovesti ih u odgovarajuće stanje, uz osiguranje kontinuiranog poribljavanja radi održavanja prirodne reprodukcije.

Korisnici dovodnih, turbinskih i drugih kanala dužni su ugraditi i održavati uređaje za sprječavanje ulaza ribe u te kanale.

U kantonalnom ministarstvu vodi se registar stvarnih i potencijalnih zagađivača ribolovnih voda sa točnim podacima o vrsti štetne materije koja dospijeva u ribolovne vode.

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Šteta Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 125239 17 Rev od 10. rujna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 25. rujna 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. studenog 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slo-bode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

22. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

23. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu članka 35. Zakona o slatkovodnom ribarstvu. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati je li pobijana odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

25. Ustavni sud primjećuje da su Općinski sud i Kantonalni sud odbili tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se apelant obveže da mu na ime naknade štete zbog neporibljavanja isplati iznos od 563.740,00 KM, smatrajući da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za to, propisani odredbom članka 35. Zakona o slatkovodnom ribarstvu. Naime, Općinski sud je istaknuo, a taj stav je podržao drugostupanjski sud, da apelant nije vršio izgradnju ili rekonstrukciju brana, vodoprivrednog, drugog objekta ili postrojenja, niti je kao korisnik brane i vodoprivrednih objekata i postrojenja svojim radom onemogućavao nesmetano razmnožavanje i slobodnu migraciju ribe u ribolovnim vodama, odnosno da apelant tužitelju nije prouzrokovao nikakvu štetu s obzirom na to da je tijekom postupka utvrđeno da je HE Mostar izgrađena 1987. godine kada su izgrađeni i dovodni, turbinski i drugi kanali i uređaji za sprečavanje ulaza ribe u te kanale, te da su ti uređaji nakon izgradnje održavani. Vrhovni sud je, s druge strane, zauzeo stanovište da apelant kao korisnik brane na kojoj nisu izgrađeni optočni kanali za nesmetanu migraciju ribe ima obavezu, u smislu odredbe članka 35. stavak 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, tužitelju kao zakonitom korisniku ribolovnog prava na korištenje ribolovnog područja u ribolovnoj zoni Mostar nadoknaditi štetu nastalu uslijed činjenice da izgrađena brana bez optočnih kanala onemogućava normalnu migraciju i prirodno razmnožavanje ribe, u visini koja je potrebna da se riblji fond dovede u ono brojno stanje u kojem bi bio da brana nije izgrađena. Dakle, iz obrazloženja pobijane odluke, kao i iz odgovora na apelaciju proizlazi da Vrhovni sud smatra da se dužnost naknade štete uslijed neosiguravanja slobodne migracije ribe, propisana odredbom članka 35. stavak 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, odnosi kako na investitore objekata koji će se graditi na ribolovnom području u budućnosti tako i na korisnike objekata koji su, u momentu stupanja na snagu navedenog zakona, već bili izgrađeni. Dovodeći u svezu navedenu zakonsku odredbu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je u svezi s tim dao, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava.

26. Naime, Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 35. stavak 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu propisana dužnost osiguravanja nesmetanog razmnožavanja riba, zaštite ribljeg fonda i migracija ribe prilikom izgradnje ili rekonstrukcije brane, vodoprivrednog ili drugog objekta ili postrojenja na ribolovnoj vodi. Dakle, navedena dužnost se odnosi na osobe (investitore) koje vrše izgradnju, odnosno rekonstrukciju brane ili drugog objekta izgrađenog na ribolovnoj vodi. Ustavni sud, međutim, ukazuje da iz odredbe članka 35. stavak 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu proizlazi da je zakonodavac obvezu omogućavanja nesmetane migracije riba, pored investitora izgradnje, proširio i na korisnike brane i drugih objekata izgrađenih na ribolovnoj vodi, propisujući da je i korisnik navedenih objekata dužan korisniku ribolovnog područja nadoknaditi štetu nastalu uslijed onemogućavanja slobodne migracije riba. Naime, navedeno tumačenje sporne zakonske odredbe je komplementarno cilju korištenja riba na održiv način koji doprinosi očuvanju biološke raznolikosti ekoloških sustava, stipulisanom odredbom članka 1. stavak 2. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, te proizlazi i iz alokacije te odredbe u dijelu zakona naslovljenom kao „zaštita riba“, dok bi suprotno, restriktivno tumačenje navedene zakonske odredbe (na način da se obveza omogućavanja nesmetane migracije riba odnosi samo na investitore koji vrše izgradnju ili rekonstrukciju brana i drugih objekata na ribolovnoj vodi) onemogućavalo da se navedeni ratio legis ostvari.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud primijenio odredbe članka 35. st. 2. i 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu na način na koji se ostvaruje ratio legis tog zakona, koji je u skladu sa sistemskim tumačenjem tih odredaba i koji u konačnici, suprotno apelantovim navodima, nije u suprotnosti ni sa jezičnim i logičkim tumačenjem navedenih zakonskih odredaba, te se stoga primjena materijalnog prava u pobijanoj odluci ne može smatrati proizvoljnom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

28. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da pobijanom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane odluke dao jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant kao korisnik brane na kojoj nisu izgrađeni optočni kanali za nesmetanu migraciju ribe dužan, shodno odredbi članka 35. stavak 3. Zakona o slatkovodnom ribarstvu, tužitelju kao zakonitom korisniku ribolovnog prava na korištenje ribolovnog područja u ribolovnoj zoni Mostar nadoknaditi štetu nastalu uslijed onemogućene migracije i prirodnog razmnožavanje ribe, i to u visini koja je potrebna da se riblji fond dovede u ono brojno stanje u kojem bi bio da brana nije izgrađena, u kojim razlozima Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti.

30. Ustavni sud, također, zaključuje da pobijanom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant utemeljio na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.

31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4515/19 (JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio