Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-471/21 (M. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-471/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-471/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mićo Mićić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mićo Mićić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 P 021530 20 Gž od 23. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 82 0 P 021530 18 P od 16. decembra 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mićo Mićić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 10. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 P 021530 20 Gž od 23. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 P 021530 18 P od 16. decembra 2019.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiocu (M.M.) preda u posjed nekretnine (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje su tužiocu pripale pravosnažnim Rješenjem Osnovnog suda broj 82 0 V 007107 12 V 2 od 25. augusta 2015.godine. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, te da se apelant ima uvesti u zemljišnoj knjizi i katastru kao vlasnik-posjednik predmetnih nekretnina sa naznačenim udjelima i to na dijelu tužioca, a što tužilac ima trpiti.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da su rješenjem Osnovnog suda broj 82 0 V 007107 12 V 2 od 25. augusta 2015.godine o fizičkoj diobi nekretnina između tužioca i apelanta tužiocu pripale predmetne nekretnine, te da je tužilac upisan kao posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/1, ali da predmetne nekretnine apelant drži u posjedu. S tim u vezi je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je putem dosjelosti stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama. Naime, činjenica da se tužilac s majkom (nakon očevog samoubistva) odselio i živio kod majčinih roditelja, a za koje vrijeme je apelant držao u posjedu predmetne nekretnine, ne znači da se tužilac odrekao svog prava na predmetnim nekretninama. Pri tome je naglasio da je apelant svoj zahtjev da mu pripadne veći udio u zaostavštini mogao isticati tokom postupka raspravljanja zaostavštine i tokom postupka diobe, koji su pravosnažno završeni i pitanja suvlasničkih udjela pravosnažno presuđeno (res iudicata). Dalje je naveo da sama činjenica da apelant dugo godina drži u posjedu predmetne nekretnine nije dovoljan element da bi se utvrdilo pravo svojine po osnovu dosjelosti, jer je predmetni posjed, da bi mogao biti validan trebao biti zakonit i savjestan, dok iz svih prednjih navoda proizlazi da to nije tako. Budući da je tužilac dokazao da je vlasnik predmetnih nekretnina i da se predmetne nekretnine nalaze u posjedu apelanta, a apelant nije dokazao da ima pravo na državinu, niti to iz sadržaja spisa proizlazi, to je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev tužioca, u smislu člana 127., u vezi sa članom 128. stav l. Zakona o stvarnim pravima. Također je naveo da se apelant neosnovano poziva na član 142. ranijeg Zakona o nasljeđivanju, jer se tužbeni zahtjev tužioca uopće ne odnosi na potraživanje zaostavštine, nego za predaju tačno određenih nekretnina u posjed, a koje su tužiocu pripale pravosnažnim rješenjem. Pri tome je ukazao da se član 142. ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju odnosi na zastarjelosti nasljednih tužbi (hereditatis petitio), a da se u ovom slučaju radi o vlasničkoj tužbi (actio rei vindikacio), odnosno u konkretnom sluačju se raspravlja i odlučuje o ispunjenosti uslova propisanih čl. 126 i 127 Zakona o stvarnim pravima za pružanje zaštite tužiocu kao vlasniku predmetnih nekretnina. Naime, još prije ovog rješenja zaostavština iza djeda tužioca (jer mu je otac umro prije djeda) pravosnažno je raspravljena, a suvlasnički dijelovi upisani u javne knjige, te na osnovu svega izvršena i dioba.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da „u skladu sa članom 142. Zakona o nasljeđivanju koji je važio u vrijeme smrti ostavioca 1981. godine postoji zastara za potraživanje zaostavštine …“, odnosno da je „tužbeni zahtjev za predaju u posjed zaostavštine koje je traženo tužbom zastario u skladu sa članom 142. Zakona o nasljeđivanju“. Apelant navodi da je „apelantov posjed zakonit i savjesan, jer je bio član domaćinstva i u posjedu nekretnina i prije smrti ostavioca, te da je taj posjed samo nastavio,…“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-471/21 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio