Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-705/21 (I. P.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-705/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-705/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Igor Prerad, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Igor Prerad protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 15 0 U 003916 18 Uvp od 14. listopada 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 15 0 U 003916 18 U od 15. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Prerad (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Goran Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003916 18 Uvp od 14. listopada 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 003916 18 U od 15. lipnja 2018. godine.
2. Rješenjem Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: tuženica) od 12. travnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta za rješavanje spora, kojim se osporava obračun neovlaštene potrošnje i naknade za neovlašteno utrošenu električnu energiju u iznosu od 6.125,78 KM.
3. Presudom Okružnoga suda od 15. lipnja 2018. godine tužba apelanta protiv rješenja tuženice od 12. travnja 2018. godine odbijena je kao neutemeljena.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 14. listopada 2020. godine odbijen je zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 15. lipnja 2018. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz spisa predmeta proistječe da je za dva mjerna mjestu na objektu apelanta izdata elektroenergetska suglasnost i zaključen ugovor o priključenju, a također i ugovor o opskrbi električnom energijom, koja dva mjerna mjesta su redovito očitavana i za njih ispostavljani računi za isporučenu energiju. Vrhovni je sud istakao da su 24. kolovoza 2016. godine ovlašteni djelatnici distributera izvršili kontrolu priključnoga voda i zapisnikom konstatirali, uz prisustvo djelatnika policije, da su u mjerno-razvodnom ormaru koji se nalazio sa vanjske strane objekta apelanta, zatekli tri brojila, od kojih su dva prijavljena i pripadaju navedenim mjernim mjestima, dok treće brojilo nije bilo plombirano od strane distributera, niti je bilo prijavljeno niti registrirano, iako je bilo izravno spojeno na distributivnu mrežu preko glavnih osigurača. Vrhovni je sud istakao da je utvrđeno da je preko toga brojila apelant napajao kat kuće, shodno čemu je sačinjen obračun neovlaštene potrošnje od 26. siječnja 2017. godine u ukupnome iznosu od 6.125,78 KM, koji iznos je apelant platio, i dalje osporavajući neovlaštenu potrošnju. Vrhovni je sud istakao da je potom tuženica donijela rješenje od 29. lipnja 2017. godine kojim je odbijen zahtjev apelanta za rješenje spora, koje rješenje je u upravnome sporu poništeno presudom Okružnoga suda od 15. prosinca 2017. godine, sa naputkom tuženici da dopuni upravni postupak saslušavanjem predloženih svjedoka i održavanjem formalne rasprave sukladno čl. 22. i 60. Pravilnika o javnim raspravama i rješavanju sporova i priziva. Vrhovni je sud istakao da je tuženica postupila shodno naputku, održala formalnu raspravu i omogućila strankama da u postupku izvedu dokaze. Vrhovni je sud istakao da su saslušani, između ostalih, i svjedok S.K. kao rukovoditelj PJ „Elektrodistribucija“ Banjaluka, koji je negirao tvrdnju apelanta da je u svojstvu neposrednoga rukovoditelja izdao nalog električaru Z.K. da pusti pod napon sporno brojilo, dodavši da uz zahtjev apelanta za elektroenergetsku suglasnost za sporno brojilo nije bila privičena sva potrebna dokumentacija, jer je nedostajala uporabna dozvola za objekt, a kopija katastarskoga plana nije odgovarala onome što je zatečeno na terenu. Vrhovni je sud istakao da je shodno utvrđenju tuženica donijela osporeni akt, a potom i Okružni sud pobijanu presudu, koja je presuda pravilna i zakonita. Vrhovni je sud istakao da je čl. 89. st. 1. toč. a) Općih uvjeta za isporuku i opskrbu električnom energijom (u daljnjemu tekstu: Opći uvjeti) propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva potrošnja u slučaju samovoljnoga priključenja objekta na distributivnu mrežu bez elektroenergetske suglasnosti i/ili ugovora o priključenju, ugovora o opskrbi i ugovora o pristupu ili samovoljnoga priključenja na distributivnu mrežu nakon isključenja električne energije. Vrhovni je sud istkao da je shodno toj odredbi u konkretnomu slučaju pravilno utvrđeno da se radi o neovlaštenoj potrošnji energije. Vrhovni je sud istakao da je nesporno da je apelantu u provedenome postupku pred tuženicom pružena mogućnost da tijekom formalne rasprave provede svoje dokaze, čime su poštovana pravila postupka, pa je bez utjecaja što nije saslušan svjedok Z.K., jer se njegovim saslušanjem niti u čemu ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje, kod činjenice da apelant nije imao elektroenergetsku suglasnost za sporno brojilo, niti ugovor o priključenju niti ugovor o opskrbi električnom energijom za to mjerno mjesto. Vrhovni je sud istakao da je također neprihvatljiv navod apelanta da mu za to mjerno mjesto nije trebala posebna elektroenergetska suglasnost, u smislu odredbe čl. 14. st. 2. Općih uvjeta, prema kojoj vlasnik objekta može pribaviti jednu elektroenergetsku suglasnost ukoliko priključak ima više mjernih mjesta. Vrhovni je sud istakao da je taj navod neutemeljen iz razloga što je tom odredbom propisano da takva suglasnost treba sadržavati potrebne podatke za svako pojedinačno mjerno mjesto, što u konkretnome nije slučaj, jer sporno mjerno mjesto nije bilo obuhvaćeno suglasnošću koja je ranije izdata za dva nesporna mjerna mjesta, na temelju kojih je uredno isporučivana električna energija i koju je apelant plaćao.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći da „organ uprave nije odlučio o zahtjevu apelanta da se pozove svjedok Z.K. (električar) koji je ključni svjedok…koji je izvršio priključenje brojila“, te da je „nepostupanje po zahtjevu apelanta za izdavanje elektroenergetske saglasnosti protivno zakonu“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević