Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-576/21 (H. W.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-576/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-576/21, rješavajući apelaciju Haleh Walizadeh, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Haleh Walizadeh podnesena zbog nemogućnosti pristupa postupku azila, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Haleh Walizadeh (u daljnjem tekstu: apelantica), državljanka Iraka, koju zastupa Udruženje „Vaša prava“ BiH (u daljnjem tekstu: punomoćnik), podnijela je 20. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti pristupa postupku azila.

2. Apelantica je uz apelaciju Ustavnom sudu podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi joj se „omogućilo dalji pristup postupku azila po već podnesenom zahtjevu za zaprimanje zahtjeva za azil i registracije“, do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

3. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica iskazala namjeru za podnošenje zahtjeva za azil, o čemu joj je Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine - Služba za poslove za poslove sa strancima – Terenski centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: Terenski centar) izdao potvrdu precizirani broj od 22. maja 2019. godine, u kojoj je navedeno da je apelantica obavezna lično podnijeti zahtjev za azil do 5. juna 2019. godine, a da je smjer kretanja Banjaluka-Prihvatni centar „Borići“ Bihać. Takođe, u potvrdi je navedeno da ukoliko u roku navedenom u potvrdi apelantica ne pristupi podnošenju zahtjeva za azil, smatraće se da namjera nije iskazana. Pored toga, navedeno je da potvrda ima karakter poziva za zaprimanje zahtjeva za azil i obavljanje postupka registracije. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica u šerijatskom braku – vanbračnoj zajednici sa Salmanom Sale (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug), državljaninom Iraka, koji je 23. maja 2019. godine izrazio namjeru za podnošenje azila Terenskom centru u Banjaluci.

4. Dalje, proizilazi da je apelantica dala punomoć punomoćniku, koji je, u apelanticino ime, 17. juna 2019. godine, dostavio dopis Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) , u kojem je navedeno da se, postupajući u zakonom propisanom roku, apelantica, u skladu sa odredbom člana 35. Zakona o azilu BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o azilu) obraća Ministarstvu da joj se omogući podnošenje zahtjeva za azil odnosno obavljanje postupka registracije. Pri tome, u tom dopisu je pomenuto da se apelantica nalazi u Sigurnoj kući „Žene Une“ u Bihaću. Međutim, u dopisu nije naveden razlog zbog kojeg se apelantica nalazi u Sigurnoj kući, niti je obrazloženo zašto apelantica nije podnijela zahtjev za azil u roku određenom gore navedenom potvrdom.

5. Iz dostavljene dokumentacije dalje proizilazi da je apelantici i njenom suprugu 31. jula 2019. godine, u Bihaću, rođeno žensko dijete, koje je priznato do strane apelanticinog supruga na ročištu održanom 4. oktobra 2019. godine pred Općinskim sudom u Bihaću, a kojem su prisustvovali i apelantica i njen suprug.

6. Dalje, proizilazi da je apelantici 7. oktobra 2019. godine od strane Terenskog centra upućen poziv za registraciju za 10. oktobar 2019. godine u prostorijama Terenskog centra. Međutim, punomoćnik je 9. oktobra 2019. godine poslao zahtjev Ministarstvu za odgodu postupka zaprimanja zahtjeva za azil i registracije, navodeći u suštini da raspolaže informacijama da je apelantica žrtva porodičnog nasilja i da je apelanticin suprug oteo zajedničko dijete i nestao, zbog čega ista ne može pristupiti zakazanom terminu za registraciju. Odgovarajući na navedeni zahtjev, Ministarstvo je dopisom od 22. novembra 2019. godine zatražio od punomoćnika da u roku od 8 dana dostavi potvrdu o prijavi adrese boravka za apelanticu, kako bi se uputio ponovni poziv za obavljanje navedenih postupaka za apelanticu. Nakon toga, Ministarstvo je dopisom od 7. januara 2020. godine ponovno zatražilo od punomoćnika da dostavi prijavu adrese boravka za apelanticu, uz upozorenje da ukoliko ne dostavi traženo u roku od 8 dana, da će obavijestiti Službu za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) da do realizacije potvrde o iskazanoj namjeri podnošenja zahtjeva za azil izdatoj na ime apelantice nije ni došlo. Punomoćnik je dopisom od 14. januara 2020. godine obavijestio Ministarstvo da nije u mogućnosti udovoljiti traženom jer sa apelanticom duži vremenski period ne može stupiti u kontakt.

7. Nakon toga, punomoćnik je dopisom od 28. septembra 2020. godine zatražio od Ministarstva ponovno zakazivanje postupka zaprimanja zahtjeva za azil i registracije. U navedenom dopisu punomoćnik je, između ostalog, naveo je da 18. septembra 2020. godine od strane Danskog vijeća za izbjeglice dobilo informaciju da se apelantica nalazi u Sarajevu i da je sa istom potrebno obaviti pravno savjetovanje, koje je izvršeno od strane punomoćnika, a kojom prilikom se došlo do sazanja da je apelantica žrtva nasilja u porodici od strane svog supruga, a da je mjesto adrese njenog boravka bilo uvjetovano odlukom njenog supruga kao i svaki drugi aspekt njenog života. Takođe, ukazano je da je protiv apelanticinog supruga pokrenut krivični postupak zbog nasilja u porodici i da se isti od 30. juna 2020. godine nalazi u pritvoru. Shodno tome, ukazano je da apelantica kao žrtva porodičnog nasilja nije mogla podnijeti zahtjev za azil.

8. Vezano za naprijed navedeni punomoćnikov dopis, Ministarstvo dopisom od 2. decembra 2020. godine obavijestilo punomoćinika da, s obzirom da je isti obavijestio Ministarstvo dopisom od 14. januara 2020. godine da nije u mogućnosti dostaviti tražene podatke o apelantici, da je Ministarstvo 21. januara 2020. godine obavijestilo Službu o činjenici da nije došlo o realizaciji potvrde o iskazanoj namjeri za podnošenje zahtjeva za azil za apelanticu koja je izdata 22. maja 2019. godine sa rokom važenja do 5. juna 2019. godine. Ministarstvo je ukazalo da iz navedenih razloga nije moguće udovoljiti traženom zahtjevu.

9. Punomoćnik je ponovo 15. decembra 2020. godine podnio zahtjev Ministarstvu za održavanje postupka zaprimanja zahtjeva i registracije apelantice na osnovu potvrde o iskazanoj namjeri od 22. maja 2019. godine. Ministarstvo je u dopisu precizirani broj od 18. decembra 2020. godine, između ostalog, navelo da ostaje pri ranijem odgovoru na apelantov zahtjev, te je ukazalo da je preduzelo sve potrebne radnje i dalo mogućnost pristupa postupku azila apelantici, a kako je od iskazivanja namjere za podnošenje zahtjeva za azil proteklo više od 8 mjeseci, da je Služba u skladu sa članom 35. stav 2. Zakona o azilu obaviještena o činjenici da nije došlo o realizaciji potvrde o iskazanoj namjeri za podnošenja zahtjeva za azil apelantici, zbog čega nije moguće udovoljiti zahtjevu za zaprimanje zahtjeva i registracije apelantice. Pored toga, ukazalo je da zakonom nije propisano mogućnost donošenje odluka vezano za ovakvu vrstu zahtjeva.

10. Punomoćnik se u vezi navedenog obratio i instituciji Ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. Ombudsman) koji je donio preporuku broj Ž-SA-05-1065/20 od 25. januara 2021. godine kojom je pozvalo Ministarstvo da u saradnji sa punomoćnikom zakaže termin za podnošenje zahtjeva za azil apelantice i njene kćerke.

Apelacija

11. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju povrijeđena njena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica u suštini tvrdi da su joj navedena prava povrijeđena jer joj je Ministarstvo neopravdano uskratilo pristup postupku podnošenja zahtjeva za azil iako, kako tvrdi, istom nije mogla pristupiti iz opravdanih razloga. Apelantica tvrdi da je na taj način stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na druge tražioce azila, kojima je, istekao rok važenja potvrde o iskazanoj namjeri za podnošenje zahtjeva za azil, a i pored te činjenice, dozvoljeno im je podnošenje zahtjeva za azil, jer iz opravdanih razloga zahtjev nisu mogli podnijeti u roku određenom u potvrdi. Smatra da joj uslijed navedenog prijeti rizik od protjerivanja u zemlju u kojoj zasigurno bila izložena nehumanom i nečovječnom postupanju od strane nedržavnih „aktera“. Apelantica tvrdi da je bila izložena porodičnom nasilju od strane svog supruga, koji je oteo njihov zajedničko maloljetno dijete, zbog čega je bila prinuđena vratiti mu se. Tvrdi da uslijed tih okolnosti nije bila u mogućnosti odazvati se pozivu za zaprimanje zahtjeva i registraciju (zakazanom za 9. oktobar 2019. godine) i komunicirati sa svojim punomoćnikom. Ukazuje da je protiv njenog supruga pokrenut krivični postupak zbog krivičnog djela „Nasilje u porodici“ (u prilog čemu je dostavila Rješenje Kantonalnog tužilaštva u Bihaću precizirani broj od 30. septembra 2020. godine). Smatra da Ministarstvo nije uvažilo sve okolnosti konkretnog slučaja iz kojih proizilazi da iz opravdanih razloga nije mogla podnijeti zahtjev za azil, a da je dostavljanjem obavještenja apelantici od strane Ministarstva u formi dopisa da se ne može udovoljiti njenom zahtjevu za ponovno zakazivanja postupka podnošenja zahtjeva i registracije, povrijeđeno njeno pravo na žalbu.

Odgovor na apelaciju

12. Ministarstvo, između ostalog, ukazuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za donošenje odluke u konkretnom slučaju po odredbama Zakona o azilu obzirom da apelantica nije podnijela zahtjev za azil. Pri tome, Ministarstvo ukazuje da je, uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, preduzelo sve zakonom predviđene radnje kako bi apelantici omogućilo pristup postupku azila, ali, da i pored toga, apelantica zbog svojih propusta, nije podnijela zahtjev za azil, i to ne samo u roku određenom u skladu sa odredbom člana 32. stav 1. Zakona o azilu, nego i mjesecima kasnije, zbog čega je postupljeno u skladu sa članom 35. stav 2. Zakona o azilu i nije se moglo pristupiti meritornom razmatranju razloga za dodjelu međunarodne zaštite. Pored toga, Ministarstvo navodi da, uvažavajući instituciju Ombudsmana i dostavljenu preporuku, koja nije obavezujuća, da se tom preporukom traži postupanje suprotno odredbama i procedurama predviđenim Zakonom o azilu.

13. Zakon o azilu ("Službeni glasnik BiH", br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.

(Iskazivanje namjere za podnošenje zahtjeva za azil) 1) Namjeru za podnošenje zahtjeva za azil stranac može iskazati:

a) Graničnoj policiji BiH, na graničnom prijelazu ili

b) organizacionim jedinicama Službe.

[…] (3) Granična policija BiH ili organizaciona jedinica Službe kojoj je stranac iskazao namjeru za podnošenje zahtjeva za azil upoznaje stranca s postupkom traženja azila i njegovim pravima i obavezama.

Član 32.

(Potvrda o iskazanoj namjeri) (1) Strancu koji iskaže namjeru za podnošenje zahtjeva za azil organizaciona jedinica Službe izdaje potvrdu o iskazanoj namjeri, kojom određuje pravac kretanja i rok koji je potreban za dolazak u Ministarstvo radi ličnog podnošenja zahtjeva za azil.

(2) Potvrda sadrži podatke o licu koje je iskazalo namjeru za podnošenje zahtjeva za azil i članovima porodice u pratnji. Potvrda se smatra pravom na ostanak u BiH, za vrijeme njenog trajanja.

(3) Organizaciona jedinica Službe odmah po iskazivanju namjere Ministarstvu dostavlja primjerak potvrde o iskazanoj namjeri s kopijama ličnih i drugih dokumenata stranca koji je iskazao namjeru, relevantnih za postupak azila. Organizaciona jedinica Službe dužna je originalni primjerak potvrde, s dokumentacijom prikupljenom tokom postupka iskazivanja namjere, dostaviti Ministarstvu najkasnije u roku od tri dana od dana iskazivanja namjere.

(4) Rok valjanosti potvrde o iskazanoj namjeri za podnošenje zahtjeva za azil ne može biti duži od osam dana.

(5) Izuzetno od stava (4) ovog člana, u slučaju velikog broja istovremeno iskazanih namjera za podnošenje zahtjeva za azil, rok valjanosti potvrde o iskazanoj namjeri može biti 14 dana.

Član 35.

(Podnošenje zahtjeva za azil) (1) Stranac je dužan, u roku određenom potvrdom, Ministarstvu podnijeti zahtjev za azil. Punoljetni stranac zahtjev za azil podnosi lično dok za maloljetnog stranca zahtjev podnosi zakonski zastupnik odnosno staratelj.

Zahtjev za azil može podnijeti lično i maloljetnik stariji od 16 godina, ako je u braku ili vanbračnoj zajednici.

(2) Izuzetno, ako stranac bez opravdanih razloga ne podnese zahtjev za azil, u roku određenom potvrdom, smatrat će se da je odustao od iskazane namjere o čemu će Ministarstvo obavijestiti Službu. U daljnjim postupcima na njega se primjenjuje zakon kojim se regulira oblast kretanja i boravka stranaca.

Član 36.

(Registracija tražitelja azila) (1) Nakon zaprimanja zahtjeva za azil stranac se registrira. Postupak registracije obuhvata sljedeće radnje:

[...] Član 38.

(Prijava boravišta, prebivališta i promjene adrese stanovanja) (1) Za stranca koji je iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za azil, a smješten je u centar za prihvat i smještaj tražitelja azila, službeno lice centra prijavljuje boravak nadležnoj organizacionoj jedinici Službe ili policijskoj upravi/stanici u roku od tri dana od dana prihvata i smještaja lica.

(2) Stranac koji je iskazao namjeru podnošenja zahtjeva za azil, a smješten je na privatnoj adresi, dužan je izvršiti prijavu boravka nadležnoj organizacionoj jedinici Službe ili policijskoj upravi/stanici, u roku od tri dana od dana iskazane namjere, a prije podnošenja zahtjeva za azil.

(3) Izbjeglica je dužna prijaviti prebivalište nadležnoj organizacionoj jedinici Službe ili policijskoj upravi/stanici u roku od osam dana od dana sticanja statusa. U slučaju promjene adrese stanovanja, izbjeglica je dužna prijaviti tu promjenu nadležnoj organizacionoj jedinici Službe ili policijskoj upravi/stanici u roku od osam dana od dana promjene adrese stanovanja.

(4) Tražitelji azila i stranci pod supsidijarnom zaštitom dužni su prijaviti promjenu adrese stanovanja nadležnoj organizacionoj jedinici Službe ili policijskoj upravi/stanici u roku od tri dana od promjene adrese stanovanja.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

17. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u konkretnom slučaju podnijela apelaciju zbog nemogućnosti pristupa postupku azila. Pri tome, iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica u suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu prava od strane Ministarstva u konkretnom slučaju, smatrajući da iz opravdanih razloga, odnosno zbog toga što je bila žrtva porodičnog nasilja, nije mogla ponijeti zahtjev za azil i da je Ministarstvo u svakom slučaju moralo donijeti odluku u njenom predmetu. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da je pitanje azila regulisano odredbama Zakona o azilu, pri čemu se aktivnosti u vezi sa navedenim sastoje od dvije faze: prva faza je iskazivanje namjere za podnošenje azila (član 31. Zakona o azilu), kojom prilikom Granična policija BiH ili organizaciona jedinica Službe kojoj je stranac iskazao namjeru za podnošenje zahtjeva za azil upoznaje stranca s postupkom traženja azila i njegovim pravima i obavezama, a o iskazanoj namjeri za podnošenje azila organizaciona jedinica Službe strancu izdaje potvrdu sa određenim rokom trajanja (član 32. Zakona o azilu), dok je druga faza pokretanje postupka azila ličnim podnošenjem zahtjeva za azil u roku određenom potvrdom o iskazanoj namjeri za podnošenja azila (član 35. stav 1. Zakona o azilu). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su odredbom člana 35. stav 2. Zakona o azilu propisane posljedice nepodnošenja zahtjeva za azil u roku određenom potvrdom o iskazanoj namjeri za podnošenje zahtjeva za azil. Tako je navedenom odredbom propisano: „Izuzetno, ako stranac bez opravdanih razloga ne podnese zahtjev za azil, u roku određenom potvrdom, smatrat će se da je odustao od iskazane namjere o čemu će Ministarstvo obavijestiti Službu. U daljnjim postupcima na njega se primjenjuje zakon kojim se regulira oblast kretanja i boravka stranaca.“

18. Dovodeći u vezu naprijed navedene odredbe Zakona o azilu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantica iskazala namjeru za podnošenje azila i čemu joj je Terenski centar izdao potvrdu precizirani broj od 22. maja 2019. godine. U navedenoj potvrdi je eksplicitno navedeno da je apelantica obavezna lično podnijeti zahtjev za azil do 5. juna 2019. godine, a da ukoliko u roku navedenom u potvrdi apelantica ne pristupi podnošenju zahtjeva za azil, smatraće se da namjera nije iskazana. Imajući to u vidu, kao i sadržaj predmetne apelacije u kojoj je navedeno da je i punomoćnik upoznao apelanticu sa procedurom azila u BiH i pripadajućim pravima i obavezama, Ustavni sud zaključuje da je apelantica bila jasno upoznata sa posljedicama ličnog nepodnošenja zahtjeva za azil u roku određenom potvrdom.

19. Vezano za navode o objektivnoj nemogućnosti podnošenja zahtjeva za azil zbog toga što je bila žrtva porodičnog nasilja od strane svog supruga „koji je kontrolisao svaki aspekt njenog života“, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta ne proizilazi da je apelantica sve vrijeme od iskazivanja namjere za podnošenje zahtjeva za azil živjela sa svojim suprugom. Naprotiv, proizilazi da je apelantica nakon iskazivanja namjere za podnošenje zahtjeva za azil jedan period u toku 2019. godine (što je vidljivo iz dopisa apelanticinog punomoćnika od 17. juna 2019. godine) bila smještena u Sigurnoj kući „Žene Une“ u Bihaću. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica nije dala nikakvo opravdanje zašto u tom periodu dok je boravila u Sigurnoj kući nije podnijela zahtjev za azil, naročito imajući u vidu da je u tom period rok za podnošenje zahtjeva za azil već bio istekao, a apelantica je bila svjesna nepostupanja po potvrdi o iskazanoj namjeri za podnošenje zahtjeva za azil. S druge strane, Ustavni sud zapaža iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da nakon što je apelantica napustila Sigurnu kuću, Ministarstvo je odgodilo zakazanu registraciju i nastojalo da preko njenog punomoćnika dođe u konktakt s apelanticom radi pokretanja postupka azila. Nadalje proizilazi da je Ministarstvo, nakon brojnih pokušaja, na kraju, budući nije raspolagalo apelanticinom adresom, 21. januara 2020. godine obavijestilo Službu o činjenici da nije došlo o realizaciji potvrde o iskazanoj namjeri za podnošenje zahtjeva za azil za apelanticu koja je izdata 22. maja 2019. godine sa rokom važenja do 5. juna 2019. godine, u skladu sa članom 35. stav

2. Zakona o azilu. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je punomoćniku tek 17. juna 2019. godine, dakle po proteku roka koji je ostavljen potvrdom, do kojeg je apelantica bila obavezna lično podnijeti zahtjev, dostavio dopis Ministarstvu vezano za ostvarivanje prava iz potvrde. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantica i nakon toga bila pasivna, iako se njen suprug od 30. juna 2020. godine nalazi u pritvoru, dakle ne živi sa apelanticom, i to sve do septembra 2020. godine, kada je apelanticin punomoćnik od strane Danskog vijeća za izbjeglice saznao da se apelantica nalazi u Sarajevu i stupio u kontakt s njom. Sve navedeno govori u prilog da u konkretnom slučaju nisu postojali opravdan razlozi za nepostupanje apelantice u skladu sa odredbama Zakona o azilu, sa kojima je apelantica izričito bila upoznata. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost podnijeti zahtjev za azil, po kojem bi se meritorno moglo odlučivati o njenim pravima, a što u konkretnom slučaju nije učinila u roku određenom potvrdom niti u daljnjim rokovima koje joj je ostavljalo Ministarstvo, i to bez opravdanih razloga. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-576/21 (H. W.) | Sudska praksa | Aktio