Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/21 (JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-503/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-503/21, rješavajući apelaciju koju je podnio JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o.

Zavidovići protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 174282 20 Gž od 12. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 174282 19 P od 14. oktobra 2020 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP "Šumsko-privredno društvo" Zeničko dobojskog kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, podnio je 12. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 174282 20 Gž od 12. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 174282 19 P od 14. oktobra 2020 godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (R.M.) na osnovu zakonitog useljenja u stan od 1992. godine i rješenja o dodjeli stana na korištenje, te neprekidnog korištenja stana od 1992. godine do danas, na jednosobnom stanu u Zenici (u daljnjem tekstu: predmetni stan) stekao svojstvo nosioca stanarskog prava prije 6. decembra 2000. godine, a što je apelant, kao tuženi dužan priznati i trpjeti. Tužilac osnovom ove presude stiče sva prava koja po Zakonu o stambenim odnosima uživaju nosioci stanarskog prava.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužilac zajedno sa ocem zakonito uselio u predmetni stan 1992. godine kao zaposlenik apelantovog pravnog prednika, a na osnovu rješenja apelantovog prednika iz 1992.godine o dodjeli stana na korištenje po osnovu radnog odnosa, da u predmetnom stanu neprekidno stanuje do danas, te da se ponašao na način da je predmetni stan njegov dom jer je isti redovno održavao, plaćao režije, renovirao itd. Naime, tužilac 28 godina neprekidno i bez ikakvih smetnji koristi predmetni stan. Dalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je predmetni stan tužiocu dodijeljen kao službeni stan. Pri tome je ukazao da iz člana 4. stav 1. tačka 3. i stava 2. Zakona o stambenim odnosima, koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima, proizlazi da je autonomno pravo davaoca stana na korištenje da stan proglasi za službeni stan, ali da to može samo na osnovu samoupravnog sporazuma ili nekog drugog općeg akta. Budući da je apelant prigovarao da se radi o stanu iz kategorije službenih stanova, naveo je da je apelant bio dužan i dokazati osporenu činjenicu odgovarajućim dokazima, u suprotnom takva tvrdnja ostaje nedokazana (član 126. Zakona o parničnom postupku), ali da iz dokaza koje je apelant izveo ne proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o službenom stanu. Također je naveo da je tačno da tužilac nije priložio osnov useljenja u stan. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da, sve i da je tužilac bespravno uselio u predmetni stan, protekom roka od osam godina od bespravnog useljenja u stan, u kojem roku nije traženo ispražnjenje stana niti je davalac stana na korištenje kod suda tražio ispražnjenje stana, smatra se da je tužilac stekao u pogledu korištenja stana ista prava koja ima i nosilac stanarskog prava (član 30. stav 2. i stav 7. Zakona o stambenim odnosima). Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i apelantov prigovor da je krajnji rok za podnošenje tužbe bio 6. decembar 2000. godine. Pri tome je ukazao da su članom 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a na koji se tužilac poziva, propisani rokovi na osnovu kojih nosioci stanarskog prava, stečenog do 6. decembra 2000. godine, mogu podnijeti zahtjev za kupovinu stana. Međutim, naveo je da tužbeni zahtjev tužioca nije usmjeren na kupovinu stana, već na utvrđenje sticanja stanarskog prava do 6. decembra 2000. godine, tj. tužilac traži utvrđenje stečenog stanarskog prava prije navedenog datuma. Naime, članom 46. stav 1. citiranog zakona propisano je da nakon 6. decembra 2000. godine prestaju sva stanarska prava, pa je tužilac tužbom (podnesenom 6. augusta 2019. godine) za utvrđenje mogao tražiti da je do tog datuma stekao stanarsko pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da odluka suda ima deklaratoran karakter, jer samo potvrđuje već stečeno stanarsko pravo tužioca.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tužilac nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana niti je to tražio, te ističe da je to potvrda da se radi o službenom stanu. Apelant smatra da su protekli svi zakonski rokovi za sticanje stanarskog prava i za pokretanje sudskog postupka za sticanje stanarskog prava nakon 6. decembra 2000.godine, kao i rokovi za otkup stana, koji zahtjev tužilac nikada nije podnio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i Zakona o parničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 305/11 od 17. jula 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-503/21 (JP "Šumsko-privredno društvo"… | Sudska praksa | Aktio