Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4554/19 (Z. M.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Materijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4554/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4554/19, rješavajući apelaciju Zorana Miličevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Miličevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 012620 19 Rev od 4. septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Murisa Makarević, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. novembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 012620 19 Rev od 4. septembra 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Grada Doboja (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Udruženja izbjeglih i raseljenih lica „Složno“ Doboj (u daljnjem tekstu: drugotuženi, zajedno: tuženi) zatraženo je 22. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Prvotuženi je dostavio odgovor 3. decembra 2020. godine, a Vrhovni sud 4. decembra 2020. godine. Drugotuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 012620 18 P 3 od 19. oktobra 2018. godine obavezani su tuženi da uspostave prijašnje stanje na parcelama, preciziranim u presudi, tako što će solidarno izgraditi stambeni objekat na nekretnini označenoj kao k.č. broj 845/10 i predati ga apelantu i tužitelju Zlatku Miličeviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) u posjed i na slobodno raspolaganje, kao i nekretninu označenu kao k.č. broj 845/13, sve u zk. ul. broj 3641 k.o. Doboj, koji će biti od čvrstog materijala koji će se sastojati od prostorija i spratnosti preciziranih u presudi, potpuno završen, osposobljen za stanovanje sa svim elementima stambene jedinice, preciziranim u presudi, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, a ukoliko prednje ne izvrše u naznačeom roku, obavezuju se tuženi da apelantu i tužitelju solidarno isplate iznos od 143.412,48 KM, po osnovu naknade štete zbog bespravno srušenog stambenog objekta u vlasništvu apelanta i tužitelja izgrađenom na nepokretnosti, preciziranoj u presudi, i nemogućnosti vraćanja u prijašnje stanje, uz zakonom utvrđenu zateznu kamatu počev od 1. maja 2005. godine, pa do isplate, kao i da im solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 1). Presudom je odlučeno da se eventualni tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja smatra povučenim (stav 2). U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su apelant i tužitelj 5. novembra 2002. godine sa drugotuženim zaključili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stambeno - poslovnog objekta, čiji je predmet udruživanje sredstava za izgradnju stanova i poslovnih prostora stambeno - poslovnog objekta na nepokretnosti preciziranoj u presudi a koja je upisana sa dijelom 2/3 u korist apelanta i sa dijelom 1/3 u korist tužitelja, a koje odgovaraju nepokretnostima preciziranim u presudi koje su upisane kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove - PJ Doboj (član I ugovora.).
6. Nadalje je utvrđeno da je ugovoreno da će apelant i tužitelj na ime nepokretnosti koju su udružili u izgrađenom stambeno - poslovnom objektu dobiti u vlasništvo tri dvosobna stana, dva na prvom spratu i jedan na drugom spratu, najmanje površine od po 60 m2, po sistemu „ključ u bravu", i jedan poslovni prostor, površine 90 m2, u istom objektu (član II ugovora). Utvrđeno je i da je ugovoreno da su ugovarači saglasni da će investitor radova - drugotuženi sa apelantom i tužiteljem zaključiti poseban aneks ugovora u kojem će bliže odrediti svoja međusobna prava i obaveze, odnosno posebno utvrditi veličine - površine nepokretnosti (stanovi i poslovni prostor) radi njihovog knjiženja u Knjigu etažne svojine kod Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda i dinamiku izgradnje stambeno - poslovnog objekta i da, nakon što se zaključi aneks ugovora na predviđeni način, investitor – članovi, odnosno drugotuženi stječe pravo uknjižbe prava vlasništva na nekretnini, srazmjerno vlasničkim dijelovima. Utvrđeno je i da drugotuženi, kao ugovarač i investitor iz navedenog ugovora, nije postupio u skladu sa preuzetim obavezama iz tog ugovora, odnosno da nije apelantu i tužitelju predao u vlasništvo tri dvosobna stana i poslovni prostor, niti je sa apelantom i tužiteljem, u skladu sa članom III ugovora, zaključio poseban aneks ugovora kojim bi bliže utvrdili površine stanova i poslovnog prostora, kao individualnih oznaka nekretnina čiju predaju je drugotuženi trebalo da izvrši. Prema obrazloženju Osnovnog suda, utvrđeno je i da je porodičnu kuću koja je vlasništvo apelanta i tužitelja i koja se nalazila na predmetnim nekretninama srušio drugotuženi najvjerovatnije 2003. godine, a da je na mjestu na kome se nalazila ta kuća drugotuženi izgradio stambeno - poslovni objekat i da je stanove, kao i poslovne prostore koji se nalaze u zgradi izgrađenoj na mjestu gdje se nalazila porodična kuća apelanta i tužitelja drugotuženi prodao trećim licima koja su se na njima upisali kao vlasnici u Knjigu uloženih ugovora. Nadalje je utvrđeno da se sudskim poravnanjem u predmetu Osnovnog suda broj P-423/05 od 26. januara 2006. godine drugotuženi obavezao da će apelantu i tužitelju do 30. juna 2006. godine predati u posjed tri dvosobna stana, odnosno da će im, u protivnom, isplatiti 300.000,00 KM, te da iz apelantovog iskaza proizlazi da je on početkom maja 2005. godine došao u Doboj i vidio da je njihov objekat srušen, te da je započela izgradnja stambeno - poslovnog objekta.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da polazi od toga da nije sporno da je drugotuženi srušio stambeno-porodični objekat, vlasništvo apelanta i tužitelja, a da od njih nije tražio odobrenje za rušenje objekta koje mu nije izričito dato međusobno zaključenim ugovorom, niti je prije početka gradnje novog stambeno-poslovnog objekta i prije rušenja dotadašnjeg tražio odgovarajuća odobrenja (građevinsku dozvolu, urbanističku saglasnost, niti drugu tehničku dokumentaciju) u skladu sa odredbama Zakona o uređenju prostora, tako da je rušenje objekta i izgradnju novog objekta drugotuženi izvršio bez bilo kakvih odobrenja, odnosno bespravno. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je drugotuženi pasivno legitimisan s obzirom na to da je njegovom radnjom rušenja porodičnog objekta u vlasništvu apelanta i tužitelja njima nastala šteta. Prema obrazloženju Osnovnog suda, odgovornost prvotuženog, koji nije bio ni u kakvom ugovornom odnosu sa apelantom i tužiteljem, taj sud nalazi u tome što organi prvotuženog nisu, u skladu sa Zakonom o uređenju prostora, izdali bilo kakva odobrenja za građenje novog objekta i rušenje starog, odnosno nisu izdali građevinsku dozvolu i urbanističku saglasnost, te da su propustili da vrše nadzor po Zakonu o inspekcijama Republike Srpske. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, što su, bez obzira na to što od organa prvotuženog nije traženo izdavanje odgovarajućih odobrenja, oni imali obavezu da vrše inspekcijski nadzor i zabrane izgradnju novog objekta i prethodno rušenje objekta u vlasništvu apelanta i tužitelja, ako za to nisu bili ispunjeni potrebni uslovi. Slijedom toga, Osnovni sud nalazi da je i prvotuženi pasivno legitimisan i odgovoran za štetu, te da su tuženi solidarno odgovorni prema apelantu i tužitelju, shodno odredbi člana 206. Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO).
8. Osnovni sud je naveo, imajući u vidu apelantov iskaz da je u maju 2005. godine došao u Doboj i da je vidio da je objekat srušen i da je započeta izgradnja stambeno-poslovnog objekta, te istaknuti prigovor zastarjelosti prvotuženog, da smatra da je potraživanje apelanta i tužitelja za naknadu štete, prema odredbi člana 376. stav 1. ZOO, protekom roka od tri godine od saznanja za štetu i učinioca „vjerovatno zastarjelo". Međutim, Osnovni sud je zaključio da apelant i tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom ne potražuju samo naknadu štete već je traže u slučaju neizvršenja (prve) činidbe – uspostave prijašnjeg stanja izgradnjom stambenog objekta koji bi im tuženi predali u posjed i na slobodno raspolaganje i zemljišne parcele na kojoj se stambeni objekat nalazio, koji kao zemljišnoknjižni vlasnici mogu postaviti u smislu odredbe člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima i zahtijevati vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a koje pravo ne zastarijeva (stav 2. člana 126. ovog zakona). Slijedom navedenog, Osnovni sud je obrazložio da je pozivom na odredbu čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima u vezi sa odredbom člana 185. stav 1. ZOO, usvojio tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja. O visini štete Osnovni sud je odlučio temeljem nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke u kome je navedeno, između ostalog, da tržišna vrijednost stambenog objekta u 2002. godini, kada je srušen, iznosi 132.031,98 KM, a tržišna vrijednost zemljišta za redovnu upotrebu porušenog objekta u 2002. godini iznosi 11.380,50 KM, što ukupno iznosi 143.412,48 KM.
9. Protiv navedene presude apelant, tužitelj i prvotuženi sud podnijeli žalbe Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 85 0 P 012620 19 Gž 2 od 28. marta 2019. godine žalbe odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 5 0 P 012620 18 P 3 od 19. oktobra 2018. godine uz obrazloženje da taj sud prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda zbog čega smatra da su žalbe neosnovane.
10. Protiv navedene presude prvotuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 85 0 P 012620 19 Rev od 4. septembra 2019. godine reviziju usvojio, obje nižestepene presude preinačio u pobijanom usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka u odnosu na prvotuženog, tako što je u odnosu na prvotuženog tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja odbio u cijelosti, te su obavezani apelant i tužitelj da prvotuženom naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da je, prema mišljenju tog suda, revizija prvotuženog osnovana. Vrhovni sud je obrazložio da iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi da apelant i tužitelj postavljaju zahtjev za naknadu štete zbog rušenja njihovog porodičnog stambenog objekta, koji je, što je nesporno, srušio drugotuženi iako prethodno nije ni tražio, pa tako ni dobio odgovarajuće dozvole za gradnju i za rušenje od nadležnog opštinskog organa uprave. Prvotuženi je, prema obrazloženju tog suda, u toku postupka osporavao tužbeni zahtjev tvrdnjama da ne postoji njegova pasivna legitimacija, prigovorom zastare potraživanja, te je osporavao i visinu štete, odnosno nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su apelant, tužitelj i drugotuženi u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o udruživanju sredstava za izgradnju stambeno-poslovnog objekta zaključenog 5. novembra 2002. godine kojim u zajedničku izgradnju apelant i tužitelj udružuju svoje precizirane nekretnine na način što će na ime izgradnje nepokretnosti kao novog objekta nekretnine dati drugom ugovaraču-drugotuženom, a zauzvrat na izgrađenom stambenoposlovnom objektu dobiti u vlasništvo tri dvosobna stana i jedan poslovni prostor. Iz činjenica predmeta, kako je to naveo Vrhovni sud, proizlazi da su apelant i tužitelj u sudskom postupku u drugoj parnici povodom zahtjeva za ispunjenje navedenog ugovora zaključili sa drugotuženim sudsko poravnanje u predmetu broj P-423/05 kod Osnovnog suda u Doboju 26. januara 2006. godine. Također, proizlazi da su apelant, tužitelj i poimenično navedeni predsjednik drugotuženog zaključili 17. juna 2009. godine i ugovor o preuzimanju obaveza kojim obavezu drugotuženog iz navedenog sudskog poravnanja prema apelantu i tužitelju preuzima poimenično navedeni predsjednik drugotuženog na način da o svom trošku ispuni obavezu iz stava 2. sudskog poravnanja (isplata novčanog iznosa od 300.000,00 KM) i u ime drugotuženog isplati apelantu i tužitelju iznos od 400.000,00 KM, koji u sebi uključuje glavni dug i kamate zaključno sa 30. junom 2009. godine. Konkretnu parnicu, kako je obrazložio taj sud, apelant i tužitelj su pokrenuli tužbom za naknadu materijalne štete a što proizlazi iz tužbe, njenih činjeničnih navoda i sadržaja postavljenog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da je već pri podnošenju tužbe, kako slijedi iz navedenog činjeničnog stanja i toka postupka u ovoj parnici, apelantu i tužitelju bilo jasno da je njihovu porodičnu kuću srušio drugotuženi. Zbog tog razloga, prema obrazloženju Vrhovnog suda, objektivno nije bilo moguće uspješno staviti stvarnopravni zahtjev za uspostavljanje pređašnjeg stanja vraćanjem stvari, koji ima u vidu odredba čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, odnosno odredba člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer se, prema sadržaju navedenih zakonskih odredaba, uspješna stvarnopravna zaštita (za vraćanje stvari) može ostvariti samo pod uslovom da se tražena stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, a to ovdje nije slučaj. S tim u vezi Vrhovni sud je obrazložio da je članom 154. stav 1. ZOO propisano da ko drugome uzrokuje štetu, dužan je da je naknadi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a da krivica za prouzrokovanu štetu postoji kada je štetnik štetu prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom (član 158. ZOO). Prema odredbi člana 154. stav 3. ZOO, kako je obrazloženo, može se odgovarati za štetu bez obzira na krivicu ako je zakon tako propisao, a šteta je, u smislu odredbe člana 155. ZOO, umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), a može se ogledati i u nematerijalnoj šteti, nastaloj trpljenjem fizičkog ili psihičkog bola ili straha.
11. Vrhovni sud je naveo i da je odredbom člana 185. ZOO propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti stanje kakvo je bilo prije nego što je šteta nastala, a ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je da ostatak štete da u novcu. U slučaju kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete a pod naknadom štete o kojoj je riječ u navedenoj zakonskoj odredbi podrazumijeva se šteta koja je prouzrokovana deliktnim ponašanjem i predstavlja pravnu dužnost odgovornog lica na njenu naknadu. Vrhovni sud je naveo da, dakle, ZOO u ovoj odredbi predviđa dva načina naknade materijalne štete: prvi, uspostavljanjem ranijeg stanja i, drugi, naknadom u novcu. Zavisno od okolnosti svakog slučaja, sud, ukoliko su ispunjene pretpostavke odštetne odgovornosti, ocjenjuje kojim od ova dva načina se šteta može nadoknaditi da bi se oštećenikova materijalna situacija dovela u stanje u kome je bilo prije naknade štete. Vrhovni sud je naveo da je nesporno da u ovoj parnici u kojoj je postavljen zahtjev za naknadu štete nije moguća naturalna restitucija uspostavljanjem stanja kakvo je bilo prije nastanka štete (izgradnjom novog objekta). S tim u vezi je navedeno i da je odredbom člana 172. ZOO propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, a da pravilna primjena te odredbe podrazumijeva da pravno lice odgovara samo za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu nepravilnim ili nezakonitim vršenjem svojih funkcija, a ne i ako je postupao u okviru svojih zakonskih ovlašćenja. Istaknuto je da se pri tome nepravilnim radom državnog organa, u smislu sintagme „dovoljno ozbiljne povrede”, može smatrati samo ono postupanje koje je suprotno opštim pravnim načelima i pravilima koja uređuju ponašanje tog organa, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtijeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni ranije nije bilo nikakvih dilema, te djelovanje koje odstupa od onog propisanog i očekivanog u datoj situaciji, čiji uzroci mogu biti različiti, ali nemaju objektivno prihvatljivo opravdanje.
12. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbama čl. 76. i 93. Zakona o uređenju prostora koji je bio na snazi u vrijeme za koje apelant i tužitelj tvrde da su pretrpjeli štetu je bilo propisano da organ uprave po zahtjevu stranke izdaje urbanističku i građevinsku dozvolu, pa kako takvog zahtjeva nije bilo, jer je objekat, kako je utvrđeno, bespravno izgrađen, prema mišljenju Vrhovnog suda, organi prvotuženog nisu ni mogli postupati po službenoj dužnosti, niti se može govoriti o njihovom nepravilnom ili nezakonitom radu. Odredba člana 116. Zakona o uređenju prostora, prema obrazloženju tog suda, propisivala je da organ uprave nadležan za poslove građenja donosi rješenje kojim određuje rušenje građevine za koju se utvrdi da, zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih djejstava i većih oštećenja, ne može da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi. Međutim, kako stambeno-porodična zgrada apelanta i tužitelja, prema obrazloženju tog suda, nije imala karakteristike objekta za koji postoji obaveza organa uprave za donošenje rješenja o rušenju, organi prvotuženog nisu imali obavezu da po službenoj dužnosti donose rješenje o rušenju predmetne porodično-stambene zgrade, niti je za to postojao zahtjev zainteresovanog lica (apelanta, tužitelja ili drugotuženog), pa proizlazi da su organi prvotuženog postupali u okviru svojih ovlaštenja. Slijedom toga, prema zaključku tog suda, apelant i tužitelj nisu dokazali da im je prvotuženi prouzrokovao štetu i da je šteta u uzročnoj vezi sa radnjama, odnosno propuštanjem prvotuženog. Činjenica da je njihov objekat porodično-stambene zgrade srušio drugotuženi sa kojim su apelant i tužitelj ugovorili zajedničku izgradnju novog objekta (što podrazumijeva prethodno rušenje postojećeg objekta), prema mišljenju tog suda, ne može se staviti na teret prvotuženom.
13. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i navedene zakonske odredbe, prema obrazloženju Vrhovnog suda, nisu ispunjene zakonske pretpostavke odštetne odgovornosti iz čl. 154, 155, 185. ZOO za odgovornost prvotuženog za naknadu štete apelantu i tužitelju, u smislu odredbe člana 172. ZOO, niti je odgovornost tuženih solidarna, u smislu odredbe člana 206. ZOO, iz kojih razloga, prema mišljenju tog suda, proizlazi da su odluke nižestepenih sudova utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je ukazao i da se revizijom prvotuženog osnovano ukazuje na pogrešan zaključak nižestepenih sudova o zastari potraživanja koji je isticao prvotuženi u toku postupka. Vrhovni sud je obrazložio da, kada se ima u vidu da je apelant i sam u iskazu naveo da je u maju 2005. godine, kada je dolazio u Doboj primijetio da je porodična kuća srušena, te vrijeme kada je podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari (23. aprila 2010. godine), čak i da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja (a u konkretnom slučaju nije), nastupila je zastara potraživanja, u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO protekom roka od tri godine od dana saznanja za štetu i učinioca. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da su organi prvotuženog trebali i morali znati da je njegovu i tužiteljevu kuću bespravno srušio drugotuženi koji nije imao nikakve dozvole ni saglasnosti za rušenje s obzirom na to da se ona nalazila u samom centru grada i da je njeno rušenje bilo opštepoznata činjenica. Apelant smatra da su organi prvotuženog trebali postupiti shodno odredbama Zakona o inspekcijama prema kojima su organi prvotuženog bili dužni zaustaviti i rušenje starog i gradnju novog objekta. Navodi i da se apelant i tužitelj nisu ni pozivali na odgovornost prvotuženog, shodno odredbama člana 172. ZOO, već da su sve vrijeme tvrdili da su inspekcijski organi morali reagovati po službenoj dužnosti bez obzira na to što nije bilo nikakvog zahtjeva u tom pravcu. Osim toga, navodi i da je Vrhovni sud pogrešno zaključio da je njegovo potraživanje zastarjelo, čime je, osim prava na pravično suđenje, prekršeno i apelantovo pravo na imovinu.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod obrazloženja svoje odluke iz koje proizlazi da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da zbog toga apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
16. Prvotuženi je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega je apelacija neosnovana, te da apelant pokušava da pretvori Ustavni sud u redovni sud, navodeći ga da tumači odredbe Zakona o inspekcijama za šta Ustavni sud nije nadležan.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o stvarnim pravima (,,S1užbeni glasnik Republike Srpske" br. 124/08, 58/09, 95/11 i 60/15) relevantne odredbe glase:
Vlasničke tužbe Član 126.
(1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od lica u čijoj se državini stvar nalazi, a od lica koje ga protivpravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem. (2) Prava na vraćanje stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Član 127.
(1) Da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog.
(2) Vlasnik mora stvar čije vraćanje traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Lice koje je stvar držalo pa je državinu napustilo nakon što mu je dostavljena tužba o svom trošku predaje vlasniku nadoknadu pune vrijednosti stvari.
18. U Zakonu o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ br. 84/02 - prečišćeni tekst, 14/03 - ispravka, 112/06 i 53/07) relevantne odredbe glase:
Član 76.
Zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti podnosi se opštinskom organu uprave nadležnom za poslove urbanizma.
Zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za objekte i radove iz člana 75. stav 2. ovog zakona podnosi se Ministarstvu putem nadležnog opštinskog organa uprave.
Ministarstvo će rješavati po zahtjevu za izdavanje urbanističke saglasnosti po prethodno pribavljenom mišljenju zainteresovane opštine, odnosno opština.
Uz mišljenje iz prethodnog stava opština, odnosno opštinski organ uprave nadležan za poslove urbanizma, dostavlja i ovjeren izvod iz plana na osnovu kojeg se izdaje urbanistička saglasnost, a po potrebi i drugu dokumentaciju i uslove propisane odgovarajućim opštinskim odlukama.
Ako se urbanistička saglasnost ne traži za određeno zemljište, izdavalac saglasnosti dužan je u tom slučaju da stranci predloži moguće lokacije.
Član 93.
Odobrenje za građenje izdaje opštinski organ uprave nadležan za poslove građenja, izuzev za građevine i radove iz člana 75. stav 2. ovog zakona, kada odobrenje za građenje izdaje Ministarstvo.
Ministarstvo koje je izdalo odobrenje za građenje dužno je da kopiju odobrenja dostavi nadležnom opštinskom organu na čijoj se teritoriji gradi objekat.
Jedan primjerak odobrenja za građenje dostavlja se nadležnom urbanističko-građevinskom inspektoru.
6. Rušenje objekata Član 116.
Organ uprave nadležan za poslove građenja po službenoj dužnosti ili na zahtjev zainteresovanog lica rješenjem određuje rušenje građevine ili dijela građevine za koji se utvrdi da zbog fizičke dotrajalosti, elementarnih nepogoda, ratnih dejstava i većih oštećenja ne može dalje da služi svojoj namjeni, ili da predstavlja opasnost po život ili zdravlje ljudi, okolne objekte i saobraćaj, kao i uslove i mjere koje je potrebno sprovesti, odnosno obezbijediti pri rušenju građevine ili dijela građevine.
Žalba protiv rješenja iz prethodnog stava ne odlaže izvršenje rješenja.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima ( "Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest meseci od dana isplaćene naknade štete.
Naknada materijalne štete Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala. (2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 85 0 P 012620 19 Rev od 4. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 27. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za naknadu materijalne štete, pa je, prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
28. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da je njome proizvoljno primijenjeno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Dovodeći u kontekst citirane zakonske propise sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je apelant (i tužitelj) bio u pravnom odnosu sa drugotuženim po osnovu ugovora o udruživanju sredstava po kojem su apelant i tužitelj dali svoje nekretnine precizirane u prethodnim tačkama ove odluke, a drugotuženi se obavezao da će na njima izgraditi stambeno-poslovni objekat u kojem će apelant i tužitelj, po osnovu udruživanja, dobiti stanove i poslovni prostor, preciziran u presudi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da se na predmetnim nekretninama tužitelja i apelanta nalazio porodični stambeni objekat koji nije bio u ruševnom stanju, niti je predstavljao opasnost po okolinu, ali da ga je trebalo porušiti radi izgradnje novog objekta, što je drugotuženi i učinio iako nije imao eksplicitnu dozvolu apelanta i tužitelja. Iz činjenica predmeta proizlazi i da je na mjestu navedenog porodičnog objekta izgrađen novi objekat ( iz kojeg apelantima nisu predati u posjed i vlasništvo stanovi ni poslovni prostor, kako je to bilo ugovoreno, već su prodati trećim licima) a za koji, također, drugotuženi nije tražio, niti izdjejstvovao bilo kakvu dozvolu, te da su apelant i tužitelj i dalje u zemljišnim knjigama upisani kao vlasnici predmetnog zemljišta na kojem je objekat izgrađen, a da povrat u pređašnje stanje prethodnog objekta nije moguć.
31. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz citiranih odredaba Zakona o uređenju prostora proizlazi da nadležni upravni organi na zahtjev stranaka izdaju potrebne dozvole za gradnju objekata, odnosno, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, da se takve dozvole ne izdaju po službenoj dužnosti. Ustavni sud zapaža i da je nesporno da u konkretnom slučaju nije bio podnesen zahtjev za izdavanje dozvole, niti je postojala prijava vezana za bespravnu gradnju ili rušenje objekta od drugotuženog, pa da zbog toga prvotuženi nije mogao, shodno relevantnim zakonskim propisima, ni izvršiti inspekcijski nadzor. Ustavni sud zapaža da samim time, kako je i obrazložio Vrhovni sud, apelant i tužitelj nisu bili ni u kakvom pravnom odnosu sa prvotuženim, niti im je on mogao pričiniti bilo kakvu štetu u smislu odredaba čl. 154, 155, 172. i 185. ZOO. Pri tome Ustavni sud podsjeća da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nadležni upravni organi ne mogu postupati na osnovu „opštepoznate činjenice“ ili činjenice da se u konkretnom slučaju predmetna nekretnina nalazi u centru grada, već na osnovu činjenica, dokumentacije i dokaza koji su propisani zakonom koji u ovom slučaju predstavljaju zahtjev za izdavanje dozvole za gradnju (urbanističke, građevinske i sl.) ili prijava za bespravnu gradnju ili rušenje a koji uslovi u konkretnom slučaju nisu ostvareni. Također, Ustavni sud ukazuje da se, suprotno apelantovim navodima, odgovornost prvotuženog za navodno pričinjenu štetu mogla razmatrati jedino sa aspekta člana 172. ZOO kojim je regulisano pitanje odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ trećem licu pri obavljanju svojih dužnosti. Ustavni sud zapaža da navedeno i sam apelant (kontradiktorno u odnosu na navod da nije ukazivao na odgovornost u smislu odredbe člana 172. ZOO) potvrđuje u daljnjim apelacionim navodima u kojim ističe da je osnov odgovornosti prvotuženog u nepostupanju njegovih inspekcijskih organa. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio nižestepene presude i u odnosu na prvotuženog odbio apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud, s tim u vezi, ističe i da je nesporno da Vrhovni sud navedenom presudom nije dirao u pravo na obeštećenje koje je apelantu priznato u odnosu na drugotuženog, pa ni povodom pitanja eventualne zastare potraživanja. Zbog svega navedenog, te pošto apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključak Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 76, 93. i 116. Zakona o uređenju prostora i čl. 154, 155, 172. i 185. ZOO kada je preinačio nižestepene presude i odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u odnosu na prvotuženog, jer je utvrđeno da apelant nije bio u pravnom odnosu sa prvotuženim, niti je prvotuženi mogao preduzeti bilo kakve radnje u smislu navedenog Zakona o uređenju prostora s obzirom na to da nije podnesen zahtjev za izdavanje dozvola za gradnju, niti prijava za bespravnu izgradnju ili rušenje zbog čega organi prvotuženog nisu ni mogli postupati, niti su mogli prouzrokovati materijalnu štetu za koju je, shodno navedenom nepreinačenom dijelu presude, ostao odgovoran drugotuženi.
35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević