Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-915/21 („Banjalukafarm“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-915/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-915/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Banjalukafarm“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Banjalukafarm“ a.d. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 016752 20 Rev 2 od 12. januara 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Banjalukafarm“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 016752 20 Rev 2 od 12. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tuženi (Grad Banjaluka) da mu, radi sticanja bez osnova, isplati iznos od 542.456,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tokom predmetnog postupka utvrđeno da je apelant (kao investitor) sa preduzećem „Ljubić“ a.d. Prnjavor (kao izvođačem radova) 25. avgusta 2004. godine zaključio ugovor o izgradnji stambeno-poslovnog objekta u naselju Starčevica u Banjaluci, te da je aneksom tog ugovora od 11. aprila 2005. godine „Ljubić“ a.d. Prnjavor postao sainvestitor, zajedno sa apelantom, a aneksom istog ugovora od 24. maja 2005. godine je preuzeo obavezu izvođenja radova na kolektoru, vanjskom uređenju i saobraćajnici, za šta se apelant obavezao da mu plati cijenu navedenih radova u iznosu od 303.053,00 KM. Dalje, da je tuženom 22. februara 2006. godine data urbanistička saglasnost za izvođenje radova na izgradnji pristupne saobraćajnice do objekta apelanta, sa parkinzima i pripadajućom infrastrukturom, te da je apelant 4. septembra 2006. godine podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za izgradnju pristupne saobraćajnice (a „Ljubić“ a.d. Prnjavor je, prije izdavanja predmetne dozvole, počeo radove na izgradnji saobraćajnice). Takođe, da je nakon inspekcijskog pregleda izvršenog u avgustu 2006. godine, rješenjem nadležne inspekcije tuženog od 12. septembra 2006. godine naređeno „Ljubić“ a.d. Prnjavor da odmah obustavi sve daljnje radove na izgradnji pristupne saobraćajnice sa parkinzima i pripadajućom infrastrukturom, te da se isti oglušio na navedenu naredbu i do kraja 2006. godine završio predmetne radove. Dalje je utvrđeno da je tuženom 23. maja 2007. godine izdata građevinska dozvola za izvođenje radova na izgradnji pristupne saobraćajnice, te da je, nakon što je apelant izvršio legalizaciju dijela izgrađenog objekta, tuženom 29. aprila 2009. godine data i upotrebna dozvola za navedenu saobraćajnicu.

4. Vrhovni sud je dalje naveo da je su pravilno nižestepeni sudovi na konkretan slučaj primijenili odredbe čl. 200. do 227. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je uređen institut poslovodstva bez naloga budući da je, i prema navodima samog apelanta, on ispunio obaveze tuženog, ali od tuženog nije dobio nalog da to učini, pa je izvođenjem spornih radova apelant nezvano pristupio vršenju tuđih poslova. Vrhovni sud je naveo da, naime, poslovođa bez naloga mora voditi računa o potrebama gospodara posla, odnosno mora postupati sa pažnjom dobrog privrednika, te da lice koje je tuđe poslove vršilo i pored zabrane (kao što je u konkretnom predmetu slučaj, budući da je rješenjem nadležne inspekcije tuženog od 12. septembra 2006. godine naređeno da se odmah obustave predmetni radovi) ne može ostvariti prava koja pripadaju poslovođi bez naloga. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da se, u slučaju da je tuđi posao vršen sa namjerom da se za sebe zadrži postignuta korist, radi o nepravom poslovodstvu prema odredbama člana 227. ZOO.

5. Vrhovni sud je takođe naveo da je netačna tvrdnja revizije da je naknadnim izdavanjem upotrebne dozvole tuženi odobrio sve radove koje je izvršio apelant, te da stoga, u smislu člana

228. ZOO, apelantu pripadaju sva prava koja ima poslovođa bez naloga. Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da prednje iz razloga što je, shodno odredbama čl. 105. do 107. Zakona o uređenju prostora, izdavanje upotrebne dozvole zakonska obaveza nadležnog organa kada mu taj zahtjev uputi investitor ili izvođač radova, a objekat za koji se traži ta dozvola je izgrađen u skladu sa tehničkom dokumentacijom, kao i obavezujućim standardima i normativima. Vrhovni sud je naveo da dakle, kako zahtjev za izdavanje upotrebne dozvole ne može biti odbijen ukoliko su ispunjeni uslovi navedeni u citiranim zakonskim odredbama, to se izdavanje upotrebne dozvole za objekat ne može smatrati naknadnim odobrenjem za izvedene radove, pogotovo što u konkretnom slučaju upotrebna dozvola nije izdata apelantu, već tuženom. Vrhovni sud je naveo da nije tačna ni tvrdnja apelanta da se tuženi nije protivio izvođenju radova, jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je nadležni organ tuženog zabranio izvođenje predmetnih radova. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Apelant ističe da nije jasno kako su nižestepeni sudovi zaključili da se tuženi protivio predmetnoj gradnji ako su „izdate sve potrebne dozvole, uključujući i upotrebnu dozvolu“, te da je po njegovom mišljenju tuženi, izdavanjem upotrebne dozvole za saobraćajnicu prihvatio izvedene radove. Takođe je istakao da „rješenje građevinskog inspektora o obustavi gradnje (od 12. septembra 2006. godine) zbog nedostajuće građevinske dozvole ne može biti tumačeno kao protivljenje vlasnika u odnosu na poslovodstvo apelanta“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-915/21 („Banjalukafarm“ a.d. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio