Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-926/21 (D. S.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-926/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-926/21, rješavajući apelaciju koju je podnijeli Dušanka Stevanović i Siniša Stevanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dušanka Stevanović i Siniša Stevanović protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 105112 20 Gž od 30. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 105112 17 P od 9. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušanka Stevanović (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) i Siniša Stevanović (u daljnjem tekstu: drugoapelant), oboje iz Brčkog, koje zastupa Mirko Simić advokat iz Brčkog, podnijeli su 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 105112 20 Gž od 30. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 105112 17 P od 9. septembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se obaveže tuženi („Wiener osiguranje“ a.d. Banjaluka) da im, na ime naknade nematerijalne štete zbog duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica, isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, shodno odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), parničnim strankama omogućio da iznesu sve činjenice i predlože i izvedu sve dokaze koji im idu u prilog, odnosno konkretno, apelantima je omogućio da iznesu činjenice i dokaze na kojima zasnivaju svoj zahtjev i koje predstavljaju stvarnu osnovu tužbe. Apelacioni sud je u vezi s tim naveo da, kada apelanti tokom postupka nisu dostavili i pred prvostepenim sudom izveli adekvatne dokaze kojim bi zaista potkrijepili tvrdnje koje predstavljaju stvarnu (činjeničnu i materijalno pravnu) osnovu tužbe, onda nije bilo osnova da prvostepeni sud usvoji tužbeni zahtjev. Apelacioni sud je ukazao da se, naime, shodno odredbama člana 201. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naknada po osnovu pretrpljenih duševnih bolova zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica može dosuditi samo u slučaju kada se utvrdi da se radi o naročito teškom invaliditetu nekog lica (ovdje oštećenog M.S., sina prvoapelantkinje i brata drugoapelanta). Apelacioni sud je naveo da je zbog toga, za precizno utvrđenje, često potrebna upravo pomoć vještaka medicinske struke, ljekara, kao stručne i kompetentne osobe čija je dužnost da zdravstveno stanje i eventualni naročito teški invaliditet oštećenog sveobuhvatno i vjerno opiše, pošto je iskaz vještaka u tom pravcu izuzetno značajan i od njega najviše i zavisi da li će se u konkretnom slučaju utvrditi pouzdan činjenični osnov za donošenje pravilne i zakonite odluke. Apelacioni sud je dalje naveo da se, dakle, postojanje nematerijalne štete, njeni vidovi i obim, utvrđuje vještačenjem, te da, budući da apelanti nisu predložili vještačenje na gore navedene okolnosti po kvalifikovanom vještaku medicinske struke, onda samim tim nisu mogli ni dokazati postojanje eventualnog naročito teškog invaliditeta oštećenog, a sama okolnost da je tuženi (u zapisniku od 16. oktobra 2015. godine) „priznao da kod oštećenog postoji gubitak opšte životne sposobnosti od 65%“ ne dokazuje prednje činjenice.

4. Apelacioni sud je dalje naveo da je u odnosu na drugoapelanta prvostepeni sud pravilno zaključio da isti u konkretnom predmetu nije aktivno legitimisan, a takav pravilan zaključak prvostepenog suda proizlazi i iz same formulacije odredbi člana 201. stav (3) ZOO, prema kojoj pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe pripada i dosuđuje se njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima, a može se dosuditi i vanbračnom drugu povrijeđene osobe ako je između vanbračnog druga i povrijeđene osobe postojala trajnija zajednica života. Apelacioni sud je naveo da, kako drugoapelant koji je brat oštećenog, iako živi u zajedničkom domaćinstvu sa oštećenim, ne ulazi u krug lica kojima je navedenim zakonskim odredbama priznato pravo na naknadu ovog vida nematerijalne štete, onda je prvostepeni sud pravilno odlučio, bez obzira što na navedenu činjenicu tuženi nije ukazao tokom prvostepenog postupka, kada je utvrdio da isti nije aktivno legitimisan u konkretnom postupku. Apelacioni sud je takođe naveo da je, u odnosu na prvoapelantkinju prvostepeni sud pravilno zaključio da ista nema pravo na naknadu pomenutog vida nematerijalne štete, jer u toku postupka nije utvrđeno postojanje naročito teškog invaliditeta njenog sina, tj, oštećenog. Apelacioni sud je naveo da prednje iz razloga što pri ocjenjivanju prava na isplatu pravične novčane naknade zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica treba imati na umu dva osnovna elementa, a to su: utvrđeni postotak invaliditeta povrijeđenog lica i vanjske manifestacije invaliditeta povrijeđenog koje kod posredno oštećenih (prvoapelantkinje) izazivaju duševne boli. Apelacioni sud je naveo da se, dakle, pravo na naknadu za duševne boli posredno oštećenim licima dosuđuje samo u slučaju teškog invaliditeta koji ima posebnu težinu zbog čega se razlikuje od ostalih slučajeva teškog invaliditeta. Apelacioni sud je naveo da, stoga, kako prvoapelantkinja tokom postupka nije predložila izvođenje dokaza na osnovu kojih bi se eventualno utvrdio naročito teški invaliditet bliskog lica (njenog sina), te kako drugoapelant (kao brat oštećenog) ne ulazi u krug lica kojima je shodno citiranim zakonksim odredbama priznato pravo na naknadu nematerijalne štete zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe, onda se pravilnim ukazuje odluka prvostepenog suda da tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbije kao neosnovan.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu ustavnog prava na efikasan pravni lijek, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje navode da im je postupanjem redovnih sudova u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu bili onemogućeni da izlože svoj predmet, odnosno da iznesu dokaznu građu (o čemu je Apelacioni sud takođe dao jasne razloge), pa se stoga, nasuprot njihovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-926/21 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio