Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-940/21 (Z. G.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-940/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-940/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Gvozdenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Gvozdenović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021462 18 Uvp od 29. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Gvozdenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banjaluke, podnio je 23. marta 2021 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021462 18 Uvp od 29. decembra 2020. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO), filijala Banjaluka od 18. jula 2017. godine odbijen je zahtjev apelanta za priznavanje prava na invalidsku penziju.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Fonda PIO, filijala Banjaluka od 18. jula 2017. godine, Fond PIO je rješenjem od 6. septembra 2017. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021462 17 U od 27. marta 2018. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Fonda PIO) od 6. septembra 2017. godine, te je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta da mu tuženi naknadi troškove predmetnog postupka.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 27. marta 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 021462 18 Uvp od 29. decembra 2020. godine predmetni zahtjev odbio.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su i prvostepeni i drugostepeni organ vještačenja u potpunosti preuzeli nalaz organa vještačenja švajcarskog nosioca osiguranja (koji je prvostepenom organu dostavljen od strane Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje 31. oktobra 2013. godine), što je pravilno i u skladu je sa odredbama člana 15. stav (4) tačka b) Uredbe o medicinskom vještačenju u penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Uredba). Vrhovni sud je ukazao da se, shodno navedenim odredbama, vještačenje u prvom stepenu daje na osnovu radne i medicinske dokumentacije u slučaju kao kod apelanta (kada je dokumentacija dostavljena od inostranog nosioca osiguranja, koji je izvršio pregled i dao nalaz, ocjenu i mišljenje o radnoj sposobnosti) primjenom ugovora o socijalnom osiguranju. Vrhovni sud je naveo da iz tog razloga nema osnova prigovor apelanta da je u postupku vještačenja postojala obaveza neposrednog pregleda apelanta i da je, shodno oboljenju apelanta, vještačenje trebao da izvrši isključivo stručnjak iz oblasti psihijatrije, a niti je takva obaveza propisana Uredbom. Vrhovni sud je dalje naveo da nema obaveze organa vještačenja za dostavljanje na uvid prevoda medicinske dokumentacije sa njemačkog jezika (sa sadržajem istog apelant je upoznat u osporenom aktu), a izjavljivanjem pravnih lijekova omogućeno mu je osporavanje činjeničnog utvrđenja koje je zasnovano na istom, što je apelant i učinio, pa je bez osnova i prigovor na vjerodostojnost prevoda medicinske dokumentacije.
7. Vrhovni sud je naveo da, kada je u pitanju ocjena i mišljenje organa vještačenja tuženog o radnoj sposobnosti apelanta, treba reći da u situaciji kao što je predmetna svaki nosilac osiguranja daje ocjenu i mišljenje shodno svojim pozitivnim propisima, a pri tome nije vezan mišljenjem drugog nosioca osiguranja, pa postoji mogućnost različitog zaključivanja (navedeno u vezi sa apelantovim prigovorom da je upitno kako je moguće da na osnovu iste bolesti u Švajcarskoj postoji invalidnost, a u Republici Srpskoj ne postoji). Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao da je, naime, prvostepeni organ vještačenja u svom nalazu, ocjeni i mišljenju od 28. juna 2017. godine (datom na osnovu medicinske i radne dokumentacije) zaključio da kod apelanta invalidnost ne postoji, dok je drugostepeni organ vještačenja u svom nalazu, ocjeni i mišljenju od 29. avgusta 2017. godine dao saglasnost na nalaz, ocjenu i mišljenje prvostepenog organa vještačenja. Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni organ vještačenja svoj nalaz, ocjenu i mišljenje obrazložio navodeći da iz prevoda medicinske dokumentacije proizlazi da je apelant (nakon pada na potiljak i zadnji dio vrata u januaru 2002. godine) imao glavobolje i pojavu vrtoglavice i poremećaj koncentracije, da prema nalazu neurološko-neurohiruške poliklinike Centra za vještačenje u Bazelu od 15. oktobra 2003. godine (s neurološke strane) ne postoji objektivna patologija u vidu neurološkog oboljenja odnosno funkcionalnog poremećaja, te da s neurološke strane kontuzija glave ne mora automatski podrazumijevati postojanje potresa mozga. Dalje, da kod apelanta u prvom planu postoji psihijatrijska kompleksna problematika pa na sva pitanja odgovor treba dati psihijatar, te da je u psihičkom testiranju navedeno da apelant nije pokazao znake odsutnosti, da su iskazi sadržajno adekvatni, da se mogao dobro razumjeti i da se sa psihijatrijske strane može postaviti samo diferencijalna dijagnoza, da apelant pokazuje simptome tipične za depresiju i za anksiozne poremećaje i simptome za oblast psihoza i nepravilnog spoznavanja bola. Takođe, da sam tok bolesti pokazuje tešku infantilnu tendenciju sa jasno prisutnim anksiozno depresivnim i djelimično konverzivno neurotičnim udjelom, te da sve navedeno ukazuje da je moguće da je apelant kod švajcarskog nosioca osiguranja ostvario pravo na penziju, ali da se na osnovu predmetne medicinske dokumentacije i takvog stanja zdravlja apelanta ni u kom slučaju ne može govoriti o gubitku radne sposobnosti. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je, po ocjeni tog suda, detaljno obrazložen rezultat vještačenja u pravcu ocjene da kod apelanta invalidnost ne postoji, te je isti u skladu sa medicinskom dokumentacijom, pa je mogao da posluži za činjenično utvrđenje i davanje odgovora na žalbene navode u osporenom aktu.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno relevantne odredbe Zakona o PIO. Apelant navodi da je „sasvim šturo navedeno da nema niti jednog razloga za priznavanje invalidnosti“, te da zapravo nije obrazloženo na osnovu čega je takav stav zauzet. Ističe da mu „nije jasno kako je moguće da se na osnovu iste bolesti u Švajcarskoj utvrdi invalidnost od 100%, a u Republici Srpskoj na uopšte nema invlaidnosti“. Dalje ističe da su upravni organi bili dužni da „kroz postupak vještačenja omoguće neposredni pregled apelanta“, te da je „trebalo koristiti isključivo stručnjake iz oblasti psihijatrije, a bilo je nužno i omogućiti apelantu da izvrši uvid u prevod medicinske dokumentacije“.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode je Vrhovni sud razmotrio i u svojoj odluci dao jasne razloge zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević