Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3492/19 (S. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3492/19
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3492/19, rješavajući apelaciju Senada Bilala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Bilala podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Bilal (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Irsan Kukić, advokat iz Travnika, podnio je 3. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine i S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 19. novembra 2020 godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. U postupku koji se vodio protiv apelanta i još četiri optužene osobe Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 017182 16 Kri od 2. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog vijeća Suda BiH, kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela izreke presude (tač. 3.1, 3.2, 3.3, 3.4, 3.5, 3.6, 3.7. i 3.8) počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a radnjama iz tač. 5, 6.1, 6.2. i 6.3. u vezi sa članom 22. KZSFRJ (saizvršilaštvo) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantu i ostalim optuženim, prema optužnici Tužilaštva koja je potvrđena 25. decembra 2015. godine, stavljeno na teret da su radnjama opisanim u činjeničnom dijelu izreke presude počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, da je vijeće u činjeničnom dijelu izreke presude izvršilo određene izmjene ne dirajući u subjektivni i objektivni identitet optužbe, imajući u vidu provedene dokaze, da je u dokaznom postupku saslušano šesnaest svjedoka optužbe, tri svjedoka apelantove odbrane, da su u svojstvu svjedoka saslušani apelant i ostali saoptuženi i da su u spis uložena 104 materijalna dokaza optužbe, te da je u postupku doneseno nekoliko procesnih odluka zbog izmjene u sastavu vijeća tokom trajanja postupka (opširno navedeno na str. od 27 do 37 presude). U nastavku je obrazložena primjena materijalnog prava KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja djela. Na str. od 39 do 44 obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na opću ocjenu dokaza i odluku o krivici, prvostepeno vijeće je istaklo da je prilikom donošenja presude ocijenilo sve dokaze provedene na glavnom pretresu a da su u presudi obrazloženi samo oni dokazi na kojima je utemeljena odluka (oni koji nisu odlučujući nisu detaljno obrazlagani) u smislu čl. 15. i 281. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
7. Vijeće je na temelju svih provedenih dokaza, njihovom pojedinačnom i međusobnom ocjenom došlo do nesumnjivog zaključka da su optuženi, među kojima je i apelant, radnjama bliže opisanim u izreci osuđujućeg dijela izreke presude ostvarili sva bitna obilježja bića krivičnog djela iz člana 142. stav 1. KZSFRJ na način da su za vrijeme rata u BiH (apelant u vremenskom periodu od jula do septembra 1993. godine) i oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, kao pripadnici Vojne policije 1. bataljona 325. brdske brigade Armije RBiH, postupali suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, da su u prostorijama i ispred objekta Crna kuća u Kruščici, općina Vitez, gdje su bili zatvoreni civili hrvatske nacionalnosti, učestvovali u nečovječnom postupanju i nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta i ličnog dostojanstva prema licima koja su u trenutku počinjenja krivičnog djela uživala zaštitu prema odredbama zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija. Zatim su pobrojani opći elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva i na str. od 45 do 77 pojedinačno obrazloženi u odnosu na te bitne elemente: da djelo mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, da djelo mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, da mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i da počinilac mora narediti ili počiniti djelo. Iz izvedenih dokaza, koji su opširno navedeni u ovom dijelu obrazloženja presude, prvostepeno vijeće je utvrdilo da su oštećeni, ukupno njih šest, u periodu od jula do septembra 1993. godine držani zatočeni u podrumskim prostorijama objekta Crna kuća, u mjestu Kruščica, općina Vitez, i da su svakodnevno bili podvrgavani različitim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja, te odvođeni na prinudne radove. Zatim su navedene inkriminacije u osnovi ratnog zločina za svakog od optuženih pojedinačno. Prvostepeno vijeće je, nadalje, u dijelu koji se odnosi na opću ocjenu dokaza i odluku o apelantovoj krivici, navelo da je svaki izvedeni dokaz ocijenilo pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da su na osnovu takve analize utvrđene odlučne činjenice iz kojih proizlazi zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za predmetno krivično djelo. Na str. od 99 do 113 obrazloženja presude su opisane konkretne inkriminirane radnje koje su apelantu optužnicom Tužilaštva stavljene na teret od kojih je pojedine počinio sam, a ostale zajedno sa četvrtooptuženim (H.P.) koje su opisane u činjeničnom dijelu izreke presude za svaku od pojedinih tačaka. U pogledu tačke 3.1. izreke presude, apelantu je, kako je obrazloženo, stavljeno na teret da je fizički zlostavljao zatočenike hrvatske nacionalnosti G.S. i S.I., da su na te okolnosti oštećeni saslušani u svojstvu svjedoka i da je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane u navedenoj tački izreke presude. Tačkom 3.2. izreke presude je utvrđena apelantova krivičnopravna odgovornost za fizičko zlostavljanje civila S.K., koji je kao oštećeni saslušan u svojstvu svjedoka, te je njegov iskaz prihvaćen kao pouzdan i jasan (u određenim dijelovima potkrijepljen iskazom svjedoka I.K.) na osnovu čega je van razumne sumnje utvrđeno da je apelant počinio krivičnopravne radnje opisane ovom tačkom izreke presude. Zatim je obrazloženo da je tačkom 3.3. izreke presude apelant proglašen krivim za radnje koje je preduzeo prema civilima hrvatske nacionalnosti S.K. i N.K. usljed kojih su zadobili povrede tjelesnog integriteta na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, zaključivši da je apelant preduzetim radnjama ispunio sve standarde nečovječnog postupanja. U pogledu tačke 3.4. izreke presude kojom je utvrđena apelantova krivična odgovornost za radnje koje je preduzeo prema civilu S.K. zlostavljajući ga fizički, zaključeno je da je ispunjen standard nečovječnog postupanja. Tač. 3.5, 3.6, 3.7. i 3.8. izreke presude je utvrđena apelantova krivična odgovornost za zlostavljanje zaštićenog svjedoka „A“, zlostavljanje zatvorenika I.K. i G.S. i zlostavljanje civila hrvatske nacionalnosti I.K. i M.Š. U nastavku (str. od 109 do 112 obrazloženja) su opisane krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo zajedno sa H.P. koje su, kako je navedeno, dovele do povrede ličnog dostojanstva i tjelesnog integriteta oštećenih na način koji degradira i ponižava dostojanstvo žrtve (tač. 6.1, 6.2. i 6.3. izreke presude).
8. Prvostepeno vijeće je interpretiralo iskaze saslušanih svjedoka u pogledu odlučnih činjenica po pojedinim tačkama osuđujućeg dijela izreke presude iz kojih je, u konačnici, izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen.
9. U nastavku je, uz poziv na praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), definiran pojam nečovječnog postupanja s obzirom na to da on nije definiran u KZSFRJ (opširno navedeno na str. od 117 do 119 presude). Prilikom odmjeravanja kazne vijeće je u odnosu na apelanta, imajući u vidu opću svrhu kažnjavanja i pravila o odmjeravanju kazne, pri čemu je kao otežavajuća okolnost ocijenjena težina povrede zaštićenog dobra, način izvršenja djela, težina posljedica i upornost pri izvršenju djela, zaključilo da je kazna zatvora u trajanju od osam godina srazmjerna težini i posljedicama predmetnog krivičnog djela.
10. Apelaciono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu, te je potvrđena prvostepena presuda od 2. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude su interpretirani žalbeni osnovi apelantove žalbe nakon čega je pobijana presuda ispitana u granicama istaknutih žalbenih prigovora kojim je suštinski ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tač. i), k) i d) ZKPBiH, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i povredu krivičnog zakona. Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude pojedinačno razmotrilo svaki od istaknutih žalbenih prigovora, u smislu člana 306. ZKPBiH, ocijenivši da su oni neosnovani, te je u relevantnim dijelovima presude koji se odnose na apelanta navelo razloge za takav stav. U tom pravcu su navedeni razlozi neosnovanosti žalbenih razloga istaknutih u vezi s bitnom povredom postupka koji su istaknuti u apelantovoj žalbi, i to: korištenje dokaza koji nisu dostavljeni u originalu, pri čemu se misli na medicinsku dokumentaciju pribavljenu putem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i zapisnike o ispitivanju apelanta i prvookrivljenog u svojstvu osumnjičenih koji su sačinjeni u Kantonalnom tužilaštvu u Travniku.
11. U vezi sa neosnovanošću prigovora koji se odnosi na medicinsku dokumentaciju pribavljenu putem Federalnog ministarstva za pitanja boraca, Apelaciono vijeće je ukazalo na odredbe čl. 162. i 163. Zakona o upravnom postupku BiH i čl. 169. i 170. ZKPBiH iz kojih proizlazi da su organi uprave BiH dužni izdavati uvjerenja i isprave o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, kao i da takva uvjerenja imaju snagu javne isprave. Stoga, s obzirom na način pribavljanja medicinske dokumentacije, nije bilo potrebno nikakvo naknadno ovjeravanje a, osim toga, činjenice iz medicinske dokumentacije (o povredama oštećenih) su dovedene u vezu sa ostalim dokazima, prije svega izjavama svjedoka, o čemu se prvostepeni sud veoma detaljno izjasnio u svojoj presudi. Zaključeno je da se povrede oštećenih nisu dovele u sumnju navodima odbrane o nezakonitosti medicinske dokumentacije, jer su odlučne činjenice u tom pravcu utvrđene iz iskaza saslušanih svjedoka a te izjave su potkrijepljene medicinskom dokumentacijom koja ima snagu javne isprave. Dalje, u pogledu neosnovanosti prigovora u vezi sa apelantovim ispitivanjem u svojstvu osumnjičenog na kojem je bio prisutan branilac koji je u kasnijoj fazi postupka postavljen prvookrivljenom kao branilac po službenoj dužnosti, Apelaciono vijeće je, potvrđujući kao pravilan stav prvostepenog suda u vezi sa odredbom člana 10. ZKPBiH, istaklo da svaka povreda procesnog zakona ne dovodi automatski do nezakonitosti dokaza. S tim u vezi je ukazano na potrebu razumijevanja navedene zakonske odredbe o nemogućnosti postojanja istog branioca za dva lica (po primjeni postavljanja branioca po službenoj dužnosti), niti se svrha može dovoditi u vezu sa suštinom zakonitosti dokaza a, shodno tome, i člana 297. stav 1. tačka i) ZKP. To pitanje se veže za pitanje odbrane i njene adekvatnosti, a nikako sa aspekta zakonitosti postupka kojeg potencira odbrana. Međutim, kako je dalje navedeno, čak i sa tog aspekta se ne može izvesti zaključak da je povrijeđeno neko od apelantovih zagarantiranih prava.
12. Apelaciono vijeće je, kako je dalje navedeno, u žalbenom postupku razmotrilo osnovna pitanja koja žalbe svih optuženih osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, nakon čega je Apelaciono vijeće detaljno, po pojedinim tačkama izreke presude i pojedinačno za svakog od optuženih, iznijelo razloge zbog kojih je ocijenjeno da je žalba neosnovana. U relevantnom dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na apelanta Apelaciono vijeće je na str. 16 - 20 presude navelo da je apelantova žalba inicirala razmatranje vremena izvršenja djela ukazujući na potrebu da se ono mora precizno odrediti, implicirajući da se ne može odrediti u okvirnom vremenskom rasponu. Imajući to u vidu, kao i okolnost da se identičan prigovor provlači i kroz druge žalbe (ostalih okrivljenih), Apelaciono vijeće je ukazalo na potrebu razmatranja vremena izvršenja djela na pravilan način, budući da je ono značajno kod uzrasta učinioca (maloljetnik ili punoljetno lice), zastarjelosti krivičnog gonjenja i nekih drugih djela (opširno navedeno na strani 18 obrazloženja presude), ističući da je kod nekih krivičnih djela vrijeme bitan element krivičnog djela, npr. djelo izvršeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme epidemije i sl. Međutim, kako je dalje obrazloženo, nijedan od ovih aspekata ne zahtijeva određivanje vremena izvršenja u tačno utvrđeni dan osim ako je neka od ovih okolnosti postojala isključivo na određeni dan. U konkretnim okolnostima, dakle vremenu rata koji je trajao nekoliko godina, bitan element vremena izvršenja krivičnog djela je zadovoljen bez obzira u kojem ratnom periodu je djelo izvršeno, pri čemu se ne može postaviti prevelik okvirni raspon, kako bi se zadovoljilo pravo na odbranu. S tim u vezi je istaknuto da je vrijeme izvršenja krivičnog djela značajan institut krivičnog materijalnog prava, ali da je potrebno voditi računa kada je ono u konkretnom predmetu bitna okolnost, a kada izmjene, odnosno njegovo preciziranje nema ozbiljne reperkusije po optuženog. Imajući to u vidu, navedeni prigovor je ocijenjen neosnovanim budući da ova okolnost nije bila odlučujuća za utvrđenje apelantove krivice (od krivičnog djela se branio u cjelini, a ne parcijalno). Prigovori o nerazumljivosti izreke presude su, također, ocijenjeni neosnovanim uz pozivanje na zakonsku odredbu člana 285. stav 1. tačka
b) ZKPBiH kojom su propisani elementi presude.
13. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je Apelaciono vijeće detaljno razmotrilo na str. od 38 do 44 presude, ponovljeni su dokazi i relevantni dijelovi prvostepene presude iz kojih proizlazi da su dokazi pravilno ocijenjeni i da su, nakon slobodne ocjene, pojedinačne i međusobne, istaknuti oni za koje je ocijenjeno da su bili ključni za utvrđenje odlučnih činjenica, pri čemu iskazima svjedoka odbrane nisu dovedeni u pitanje iskazi oštećenih i materijalna dokumentacija kojom su potkrijepljeni.
14. S tim u vezi je zaključeno da je pretresno vijeće u cijelosti postupilo u skladu sa odredbom člana 290. stav 7. ZKPBiH koji propisuje da sudeće vijeće ima obavezu da navede činjenice na koje se oslanja u presudi. Takav pristup, kako je dalje navedeno, ne znači da se presuda u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama morala osvrnuti na svaki pojedinačni dokaz, već na dokaze koji su od relevantnog značaja u izvođenju zaključaka o odlučnim činjenicama. S tim u vezi je navedeno da je pretresno vijeće iznijelo dovoljne i u svemu prihvatljive razloge za svoje stavove i činjenična utvrđenja, oslanjajući se na relevantne dokaze koji potkrepljuju stav koji je zauzeo prvostepeni sud.
15. Apelaciono vijeće je, u konačnici, zaključilo da je u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji prvostepeni sud pravilno utvrdio i adekvatno ocijenio okolnosti koje su, u smislu člana 41. KZSFRJ, od značaja za odmjeravanje kazne, da je odluka o kazni detaljno obrazložena i da je, stoga, isključena bilo kakva sumnja u arbitrarnost i proizvoljnost izrečene kazne. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom pravcu apelant je istakao procesne nedostatke, konkretno da su osporene presude rezultat bitne povrede postupka i pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava, pa samim tim i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelacijom se ukazuje da u izreci presude postoje nedostaci koji se tiču vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela koje je potpuno pogrešno ocijenilo Apelaciono vijeće kao neosnovane. Ovo zbog toga što, kako je dalje navedeno, apelantov alibi nije ocijenjen ispravno, te sudovi u obrazloženju presuda nisu dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove ocjene, tako i njihove međusobne povezanosti. Smatra da je Apelaciono vijeće paušalno ocijenilo žalbene navode, jer su mu neopravdano stavljene na teret radnje koje nije počinio. Navedeno potkrepljuje nepodudarnošću u iskazima svjedoka i nejasnoćama u vezi sa spornim događajem, prihvatanjem nekih materijalnih dokaza koji nisu dostavljeni u originalu, što implicira zaključak o bitnoj povredi postupka, jer su presude, pored svih navedenih nedostataka, zasnovane na nezakonitom dokazu. Konkretizirajući navedeno, ukazuje na medicinsku dokumentaciju oštećenih koja je dostavljena kao fotokopija, na koju je žalbom ukazano, ali je Apelaciono vijeće, smatrajući da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku na osnovu iskaza oštećenih i ostalih svjedoka, zauzeo stav da su u pitanju posredni dokazi. Smatra da su oba sudska vijeća, suprotno zakonskim odredbama ZKPBiH, prihvatila i odluke utemeljila na dokazu koji, također, nije zakonit a radi se o zapisniku o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog kojem je prilikom ispitivanja (31. marta 2014. godine) bio postavljen branilac po službenoj dužnosti, a kasnije je taj isti branilac zastupao jednog od optuženih u istom postupku. Apelacijom se, u konačnici, predlaže da se usvoji apelacija i utvrdi kršenje prava na pravično suđenje. b)Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da je apelacija istovjetna žalbi koja je bila izjavljena protiv prvostepene presude o kojoj je Apelaciono vijeće odlučilo u postupku redovnog pravnog lijeka i o svim bitnim prigovorima se očitovalo u svojoj presudi, da su sve odlučne činjenice valjano i argumentirano obrazložene kako u prvostepenoj, tako i u drugostepenoj presudi, pri kojim obrazloženjima u potpunosti ostaje, ocjenjujući da prema apelantu nije učinjena nijedna od istaknutih povreda, da je ispoštovan standard obrazložene sudske odluke, pa zaključak koji apelantu ne odgovara ne može implicirati bilo koju povredu na koju je apelacijom ukazano. U pogledu prigovora u vezi sa nezakonitošću dokaza (medicinske dokumentacije i zapisnika o ispitivanju), istaknuto je da su neosnovani i da je o neosnovanosti tih prigovora opširno obrazloženje dato u par. 21. i 22. drugostepene presude, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2.
Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima propisanim u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: KZ BiH) i u drugim zakonima Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i u zakonom propisanom postupku.
(2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
(3) Za krivična djela koja su u nadležnosti Suda samo taj sud može izreći krivičnopravnu sankciju u postupku koji je pokrenut i proveden po ovom zakonu, ukoliko ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290.
Sadržaj presude (...)
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(...)
Član 306.
Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 017182 19 Krž od 6. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 3. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza uopće, kao i ocjenu dokaza u vezi s vremenom izvršenja krivičnog djela zbog koje je, kako smatra, u konkretnom krivičnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kršenjem osnovnih principa krivičnog postupka. Također, apelant ukazuje i na nezakonitost određenih dokaza, pa će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
29. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
30. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
31. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
32. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je u obrazloženjima osporenih presuda jasno opisano na kojim dokazima je utemeljena apelantova krivičnopravna odgovornost, te da su u obrazloženju dati jasni odgovori, utemeljeni na relevantnim zakonskim odredbama povodom vremena izvršenja krivičnog djela i neprihvatljivosti apelantovog alibija da u inkriminirano vrijeme nije bio na mjestu izvršenja krivičnog djela, koje je apelant problematizirao kako tokom postupka koji se protiv njega vodio pred redovnim sudovima, tako i u predmetnoj apelaciji. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da osporena presuda sadrži jasno obrazloženje prema kojem za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva bitan element predstavlja upravo vrijeme, a kako je u pitanju ratno stanje koje je trajalo nekoliko godina, bitan element vremena izvršenja krivičnog djela je zadovoljen navođenjem ratnog perioda i vremenskog okvira u njemu, juli – septembar 1993. godine, pa je navedeni prigovor ocijenjen neosnovanim. S tim u vezi je napomenuto da okolnost da se tačno odredi dan i mjesec nije bila odlučujuća za utvrđenje apelantove krivice, jer se od krivičnog djela nije branio parcijalno.
33. Nadalje je, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, razmotren apelantov prigovor o nezakonitosti određenih dokaza, konkretno medicinske dokumentacije za oštećene i zapisnika o apelantovom saslušanju datom u svojstvu osumnjičenog. S tim u vezi je pojašnjeno da je medicinska dokumentacija pribavljena od nadležne institucije i da, stoga, bez obzira što nije originalna, ima snagu javne isprave, ali da je, i pored toga, pri ocjeni dokaza dovedena u kontekst i vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima, prije svega iskazima svjedoka koji su svjedočili o načinu i vrsti povreda kod oštećenih, pa je apelantov prigovor o nezakonitosti ovog dokaza ocijenjen kao neosnovan. Isti stav je zauzet i povodom zapisnika o apelantovom saslušanju u svojstvu osumnjičenog uz zaključak da se ne radi o nezakonitom dokazu, u smislu odredbe člana 10. ZKPBiH, jer svaka povreda procesnog zakona ne dovodi automatski do nezakonitosti dokaza. S tim u vezi je ukazano na potrebu razumijevanja navedene zakonske odredbe i nemogućnosti postojanja istog branioca za dva lica u istom postupku (postavljanje po službenoj dužnosti), ali da se prigovor prema kojem je jedan te isti branilac bio prisutan pri apelantovom saslušanju u istrazi, a da je kasnije zastupao jednog od optuženih u istom postupku ne može dovoditi u vezu sa suštinom zakonitosti dokaza, već samo sa aspekta odbrane, koja u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje.
34. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tvrdnjama da je obrazloženje osporenih odluka, zbog pogrešne ocjene dokaza, u tom pogledu nepotpuno i pogrešno, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U tom kontekstu je, prije svega, detaljno obrazloženo postojanje elemenata krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a zatim su u pogledu svih tačaka izreke presude (osuđujući dio) navedene konkretne krivičnopravne radnje koje je apelant počinio sam (u jednom dijelu-tačka 3. izreke) i zajedno sa H.P. (tačka 6. izreke), te su navedeni dokazi na osnovu kojih je proisteklo takvo utvrđenje. S tim u vezi je obrazloženo da je apelant postupao suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, da su oštećeni civili hrvatske nacionalnosti i da je prema njima kao oštećenim postupao nečovječno, ugrožavajući njihov ljudski integritet. Apelaciono vijeće je u žalbenom postupku podsjetilo na pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, ukazujući da izvedenim dokazima nije dovedeno u sumnju apelantovo prisustvo na mjestu izvršenja krivičnog djela, da su iskazi svih saslušanih svjedoka (optužbe i odbrane) koji su analizirani i ocijenjeni u prvostepenoj presudi uvjerljivi i vjerodostojni, te da je prvostepeni sud pravilno, primjenom načela slobodne ocjene dokaza, istakao one dokaze koji su u okolnostima konkretnog slučaja bili ključni za utvrđenje odlučnih činjenica, pri čemu iskazima svjedoka odbrane nisu dovedeni u pitanje iskazi oštećenih i materijalna dokumantacija kojom su potkrijepljeni.
35. Iz navedenih obrazloženja osporenih presuda koji zadovoljavaju standarde obrazložene odluke Ustavni sud ocjenjuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan i razumljiv način navedu razloge na kojima su zasnovali svoje odluke u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud smatra da su u obrazloženju osporene presude dati jasni i precizni razlozi za zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je, u konačnici, osuđen, te za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen dato logično i uvjerljivo obrazloženje. Stoga, ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan, te da su, stoga, neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Apelaciono i prvostepeno vijeće Suda BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza uz ocjenu njihove prihvatljivosti i zakonitosti, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević