Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-639/21 (S.M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zakup
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-639/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. lipnja 2021. godine, u predmetu broj AP-639/21, rješavajući apelaciju S. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. M.
protiv Presude Okružnoga suda u Bijeljini broj 83 0 P 041105 20 Gž od 12. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Ozrenka Jakšić odvjetnica iz Zvornika, podnijela je 24. veljače 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 041105 20 Rev od 28. siječnja 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 041105 20 Gž od 12. lipnja 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2691/20 (u odnosu na predmet AP-2704/20) od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Okružnoga suda od 12. lipnja 2020. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 041105 18 P od 26. rujna 2019. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev tužitelja („Agrovoće“ d.o.o. Pilica) da se obveže apelantica da mu isplati određeni novčani iznos na ime zakupa poslovnog prostora za razdoblje od 1. lipnja 2014. godine do 28. veljače 2017. godine, sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je između parničnih stranaka nesporno da je apelantica bila u posjedu predmetnog poslovnog prostora u spornom razdoblju od 1. lipnja 2014. godine do 28. veljače 2017. godine, ali je sporno postojanje punovažnog zakupnog odnosa u spornom razdoblju. Dalje je prvostupanjski sud ukazao da je odredbom članka 11. stavak 1. Zakona o zakupu poslovnih prostorija propisano da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključuje pismeno, dok je u stavku 2. istog članka propisano da ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo. Prvostupanjski sud je naveo da u konkretnom slučaju tužitelj, na kome je ovdje teret dokazivanja, nije izveo niti jedan dokaz na osnovu kojeg je sud mogao utvrditi postojanje punovažnog zakupnog odnosa. Pri tome, prvostupanjski sud je naveo da čak i kada ne postoji obavezna forma, dakle, kada je zaključen usmeno, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se punovažnim, tj. konvalidiranim pod uvjetom da su ugovorne strane u cijelosti ili pretežnom dijelu izvršavale svoje obaveze, odnosno da je izvršavan tako da je zakupodavac predao posjed poslovni prostor, a da se zakupac nalazi u posjedu poslovnog prostora i da je izvjesno vrijeme plaćao zakupninu. U konkretnomu slučaju, nisu ispunjeni svi uvjeti da bi se ugovor mogao smatrati punovažnim, jer tužitelj nije dokazao postojanje obaveze plaćanja zakupnine od strane apelantice. Naime, apelantica u svom iskazu nigdje ne spominje da je plaćala zakupninu tužitelju, što je potvrđeno i dopisom na koji se pozivao zakonski zastupnik tužitelja koji je upućen apelantici. U svezi s tim, prvostupanjski sud je naveo da se taj dopis odnosio samo na iseljenje i oslobođenje poslovnog prostora od osoba i stvari, dok se u njemu se nigdje ne spominje obveza plaćanja zakupnine, već se samo spominje uopćeno „naknada za prethodno korištenje“ i to u slučaju pokretanja sudskog spora. Pored toga, naveo je da se zakonski zastupnik tužitelja, osim spomenutog dopisa, nikada se nije pismeno obraćao apelantici radi plaćanja zakupnine, niti joj je slao pismene opomene, opomene neplaćanja zakupnine, niti je naveo da je imalo bilo kakav dogovor na tuženom za plaćanje zakupnine. Također, svjedok D.M. (prednik tužitelja) je naveo da je apelantica u razdoblju od 2005. godine pa do 2014. godine, platila zakupninu za oko 5 godina. U vezi s tim, prvostupanjski sud je istakao da nije prihvatio ovaj dio iskaza D.M. s obzirom da je protivan pravilima logike i općeg životnog iskustva da se dozvoli korištenje poslovnog prostora bez naknade za četiri godine, dok je i suprotan iskazima apelantice i J.M. iz kojih je sud utvrdio da nikada nisu plaćali zakupninu D.M., jer oni tvrde da je poslovni prostor apelantice. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud je zaključio da obveza plaćanja zakupnine nije postojala, odnosno da apelantica nije plaćala zakupninu, pa samim tim za ovaj ugovor se ne može smatrati da je izvršavan u pretežnom dijelu i time se ni na usmenu suglasnost volja tužitelj ne može pozivati.
5. Osporenom odlukom Okružnoga suda od 12. lipnja 2020. godine uvažen je priziv tužitelja, prvostupanjska preinačena i obvezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime zakupa predmetnog poslovnog prostora, sa zakonskom zateznom kamatom.
6. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kad je zaključio da tužitelj i apelantica nemaju punovažni zakupni odnos, pozivajući se na odredbu člana 11. stav 2. Zakona o zakupu poslovnih prostorija. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zanemario odredbu članka 39. Zakona o zakupu poslovnih prostorija, koja propisuje da zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu stekne od zakupodavca zgradu ili poslovni dio zgrade u kojoj se nalazi zakupljena prostorija, jer u tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca, kao i odredbu članka 33. istog zakona, koja propisuje da se ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra po isteku vremena na koji je zaključen prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, ako zakupac i poslije vremena na koji je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi tj. do isteka vremena na koji je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije. U konkretnoj pravnoj stvari, nesporno je utvrđeno da je apelantica s JP „Zvornik stan“ Zvornik (prednik tužitelja) 2000.godine zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora do siječnja 2001. godine (u zakonom predviđenoj formi). S obzirom da je svjedok D.M. na osnovu punovažnog ugovora o zamjeni nekretnina s JP „Zvornik stan“ Zvornik, zaključenog u ožujku 2001.godine, koji je sudski ovjeren i proveden u javnim evidencijama o nepokretnostima, stekao sporni poslovni prostor, on je na osnovu navedenog člana 39. Zakona o zakupu poslovnih prostorija stupio u prava i obaveze zakupodavca, po sili zakona. Kako je apelantica kao zakupac i poslije vremena na koji je ugovor bio zaključen nastavila koristiti poslovnu prostoriju, a svjedok D.M. kao zakupodavac nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu kupac preda prostorije, taj ugovor je sukladno odredbi članka 33. Zakona o zakupu poslovnih prostorija prešutno obnovljen na neodređeno vrijeme. Nadalje, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti prigovor apelantice da je navedeni poslovni prostor, koristila na osnovu ugovora o kupoprodaji nekretnina zaključenog u travnju 2001. godine između svjedoka D.M. kao prodavača i apelantice kao kupca, iz razloga što predmetni ugovor nije punovažan zbog nedostatka zakonom predviđene forme sudske ovjere, te nije proveden u javnim evidencijama o nekretnina, niti je dokazana isplata kupoprodajne cijene od strane apelantice (u smislu ispunjenja zakonom predviđenih uvjeta za konvalidaciju ugovora koji ne ispunjava zakonom predviđenu formu). Okružni sud je istakao da je tužitelj na osnovu punovažnog pravnog posla ugovora o kupoprodaji iz 2014. godine stekao predmetni poslovni prostor, te upisao svoje pravo vlasništva. Budući da zakupni odnos između svjedoka D.M. i apelantice nikad nije prestao, Okružni sud je naveo da je tužitelj stjecanjem poslovnog prostora po punovažnom pravnom osnovu, stupio u prava i obaveze zakupodavca, a sve sukladno već citiranoj odredbi članka 39. Zakona o zakupu poslovnih prostorija. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da je neutemeljen apelantičin prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
Apelacioni navodi
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić