Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2978/19 („Rafinerija ulja Modriča“ a.d. Modriča)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Otpremnina
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-2978/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2978/19, rješavajući apelaciju „Rafinerije ulja Modriča“ a.d. Modriča, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Rafinerije ulja Modriča“ a.d. Modriča podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 Rs 041581 19 Rev od 17. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Rafinerija ulja Modriča“ a.d. Modriča (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa generalni direktor Evgeny Kochnev, podnijela je 19. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 Rs 041581 19 Rev od 17. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužioca K. M. (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg zastupaju advokati Jelena i Rajko Stokić, zatraženo je 19. juna 2020. godine i 31. marta 2021. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. jula 2020. godine, dok tužiočevi punomoćnici u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 Rs 041581 16 Rs od 19. jula 2018. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev da mu apelantkinja na ime otpremnine zbog tehnološkog viška sa 32 godine radnog staža kod poslodavca isplati iznos od 14.467,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu isplati troškove postupka.

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su tužilac i apelantkinja 30. novembra 2015. godine zaključili ugovor o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uslovima, nakon što je tužiocu otkazan raniji ugovor o radu. Apelantkinja je 24. decembra 2015. godine donijela novi pravilnik o radu, a nakon toga donijela je odluku od 5. januara 2016. godine sa ponudom tužiocu za zaključenje ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima. U toj odluci je bilo određeno da se tužiocu otkazuje ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme u smislu odredbe člana 137 Zakona o radu iz 2007. godine (u daljnjem tekstu: ZOR 2007), odnosno zbog potrebe usklađivanja ugovora o radu sa aktima poslodavca, da je članom 2. te odluke bilo određeno da poslodavac radniku nudi zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, a članom 3 je bilo određeno da ako radnik ne prihvati zaključenje ugovora pod izmijenjenim uslovima prestaje mu radni odnos uz otkazni rok i ostala prava koja mu pripadaju za prestanak radnog odnosa, te u konačnici bilo je određeno da se visina otpremnine utvrđuje na osnovu člana 2 prilog br. 2 Pravilnika o radu, a pravo na otkazni rok i otpremninu će biti utvrđen posebnom odlukom generalnog direktora. Tužilac je u iskazu datom u svojstvu parnične stranke naveo da je odmah odbio ugovor pod izmijenjenim uslovima koji mu je ponuđen 5. januara 2016. godine i da nije potpisao ugovor ili navedenu ponudu. Iz provedenih dokaza dalje proizlazi da je tužilac 2. februara 2016. godine dao izjavu da ne prihvata zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima, nakon čega je donesena odluka o prestanku radnog odnosa od 15. februara 2016. godine, kojom je određen otkazni rok u trajanju od 90 dana, računajući od dana prijema odluke, to jest od 1. februara 2016. godine, tako da mu je radni odnos prestao istekom otkaznog roka, odnosno 1. maja 2016. godine, te mu je utvrđeno pravo na otpremninu u iznosu od 6.055,00 KM, što odgovara visini šest prosječnih mjesečnih plata isplaćenih radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u otkaz posebnog kolektivnog ugovora od 20. februara 2015. godine utvrđeno da je apelantkinja otkazala Posebni kolektivni ugovor privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata od 11. aprila 2011. godine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Naposljetku, Osnovni sud je naveo da je vještak financijske struke M. Z. utvrdio da je isplaćena otpremnina tužiocu manja od obračunate otpremnine u skladu s odredbama člana 79 Kolektivnog ugovora za iznos od 14.467,42 KM.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je citirao odredbu člana 271 Zakona o radu iz 2016. godine (u daljnjem tekstu: ZOR 2016), te je naveo da u situaciji kada je tužilac odluku o otkazu ugovora o radu primio 1. februara 2016. godine i tužbu podnio 15. jula 2016. godine da je za razrješenje spora mjerodavan ZOR 2016. Takođe, Osnovni sud je naveo da samo u slučaju da je tužilac prihvatio izmijenjeni ugovor o radu on bi u skladu sa članom 171 tačka 4 ZOR 2016 imao pravo pred nadležnim sudom osporavati zakonitost tog ugovora, odnosno osporavati dopuštenost takve izmjene. Iz navedenog proizlazi da je tužilac bio dužan prvo da prihvati odluku o otkazu ugovora o radu s ponudom zaključenja novog ugovora, pa bi tek u tom slučaju zadržao pravo da osporava njenu zakonitost, a samim tim i visinu obračunate i isplaćene otpremnine od tužene, što je propustio učiniti. Kako je odlučna činjenica za rješenje ovog spora je li tužilac odbio zaključenje novog ugovora, što nije bilo sporno tokom postupka, to sud nije ni dužan da raspravlja o činjenicama koje nisu odlučne za donošenje odluke, a samim tim nije ni obrazlagao ostale izvedene dokaze jer nisu od uticaja na drugačiju odluku suda, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

8. Presudom Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 Rs 041581 18 Rsž od 27. septembra 2018. godine tužiočeva žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

9. Okružni sud je u obrazloženju prihvatio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda. U vezi s tužiočevim prigovorom da Osnovni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo jer ZOR 2016 nije bio na snazi u vrijeme kada je nastala povreda prava radnika, Okružni sud je naveo da se ti navodi ne mogu prihvatiti s obzirom na nespornu činjenicu da se tužilac nije žalio niti vodio spor u vezi pomenute odluke o otkazu ugovora o radu od 5. januara 2016. godine jer je otkaz prihvatio pa se ne može govoriti o nastanku povrede tužiočevog prava u vezi s otkazom ugovora. Takođe, činjenica je da se tužilac nije žalio niti vodio spor ni u vezi pomenute odluke od 15. februara 2016. godine o prestanku radnog odnosa tužioca kod tužene, koja je donesena nakon stupanja na snagu ZOR 2016, kojom je određena visina otpremnine koja je i isplaćena tužiocu u smislu odredbe člana 194 stav 3 ZOR 2016. Takođe, Okružni sud je naveo da je ZOR 2016 primijenjen u odluci o prestanku radnog odnosa u kojoj je i određena visina i osnov otpremnine, a taj zakon je važio i u vrijeme podnošenja tužbe. Osim toga, neosnovani su i navodi žalbe da je sud trebao utvrđivati kada je i kojom odlukom povrijeđeno tužiočevo pravo s obzirom na to da to nije bio ni predmet tužbenog zahtjeva, te i da sud, shodno odredbama člana 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, što je u konkretnom slučaju prvostepeni sud i učinio i pravilno utvrdio da je neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu razlike otpremnine.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 041581 19 Rev 17. aprila 2019. godine tužiočeva revizija je uvažena i nižestepene presude su preinačene tako da je apelantkinja obavezana da tužiocu na ime razlike otpremnine po osnovu tehnološkog viška sa 32 godine radnog staža kod poslodavca isplati iznos od 14.467,42 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. jula 2016. godine i da mu naknadi troškove postupka.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je povreda prava iz radnog odnosa tužiocu pričinjena 5. januara 2016. godine, kada je donesena odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom za zaključenje ugovora pod izmijenjenim uslovima i da je tužilac tada i saznao za povredu prava, što je potvrdio u iskazu datom u svojstvu parnične stranke, a to je i navedeno u obrazloženju prvostepene presude. Prema tome, s obzirom na to da su tužiočeva prava na novčano potraživanje iz osnova rada, čija se zaštita traži u ovoj parnici, povrijeđena u vrijeme primjene ranije važećeg Zakona o radu iz 2007. godine (u daljnjem tekstu: ZOR 2007), odnosno kada je donesena odluka o otkazu ugovora o radu sa ponudom zaključenja ugovora pod izmijenjenim uslovima (dok je dan njenog dostavljanja, od pravnog značaja za blagovremenost tužbe, koja se računa od dana saznanja za povredu prava, odnosno od dana učinjene povrede prava), sporni odnos se rješava primjenom materijalnog prava koji je važio u vrijeme učinjene povrede. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da je tužilac tužbu (koju je podnio 15. jula 2016. godine) podnio u jednogodišnjem roku iz člana 118 stav 2 ranije važećeg ZOR 2007, računajući ovaj rok, bilo od dana kada je odluka o povredi prava donesena (5. januara 2016. godine) kada je za tu odluku i saznao, ili od dana kada mu je ona dostavljena (1. februara 2016. godine). Tumačenjem odredbe člana 201 stav 1 u vezi sa odredbom člana 271 ZOR 2016 na način kako su to činili nižestepeni sudovi iz čijih odluka proizlazi da se blagovremenost tužbe računa prema članu 201 stav 4 ZOR 2016, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, došlo bi do retroaktivne primjene navedenog zakona, što je u suprotnosti sa članom 109 Ustava Republike Srpske. Tom odredbom je propisano da zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako je iz naročito opravdanih razloga predviđeno da ranije stupe na snagu, što ovdje nije slučaj. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da bi postupanjem nižestepenih sudova tužiocu bilo uskraćeno pravo na sudsku zaštitu jer, prema ranije važećem ZOR 2007, on nije bio u obavezi da tužbu podnese odmah po saznanju za povredu prava kod činjenice da mu je taj zakon ostavljao mogućnost da tužbu podnese u roku od jedne godine od saznanja za povredu. Vrhovni sud je istakao da je takvo pravno shvatanje u pogledu primjene odredbe člana 271 ZOR 2016, što se u konkretnom slučaju ukazalo kao sporno pravno pitanje, zauzeto na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 16. februara 2018. godine.

12. Vrhovni sud je dalje citirao odredbu člana 137 ZOR 2007, te je istakao da prema toj odredbi poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. Iz sadržaja te zakonske odredbe proizlazi da je otkaz postojećeg ugovora o radu uslov za ponudu za zaključivanje novog ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima. U situaciji odbijanja novog ugovora o radu (kakav je ovdje slučaj), radni odnos radniku prestaje po već postojećem otkazu ugovora, dok u situaciji prihvaćanja, radni odnos radnika kod poslodavca se nastavlja pod izmijenjenim uslovima, u skladu s novim ugovorom. Međutim, u oba slučaja radnik može pokrenuti radni spor radi zaštite svojih prava. U prvom slučaju, radi pobijanja otkaza ugovora o radu, a u drugom radi osporavanja dopuštenosti izmjene ugovora. U konkretnom slučaju tužilac nije prihvatio ponudu za zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, pa mu je radni odnos prestao otkazom ugovora označenim u članu 1 odluke tužene, odnosno odlukom o otkazu ugovora o radu s ponudom ugovora pod izmijenjenim uslovima. S obzirom na to da je tužilac odbio da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, u smislu odredbe člana 137 ZOR 2007, radni odnos mu je prestao po već zaključenom ugovoru, otkazom ugovora od poslodavca, a ne na osnovu odluke tužene od 15. februara 2016. godine o prestanku radnog odnosa, kako zaključuju nižestepeni sudovi, koja je deklaratornog karaktera.

13. Dalje, Vrhovni sud je naveo da u smislu odredbe člana 141 ZOR 2007 radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem je radni odnos prestao otkazom ugovora o radu od poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu u slučajevima iz člana 126 stav 1 tačka 1 i 4 ZOR 2007. Kako je u članu 137 stav 2 ZOR 2007 propisano da se na ovakvo otkazivanje ugovora o radu shodno primjenjuju odredbe zakona koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od poslodavca, o kakvom se otkazu ugovora ovdje radi, a stavom 4 istog člana je predviđeno da radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima ima pravo na otpremninu u skladu sa članom 141, pravilno se u reviziji ukazuje „da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužiocu dosudili otpremninu u skladu sa članom 194“ ZOR 2016. U pogledu visine otpremnine, Vrhovni sud je naveo da je visinu otpremnine utvrdio vještak, kom dokazu je apelantkinja prigovorila ne zbog matematičkog obračuna, nego iz razloga što smatra da tužiocu ne pripada pravo na obračunatu otpremninu i što je tužilac zahtijevao vještačenje i pored toga što je tužena u materijalnim dokazima dostavila platne liste za tužioca, pa kako apelantkinja nije istakla konkretne prigovore na nalaz vještaka, revizioni sud je imao pouzdan dokaz za dosuđivanje otpremnine kako je to tužilac tražio.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Naime, apelantkinja tvrdi da je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke izašao van okvira svoje nadležnosti kada je utvrđivao je li neka pravna norma sa povratnim djelovanjem suprotna članu 110 Ustava Republike Srpske što bi trebao utvrđivati Ustavni sud Republike Srpske. Apelantkinja dalje smatra da je u konkretnom slučaju bilo neophodno utvrditi kada je došlo do navodne povrede prava, te da Vrhovni sud čini povredu materijalnog prava jer primjenjuje zakon koji nije bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o prestanku tužiočevog radnog odnosa. U vezi s tim, apelantkinja ističe da ukoliko se kao nesporna činjenica da je odluka o prestanku radnog odnosa tužene deklaratornog karaktera, postavlja se pitanje ko je i čime konstituirao tužiočeva prava nastala donošenjem deklaratorne odluke jer razlog prestanka radnog odnosa nije njezina odluka već tužiočeva odluka. Prema apelantkinjinom mišljenju, ne može se dati izjava o odbijanju ugovora pod izmijenjenim uslovima za vrijeme važećeg zakona, a odluka o prestanku radnog odnosa se zasnivati na starom zakonu. Apelantkinja smatra da bi se moglo govoriti o produženoj primjeni ranijeg zakona po osnovu stečenih prava, apelantkinja bi najprije trebala donijeti odluku po ranijem zakonu a onda je izmijeniti na osnovu novog zakona, a kako takve pravne situacije nema onda nema ni tužiočevog stečenog prava. Prema tome, ako je nesporna činjenica da je danom stupanja na snagu novog zakona prestao da važi raniji zakon, zbog čega onda Vrhovni sud za tužbu podnijetu 18. jula 2016. godine primjenjuje raniji zakon koji je prestao važiti 20. januara 2016. godine, čime postupa suprotno članu 271 ZOR 2016 u kome je jasno navedeno da će se postupci započeti prije stupanja na snagu ZOR okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu novog zakona. Takođe, apelantkinja smatra da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio i odredbu člana 269 Zakona o radu jer se na obračun otpremnine nisu mogli primijeniti opšti i posebni kolektivni ugovori koji su prestali važiti. S obzirom na to, apelantkinja smatra da je nejasno kojim se aktom, odnosno kolektivnim ugovorom Vrhovni sud rukovodio kada je utvrdio obavezu isplate razlike otpremnine kada takvog propisa u spisu nije bilo, iako je u spisu bio dokaz otkaz posebnog kolektivnog ugovora od 20. februara 2015. godine koji nije osporila tužiočeva strana.

b) Odgovori na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da navodi apelacije kojima se osporava reviziona odluka nemaju osnova u utvrđenom činjeničnom stanju i materijalnom pravu. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da je pobijana odluka zasnovana na odredbi člana 118 stav 2 ZOR 2007, u vezi sa članom 271 ZOR 2016, Odlukom Ustavnog suda Republike Srpske broj U-32/16 od 22. februara 2017. godine i Odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda broj 92 0 Rs 045401 17 Spp od 3. maja 2017. godine, u kojoj je zauzeto pravno shvatanje u vezi s primjenom odredbe člana 271 ZOR 2016 koje se, suprotno navodima apelacije, odnosi na sve vrste radnih sporova. Prema tome, kako je u konkretnom slučaju pravilno primijenjena odredba člana 271 ZOR 2016 kojom je propisano vremensko važenje Zakona o radu, ne stoje apelantkinjini navodi da je taj sud prilikom donošenja pobijane odluke izašao van okvira svoje nadležnosti. Vrhovni sud je dalje naveo da je pogrešno apelantkinjino shvatanje da je razlog prestanka radnog odnosa tužiočeva odluka, a ne njena odluka jer kod činjenice da je tužilac odbio da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, u smislu odredbe člana 137 ZOR 2007, radni odnos mu je prestao po već zaključenom ugovoru, otkazom ugovora od poslodavca, a ne na osnovu odluke tužene od 15. februara 2016. godine koja je deklaratornog karaktera. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantkinja nije osporila pravilnost obračuna razlike otpremnine sačinjenog od finansijskog vještaka (pa se on ima uzeti kao nesporna činjenica), nego je osporila samo pravo na njenu isplatu (što je u ovlašćenjima suda). Iz navedenih razloga se navodi apelacije u odnosu na ovaj dio pobijane revizione odluke, kao i osporavanje i iz razloga što u spisima predmeta nema Kolektivnog ugovora, što predstavlja materijalno pravo (javno objavljeno u Službenom glasniku), nisu osnovani. Ovo pogotovo kada se (osim uopštenog osporavanja) ni u apelaciji ne ukazuje na konkretne eventualne nepravilnosti predmetnog obračuna. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da u svemu ostaje kod činjeničnih navoda i pravnih zaključaka datih u obrazloženju pobijane presude, s prijedlogom da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2) i (3) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

18. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

1. ako radnik izvrši težu povredu radnih obaveza iz člana 98. ovog zakona, 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, 3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, 4. ako se radnik, u roku od pet radnih dana od dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na rad. Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz t. 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

6. Otkazivanje ugovora o radu sa ponudom zaključivanja ugovora pod izmijenjenim uslovima Član 137.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima.

Odredbe ovog zakona koje uređuju otkazivanje ugovora o radu od strane poslodavca shodno se primjenjuju i na otkazivanje ugovora u smislu stava 1. ovog člana.

Ako radnik prihvati ponudu poslodavca za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, zadržava pravo da kod nadležnog suda osporava dopuštenost takve izmjene ugovora.

Radnik koji odbije da zaključi ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima, ima pravo na otpremninu, u skladu sa članom 141. ovog zakona.

8. Otpremnina Član 141. st. (1) i (2) Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 126. stav 1. t. 1. i 4. ovog zakona.

Visina otpremnine iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca, i iznosi najmanje u visini jedne trećine prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u poslednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.

19. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16 od 12. januara 2016. godine) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

IZMJENA UGOVORA O RADU

1. Izmjena sadržaja ugovora o radu Član 170.

(1) Poslodavac može radniku da ponudi izmjenu sadržaja ugovora o radu (u daljem tekstu: aneks ugovora):

1) radi rasporeda na drugo radno mjesto ili premještaja u drugo mjesto rada kod istog poslodavca, u skladu sa članom 172. ovog zakona;

2) radi upućivanja na rad na odgovarajući posao kod drugog poslodavca, u skladu sa članom 173. ovog zakona;

3) ako je radniku koji je višak obezbijedio ostvarivanje prava iz člana 162. stav 1. tačka 5) ovog zakona;

4) ako je došlo do promjena u plati, novčanim naknadama i drugim primanjima radnika po osnovu rada;

5) u drugim slučajevima utvrđenim opštim aktom i ugovorom o radu.

(2) Odgovarajućim poslom u smislu stava 1. tačka 2) ovog člana smatra se posao za čije se obavljanje zahtijeva ista vrsta i stepen stručne spreme koji su utvrđeni ugovorom o radu.

Član 171.

(1) Uz ponudu za zaključivanje aneksa ugovora poslodavac je dužan da radniku u pisanom obliku dostavi i razloge za ponudu, rok u kome radnik treba da se izjasni o ponudi i pravne posljedice koje mogu da nastanu odbijanjem ponude.

(2) Radnik je dužan da se izjasni o ponudi za zaključivanje aneksa ugovora u roku koji odredi poslodavac, a koji ne može biti kraći od osam radnih dana.

(3) Smatra se da je radnik odbio ponudu za zaključivanje aneksa ugovora ako se ne izjasni u roku iz stava 2. ovog člana.

(4) Ako radnik prihvati ponudu za zaključivanje aneksa ugovora, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava zakonitost tog ugovora u roku od šest mjeseci.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca 2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179. stav (1) tačka (4) (1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

4) ako odbije zaključenje aneksa ugovora u smislu člana 170. stav 1. t. 1) - 4) ovog zakona,

5. Otpremnina Član 194. st. (1), (2) i (3) (1) Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu u slučajevima iz člana 179. stav 1. t. 2) i 5) i st. 2. i 3. istog člana ovog zakona.

(2) Visina otpremnine iz stava 1. ovog člana utvrđuje se opštim aktom i ugovorom o radu i zavisi od dužine rada radnika kod poslodavca, a iznosi najmanje u visini jedne trećine neto prosječne mjesečne plate radnika isplaćene u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod poslodavca.

(3) Otpremnina iz stava 2. ovog člana ne može biti veća od šest prosječnih mjesečnih plata isplaćenih radniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Član 201.

(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese prijedlog za mirno rješavanje radnog spora nadležnom organu ili tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava.

(2) Pravo na podnošenje prijedloga i tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

(3) Prijedlog za mirno rješavanje radnog spora radnik može da podnese u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.

(4) Tužbu za zaštitu prava radnik može da podnese najkasnije u roku od šest mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede. (5) Tužbu iz stava 4. ovog člana radnik može da podnese ukoliko prethodno predmet spora nije riješen u postupku mirnog rješavanja spora kod nadležnog organa.

(6) Pokretanjem postupka iz st. 3. i 4. ovog člana prekidaju se rokovi zastare.

Član 269.

(1) Učesnici u zaključivanju kolektivnih ugovora iz čl. 240. i 241. ovog zakona će u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona pristupiti pregovaranju radi zaključivanja kolektivnih ugovora u skladu sa odredbama ovog zakona.

(2) Odredbe Opšteg i posebnih kolektivnih ugovora koje su na snazi na dan stupanja na snagu ovog zakona i koje nisu u suprotnosti sa ovim zakonom ostaju na snazi do zaključivanja kolektivnih ugovora u skladu sa ovim zakonom, a najduže tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 271.

Postupci za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona okončaće se prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona.

Član 272.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o radu (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07).

Član 273.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

20. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96,16/96, 21/96, 21/02, 26/02 – ispravka, 30/02 – ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05, 48/11 i 91/19 – odluka USBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se tekst Ustava Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96,16/96, 21/96, 21/02, 26/02 – ispravka, 30/02 – ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 109.

Zakoni, drugi propisi i opšti akti stupaju na snagu najranije osmog dana od dana objavljivanja, osim ako iz naročito opravdanih razloga nije predviđeno da ranije stupe na snagu.

Prije stupanja na snagu, zakoni, drugi propisi i opšti akti državnih organa objavljuju se u odgovarajućem službenom glasilu.

Član 110.

Zakoni, drugi propisi i opšti akti ne mogu imati povratno dejstvo.

Samo se zakonom može odrediti da pojedine njegove odredbe, ako to zahtijeva opšti interes utvrđen u postupku donošenja zakona, imaju povratno dejstvo.

Kažnjiva djela utvrđuju se i kazne za njih izriču prema zakonu, odnosno prema drugom propisu, koji je važio u vrijeme izvršenja djela, osim ako je novi zakon, odnosno propis, blaži za učinioca.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju apelantkinja osporava Presudu Vrhovnog suda broj 86 0 Rs 041581 19 Rev od 17. aprila 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantkinja presudu Vrhovnog suda primila 28. maja 2019. godine, a da je apelacija podnesena 19. jula 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

aPravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, te je apelantkinja kao poslodavac obavezana da tužiocu isplati određene novčane iznose na ime razlike otpremnine, dakle predmet je građanskopravne prirode (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 919/18 od 15. januara 2020. godine, stav 32). Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Apelantkinjini navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja presude kojom je usvojio reviziju tužioca i nižestepene presude preinačio tako što je usvojio njegov tužbeni zahtjev, dovoljno jasno i argumentovano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Razmatrajući apelantkinjine tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZOR 2007 koji je prestao važiti, odnosno nije bio na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa tužioca, Ustavni sud ne nalazi da se tim navodima dovodi u pitanje pravičnost postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju prvenstveno detaljno analizirao pitanje kada je u konkretnom slučaju došlo do povrede tužiočevog prava, te da je polazeći od činjenice da je apelantkinja 5. januara 2016. godine donijela odluku o otkazu ugovora o radu ponudom za zaključenje ugovora o radu sa izmijenjenim uslovima i da je tužilac istog dana bio upoznat sa tom odlukom što apelantkinja i ne spori, dao jasan zaključak da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe zakon o radu koji je bio na snazi u vrijeme učinjene povrede. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom usvajanja tužiočevog tužbenog zahtjeva, osim pozivanja na sporne odredbe čl. 137 i 141 ZOR 2007 dao jasno i detaljno tumačenje sadržaja prijelaznih i završnih odredaba ZOR 2016, te je ukazao da je o pitanju primjene odredbe člana 271 ZOR 2016, što se u konkretnom slučaju ukazalo kao sporno pravno pitanje, zauzeto stajalište na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 16. februara 2018. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe člana 271 ZOR 2016 slijedi da je njome regulisano samo pitanje primjene materijalnog prava na postupke za ostvarivanje i zaštitu prava radnika koji su započeti prije stupanja na snagu toga zakona, ali ne i pitanje da li se na povrede prava radnika učinjene prije stupanja na snagu toga zakona trebaju primijeniti odredbe novog zakona, zbog čega apelantkinjino pozivanje na sadržaj te odredbe ne može ukazati na proizvoljnost u odlučivanju Vrhovnog suda.

33. Pored toga, u vezi s apelantkinjinim tvrdnjama da je Vrhovni sud izašao van okvira svoje nadležnosti kada je utvrđivao je li neka pravna norma sa povratnim djelovanjem suprotna članu 110 Ustava Republike Srpske, Ustavni sud podsjeća da je u nadležnostima redovnih sudova, a time i Vrhovnog suda da odlučuje o tome koji će se pozitivnopravni propisi primijeniti u okolnostima svakog konkretnog slučaja, što je Vrhovni sud i učinio dajući jasno obrazloženje iz kojeg ne proizlazi da je tim postupanjem na bilo koji način postupio suprotno odredbama Ustava Republike Srpske kojima je propisana zabrana retroaktivne primjene propisa. Osim toga, Ustavni sud zapaža da na proizvoljnost u zaključcima Vrhovnog suda ne ukazuju ni apelantkinjine tvrdnje da je otkazala Kolektivni ugovor i da je nejasno na osnovu kojeg propisa je Vrhovni sud utvrdio obavezu isplate razlike otpremnine, čime u suštini osporava način obračuna visine razlike otpremnine koju je utvrdio vještak finansijske struke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, koje apelantkinja ničim nije dovela u pitanje, proizlazi da apelantkinja u postupku pred redovnim sudovima nije prigovarala u pogledu načina obračuna otpremnine ukazujući na odredbe pravilnika o radu ili ugovora o radu kojim bi to pitanje bilo drugačije riješeno, nego iz razloga što je smatrala da tužiocu ne pripada pravo na obračunatu otpremninu, pa stoga nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud u revizionom postupku u kojem taj sud ne može utvrđivati drugačije činjenično stanje postupio proizvoljno prihvaćajući taj nalaz i mišljenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredaba čl. 137 i 141 ZOR 2007 i člana 271 ZOR 2016 zamijenio te zaključke, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

35. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istoj argumentaciji koju je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede toga prava, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odlučujući o tužiočevoj reviziji preinačio nižestepene presude i usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, te apelantkinju obavezao na isplatu razlike otpremnine, za što je dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog prava na koje je apelantkinja ukazivala.

37. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2978/19 („Rafinerija ulja Modriča“ a.d. Modriča) | Sudska praksa | Aktio