Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-810/21 (Zajednica etažnih vlasnika Braće Jugovića br. 21 Banjaluka)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-810/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-810/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika Braće Jugovića br. 21 Banja Luka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zajednica etažnih vlasnika Braće Jugovića br. 21 Banjaluka protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 239748 20 Gž 2 od 14. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajednica etažnih vlasnika Braće Jugovića br. 21 Banjaluka (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Predrag Baroš, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 10. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 239748 20 Gž 2 od 14. prosinca 2020. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci od 27. rujna 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se naloži tuženicima (S.B., A.B., D.J., J.I.) da oslobode od osoba i stvari, te uklone pregrade koje se nalaze u tavanskome prostoru stambene zgrade, ul. Braće Jugovića br. 21, iznad četvrtoga kata, odnosno iznad stanova br. 6., 8. i 3., predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, te da isti predaju prostor apelantici. Nadalje, određeno je da apelantica tuženicima naknadi troškove postupku u iznosu od 4.750,00 KM.
3. Presudom Okružnoga suda od 14. prosinca 2020. godine priziv apelantice je djelomično usvojen te je prvostupanjska presuda preinačena u pobijanome dijelu odluke o troškovima postupka, tako da se obvezuje apelantica tuženicima na ime troškova postupka isplatiti iznos od 4.400,00 KM, dok je priziv u preostalome dijelu odbijen, a prvostupanjska presuda u pobijanome dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je u prvostupanjskome postupku utvrđeno da je 23. rujna 2004. godine upravni odbor apelantice donio odluku kojom je dana suglasnost tvrtki „Linea projekt“ d.o.o. Banjaluka za nadogradnju četvrtoga kata zgrade, te da je Grad Banjaluka 5. svibnja 2005. godine donio rješenje kojim je dana urbanistička suglasnost apelantici za nadogradnju. Okružni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da su tuženici nakon nadogradnje četvrtoga kata na kojemu se nalaze njihovi stanovi, izgradili tavanski prostor, da su tuženici u posjedu stanova, da su tavanske prostorije izgradili bez suglasnosti drugih etažnih vlasnika i bez pribavljanja potrebne dozvole nadležnih institucija. Okružni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da se apelantica obraćala inspekciji i da su dobili odgovor u kojemu između ostaloga naveli da su izvršili provjeru u stanovima tuženika i da nisu našli niti u jednom stanu na plafonu otvor za tavan, a da je ulaz na krov osiguran preko otvora na zajedničkome balkonu. Okružni je sud istakao da je na temelju nalaza vještaka arhitektonsko-građevinske struke R.V., kao i dopune nalaza utvrđeno da je izvršena izgradnja (uređenje) tavanskoga prostora koji se nalazi iznad spornih stanova, da je formiran izlaz na krov objekta, tako da je isti prostor u tavanskome dijelu zazidan, čvrstim zidom ograđen prostor u koji se dolazi metalnim ljestvama sa četvrtoga kata, a iz tako formiranoga prostora koji pripada tavanskome prostoru izlazi sa drvenim fiksiranim ljestvama na krov objekta. Okružni je sud istakao da je vještak u dopuni nalaza utvrdio da nema vertikalne veze koja omogućava tuženicima komunikaciju između njihovih stanova i tavanskoga prostora koji se nalazi iznad njihovih stanova. Okružni je sud istakao da u smislu odredbe čl. 126. Zakona o stvarnim pravima vlasnik ima pravo da zahtijeva vraćanje stvari od osobe u čijemu je posjedu stvar. Okružni je sud istakao da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u posjedu drugoga. Okružni je sud istakao da po ocjeni ovoga suda apelantica nije dokazala da se tuženici nalaze u posjedu predmetnoga prostora, jer niti jedan dokaz kojega je apelantica izvela na upućuje na takav zaključak, pogotovo kada se ima u vidu da je nesporno vještačenjem utvrđeno da sporni prostor nema vertikalnu vezu koja omogućava komunikaciju između stanova tuženika i spornoga prostora, koji se nalazi iznad njihovih stanova. Okružni je sud istakao da je formiran izlaz na krov objekta, tako da je taj prostor zazidan, čvrstim zidom ograđen, te u koji se dolazi metalnim penjalicama sa četvrtoga kata, što upućuje na zaključak da je sporni tavanski prostor dostupan svim stanarima zgrade. Okružni je sud istakao da pravilno prvostupanjski sud cijeni da apelantica nije dokazala niti da je vlasnicom predmetnoga prostora, već da je isti u suvlasništvu svih stanara zgrade kao etažnih vlasnika, a sve i da jeste, nije dokazao da su tuženici u posjedu spornoga tavanskoga prostora, niti tuženici na bilo koji način onemogućavaju ostale stanare da pristupe predmetnome prostoru i da isti koriste, kao niti apelantici da isti održava, a i da onemogućavaju u tomu slučaju bi se radilo o smetanju posjeda, kakvu zaštitu apelantica ne traži u ovome postupku.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći „da proizlazi da sud nije na adekvatan način primijenio materijalne propise, potpuno previđa postojanje Zakona o održavanju zgrada, koji se u predmetnoj stvari ima primijeniti kao lex specialis, odnosno pravno je relevantan za suđenje u sporovima ove vrste“, te „ da tužbenim zahtjevom apelantica ne tvrdi da je vlasnik niti da se predmetne prostorije vrate apelantici kao vlasniku, već se zahtijeva uklanjanje pregrada u tavanskom prostoru i predaja apelantici radi upravljanja zajedničkim dijelovima zgrade, shodno odredbama Zakona o održavanju zgrada“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević