Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-893/21 (A.N.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-893/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-893/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. N., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. N.
protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 I 029739 20 Gž od 1. ožujka 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. N.
protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 I 029739 20 Gž od 1. ožujka 2021. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. N. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Dobrljina, podnio je 18. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 76 0 I 029739 20 Gž od 1. ožujka 2021. godine.
2. Rješenjem o ovrsi Osnovnoga suda u Novome Gradu (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) od 25. prosinca 2019. godine dozvoljena je ovrha po prijedlogu tražitelja ovrhe (JP „Robne rezerve Republike Srpske“ a.d. – u stečaju Banjaluka) zapljenom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta, kao ovršenika.
3. Rješenjem Osnovnoga suda od 3. lipnja 2020. godine prigovor apelanta je odbijen kao neutemeljen i u cijelosti je održano na snazi rješenje Osnovnoga suda od 25. prosinca 2019. godine.
4. Rješenjem Okružnoga suda od 1. ožujka 2021. godine priziv apelanta je odbijen, te je rješenje Osnovnoga suda od 3. lipnja 2020. godine potvrđeno.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je temelj za ovrhu u ovršnome predmetu pravomoćna i ovršna presuda zbog propuštanja Osnovnoga suda u Banjaluci od 28. veljače 2014. godine, kojom je obvezan apelant da tužitelju (tj. tražitelju ovrhe) isplati dug u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni je sud istakao da, dalje, proistječe da je tražitelj ovrhe uz prijedlog za ovrhu koji je podnesen 22. listopada 2019. godine dostavio tu presudu, sa klauzulom pravomoćnosti od 7. listopada 2014. godine. Okružni je sud istakao da je čl. 47. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZOP) taksativno pobrojani razlozi za izjavljivanje prigovora, te je pod točkom 10. kao razlog naveden „ako je nastupila zastarjelost potraživanja o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom“. Okružni je sud istakao da u smislu čl. 379. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) sva potraživanja koja su utvrđena, pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnoga organa ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare. Okružni je sud istakao da je stoga pravilan stav prvostupanjskoga suda da, kod činjenice da se ovrha traži na temelju ovršnoga naslova – pravomoćne presude Osnovnoga suda u Banjaluci od 28. veljače 2014. godine, pravilno cijeneći istaknuti prigovor zastare, utvrdio da nije nastupila zastara u smislu čl. 379. st. 1. ZOO, u svezi sa čl. 47. toč. 10. ZOP. Okružni je sud istakao da prizivni razlog kojim se osporava pravilnost pobijanoga rješenja, jer je po stavu priziva postupak trebao biti prekinut, kao i iz razloga osporavanja aktivne legitimacije tražitelja ovrhe, isti nije utemeljen, iz razloga što se u ovome ovršnome predmetu kao tražitelj ovrhe pojavljuje tužitelj iz parničnoga postupka, kao i zbog činjenice da nije došlo do otvaranja stečajnoga postupka nad apelantom dužnikom već nad tražiteljem ovrhe.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći pri tomu „da je posebno stavljao prigovor zastarjelosti, jer je dug od 2009. godine, tužba podnesena 16.10.2012. godine, a presuda donesena 28.02.2014. godine…te je dug zastario“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
8. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnomu slučaju radi o ovršnome postupku u kojemu apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud zapaža da se radi o ovršnome postupku, koji je pokrenuo tražitelj ovrhe protiv apelanta, na temelju pravomoćne sudske odluke, tj. presude zbog propuštanja Osnovnoga suda u Banjaluci od 28. veljače 2014. godine. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnome ovršnome postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obveze» apelanta, već da su ona ranije utvrđena navedenom ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da, u konkretnomu slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević