Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3059/19 (B. M.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Predmeti (1)

AP-3059/19

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3059/19, rješavajući apelaciju Brane Miloševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Brane Miloševića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 263846 19 Rsž od 19. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 263846 17 Rs od 14. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Brane Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 263846 19 Rsž od 19. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 263846 17 Rs od 14. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog „Euro motor“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 22. februara 2021. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 26. februara i 3. marta 2021. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 263846 17 Rs od 14. decembra 2018. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba u dijelu zahtjeva da se tuženi obaveže da mu isplati platu za novembar 2016. godine sa kamatom (stav 1). Takođe, navedenom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu na ime neisplaćenih plata za period decembar 2016. – april 2017. godine isplati iznos od po 1.500,00 KM za svaki mjesec, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 2). Dalje, odbijen je kao neosnovan glavni protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o radu na određeno vrijeme od 1. novembra 2016. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu) zaključen između apelanta i tuženog (stav 3), te je usvojen eventualni protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da ugovor o radu nije stupio na snagu i da apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog (stav 4). Naposljetku, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka kao u izreci presude (stav 5).

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da nije sporno da su apelant i tuženi 1. novembra 2016. godine zaključili ugovor o radu na period od šest mjeseci za poslove zamjenika direktora i da je bila ugovorena mjesečna plata u visini od 1.500,00 KM, te da je članom 3 bilo regulisano da će apelant obavljati te poslove u radnom vremenu koje će se naknadno definisati. U spornom periodu, apelant je bio prijavljen u sistemu naplate doprinosa po osnovu radnog odnosa i sve obaveze doprinosa su izmirene, te je u apelantovoj radnoj knjižici evidentiran radni odnos kod tuženog. Takođe, iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant 24. maja 2016. godine zaključio menadžerski ugovor sa pravnim licem „Metal” a.d. Banja Luka, na period od 24. maja 2016. godine do 24. maja 2021. godine, ali za sporni period za koji se traži isplata nije evidentirano apelantovo zaposlenje u tom preduzeću. Prije zaključenja ugovora o radu od 1. novembra 2016. godine, direktor tuženog je 14. septembra 2016. godine opunomoćio apelanta da zastupa tuženog i vrši sve radnje u vezi s poslovanjem preduzeća. Međutim, prema evidenciji prisutnosti na poslu kod tuženog za sporni period, nije evidentirano apelantovo prisustvo na poslu niti jedan dan.

7. Osnovni sud je dalje naveo da je među parničnim strankama sporno da li je između zakonskog zastupnika tuženog i apelanta postojao dogovor da će on rad kod tuženog obavljati u radnom vremenu koje nije bilo redovno uobičajeno radno vrijeme, te da li je apelant uopšte stupio na rad kod tuženog u skladu sa članom 36 stav 2 Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Osnovni sud je naveo da su u tom dijelu iskazi zakonskog zastupnika tuženog i apelanta potpuno suprotni jer apelant ističe da njegov posao nije bio vezan za kancelariju budući da je bio direktor drugog preduzeća, što je zakonski zastupnik tuženog znao, da je obavljao poslove za tuženog i poslije podne i da je kao zamjenik direktora tuženog potpisao nekoliko dopisa koje su uputili Poreskoj upravi ili Ministarstvu finansija, dok zakonski zastupnik navodi da apelant nije obavljao nikakve poslove za tuženog, već je obavljao poslove za sebe i da je za to koristio i prostorije tuženog.

8. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da iz ugovora o radu od 1. novembra 2016. godine proizlazi da je bilo ugovoreno da će radno vrijeme biti naknadno definisano u dogovoru s poslodavcem. Takođe, iz ugovora o radu proizlazi da je on zaključen za radno mjesto zamjenika direktora bez navođenja koji su poslovi tog radnog mjesta. Ti poslovi su predviđeni Pravilnikom o sistematizaciji poslodavca, međutim, navedeni pravilnik nije bio izveden kao dokaz u postupku, pa nije dokazano koji su to poslovi koje je apelant bio dužan da obavlja prema navedenom ugovoru. S druge strane, apelant je isticao da je on kao zamjenik direktora potpisao nekoliko dopisa koji su upućeni Poreskoj upravi i Ministarstvu finansija, ali navedeni dopisi nisu izvedeni kao dokaz, niti je apelant stavljao zahtjev da se pribave od navedenih institucija. Takođe, iz pročitanih isprava ne proizlazi da je apelant bio angažovan u predstečajnom postupku nad tuženim jer iz Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Sp 114561 17 St 2 od 25. oktobra 2017. godine i Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 114561 17 Pž 3 od 14. decembra 2017. godine ne proizlazi da je apelant učestvovao u zastupanju tuženog, već proizlazi da je tuženog zastupao zakonski zastupnik, odnosno advokati Ž. V. i N. K.

9. U odnosu na sadržaje iskaza saslušanih svjedoka, Osnovni sud je naveo da je svjedok Ž. V. izjavio da je apelant obavljao poslove u odsustvu zakonskog zastupnika tuženog, da je bio prisutan u pregovorima između tuženog i „Jelšingrada“, da je zastupao tuženog kada je njegov zakonski zastupnik bio odsutan. Takođe, svjedok M. S. je izjavio da je apelant bio savjetnik zakonskog zastupnika tuženog s ingerencijama direktora i da mu je vodio sve poslove, da su to bili kancelarijski poslovi i poslovi van preduzeća u predstečajnom postupku, a svjedok J. K. je izjavio da je apelant zastupao tuženog u odsustvu zakonskog zastupnika, te da su se radnici obraćali apelantu u njegovom odsustvu. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da su navodima tih svjedoka da je apelant obavljao poslove kod tuženog suprotstavljeni iskazi svjedoka tuženog. Svi svjedoci tuženog i svjedok Ž. J. bili su zaposleni kod tuženog u spornom periodu, dok su apelantovi svjedoci, osim svjedoka M. S., lica koja nisu zaposlena kod tuženog, a davali su iskaz da je apelant njih angažovao za određene poslove kod tuženog, o čemu nema nikakvih dokaza osim njihovih iskaza. Iskaz J. K. da su se radnici obraćali apelantu u odsustvu zakonskog zastupnika tuženog je u suprotnosti s iskazima zaposlenih koji su saslušani kao svjedoci, zbog čega ga sud nije prihvatio u tom dijelu. Svjedok M. S. je bio zaposlen kod tuženog i izjavio da je apelant bio savjetnik direktora, da je imao ingerencije direktora i da je bio posrednik u kontaktu s poslodavcem, što je suprotno onome što proizlazi iz zaključenog ugovora o radu. Prema tome, nije prihvaćen iskaz tog svjedoka jer je on bio očigledno pod apelantovim uticajem, pa je čak i na glavnoj raspravi na apelantove sugestije ispravljao svoj iskaz u pogledu godine zaposlenja, na što je sud upozorio apelanta, zbog čega se iskaz tog svjedoka nije mogao prihvatiti ni u preostalom dijelu. Pored toga, njegov iskaz je u suprotnosti s pismenim ispravama, odnosno ugovorom o radu, a za navode da je apelant bio angažovan u stečajnom postupku da zastupa tuženog nema nikakvih dokaza. S druge strane, saslušani svjedoci Ž. J., S. Š., S. M. i Đ. Š. koji su bili zaposleni kod tuženog u spornom periodu, izjavili su da su apelanta viđali da je dolazio u prostorije tuženog, da su ga viđali zajedno sa zakonskim zastupnikom, ali niko od njih nije potvrdio da je apelant preduzeo bilo kakvu radnju u svojstvu zamjenika direktora, ili da su primali ikakva zaduženja od njega. Svjedokinja S. Š. je izjavila da je apelant dolazio i raspitivao se da li ima kakvih problema, da je znao da pogleda nešto u kancelariji i da je ona za njega kopirala dokumentaciju, ali, takođe, navodi da nikada nije protokolisala bilo kakav akt u okviru svog radnog mjesta u kojem je bio potpis apelanta kao predstavnika tuženog. Prema tome, Osnovni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio iskaze tih svjedoka jer su svi bili saglasni u bitnim činjenicama, a njihovi iskazi nisu bili u suprotnosti s pismenim ispravama koje su izvedene kao dokaz. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da ni činjenica koju ističe apelant da je on vršio usluge prevođenja za zakonskog zastupnika tuženog ne ukazuje na to da je on obavljao poslove radnog mjesta zamjenika direktora.

10. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da nije dokazano da je apelant ikada stupio na rad po zaključenom ugovoru o radu, niti da je obavljao poslove zamjenika direktora, pa je osnovan zahtjev protivtužbe da se utvrdi da radni odnos nije zasnovan, zbog čega je odlučeno kao u izreci i eventualni zahtjev protivtužbe je usvojen. Takođe, Osnovni sud je naveo da činjenica da su apelantu isplaćeni doprinosi za sporni period ne utiče na drugačiju odluku jer je svjedokinja S. Š. izjavila da je to učinjeno jer je bio zaključen ugovor o radu, pa navedena okolnost nema uticaj na činjenicu da radni odnos nije zasnovan u smislu člana 36 stav 2 ZOR-a. S obzirom na to da je usvojen eventualni tužbeni zahtjev i da je utvrđeno da radni odnos nije ni zasnovan, neosnovan je apelantov zahtjev za isplatu plata po osnovu radnog odnosa, zbog čega je odbijen taj tužbeni zahtjev.

11. Naposljetku, u odnosu na odluku o troškovima postupka, Osnovni sud je naveo da kako je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, a da je usvojen zahtjev protivtužbe, shodno odredbi člana 386 stav 1 ZPP-a, osnovan je zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka, a neosnovan apelantov zahtjev.

12. Presudom Okružnog suda 71 0 Rs 263846 19 Rsž od 19. aprila 2019. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

13. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud na potpuno i tačno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i taj sud. Naime, prvostepeni sud je provedene dokaze cijenio na način kako je to regulisano odredbom člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje, kao ni one na koje se pazi po službenoj dužnosti.

14. Okružni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije uzeo u obzir da sporni ugovor po svojoj prirodi predstavlja menadžerski ugovor kojim se zbog prirode posla ne određuje radno vrijeme, te da ugovor ima elemente obligacionopravnog odnosa. Naime, apelant prvi put u žalbi tvrdi da je sporni ugovor po prirodi menadžerski ugovor, iako osnovanost tužbenog zahtjeva zasniva na tvrdnji da mu pripada isplata plata po osnovu radnog odnosa jer je kod tuženog radio puno radno vrijeme i pri kojoj je tvrdnji ostao tokom cijelog postupka. Prema članu 51 stav 1 ZOR-a, radni odnos se može zasnovati radi obavljanja poslova direktora, ako posebnim zakonom nije drugačije određen, a taj ugovor se može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran. Prema tome, sporni ugovor predstavlja, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, ugovor o radu na određeno vrijeme sa svim potrebnim elementima u pogledu označavanja poslodavca, radnika, vrste ugovora i njegovog trajanja, radnog mjesta, te iznosa plate i vremena u kojem se ona isplaćuje, a da se na druge uslove i odnose koji ugovorom nisu uređeni primjenjuju zakon, podzakonski akti poslodavca i opšti i posebni kolektivni ugovori u Republici Srpskoj. Stoga, činjenica da je sporni ugovor zaključen za obavljanje poslova zamjenika direktora ne znači, kao što žalba neosnovano tvrdi, da on predstavlja menadžerski ugovor, jer su stranke svoj konkretan pravni odnos zasnovale na odredbama ZOR-a.

15. Okružni sud je takođe naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove žalbene tvrdnje da je presuda zasnovana isključivo na iskazima svjedoka jer je prvostepeni sud presudu donio na osnovu činjenica koje je utvrdio nakon pravilne ocjene svih dokaza, kako dokaznih isprava tako i iskaza svjedoka. Takođe, neosnovani su i žalbeni navodi da je pogrešna ocjena prvostepenog suda o apelantovom neučestvovanju u predstečajnom postupku protiv tuženog jer je apelant, kako žalba tvrdi, obavljao sve poslove u vezi s tim postupkom, odnosno prikupljao informacije pred nadležnim organima. Dužnost stranaka je da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7 stav 1 ZPP-a), iz čega proizlazi da je na apelantu bila obaveza da dokaže svoje tvrdnje o obavljanju poslova predstečajnog postupka za tuženog. S druge strane, iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi za zastupanje u predstečajnom postupku angažovao advokate, a što proizlazi iz rješenja nadležnih privrednih sudova koja su provedena kao dokazi tokom postupka. Okružni sud je naveo i da se ne mogu prihvatiti kao osnovani navodi da je tuženi plaćanjem doprinosa priznao činjenicu da je apelant radio kod njega jer činjenica da su za apelanta plaćeni doprinosi za sporni period ne ukazuje da je apelant stupio na rad i da osnovom toga ostvaruje prava iz radnog odnosa, pa i pravo na isplatu plate. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen, ali da apelant nije stupio na rad danom utvrđenim ovim ugovorom, te tako nije ni obavljao poslove za koje je ugovor zaključen, zbog čega je odlučeno kao u izreci.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Naime, apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo. U vezi s navodima o proizvoljnoj primjeni procesnog prava, apelant smatra da drugostepeni sud nije cijenio odlučne žalbene navode, odnosno da obrazloženje drugostepene presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji se odnose na povezanost uplate doprinosa i činjenice da se doprinosi uplaćuju na osnovu popunjenog fonda radnih sati, te sadržaja iskaza svjedoka J. K., M. S. i S. Š. koje je prvostepeni sud cijenio samo djelomično, čime mu je uskraćeno pravo na obrazloženu presudu. Dalje, apelant smatra da je tuženi prvo morao da dokaže koje je to poslove apelant bio dužan da obavlja, a tek onda da dokazuje da ih nije obavljao, odnosno teret dokazivanja da nije obavljao poslove iz ugovora o radu je bio na tuženom. To se moglo dokazati samo Pravilnikom o sistematizaciji poslodavca jer iz ugovora o radu proizlazi da je ugovor zaključen za radno mjesto zamjenika direktora, te da su predviđeni Pravilnikom o sistematizaciji. Prema tome, postavlja se pitanje kako je sud mogao utvrditi da apelant nije obavljao poslove svog radnog mjesta, a da prethodno nije utvrdio koji su to poslovi. U konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, predmetni ugovor je proizveo pravne posljedice uplatom doprinosa, a te posljedice ne bi mogao da proizvede ukoliko nije stupio na pravnu snagu. S obzirom na to, apelant smatra da nije morao da dokazuje da je radio kod tuženog, iako je izveo dovoljno dokaza koji potvrđuju tu činjenicu, a to su ugovor o radu, potvrda Poreske uprave o uplati doprinosa, radna knjižica i iskazi svjedoka. S druge strane, prema apelantovom mišljenju, tuženi nije dokazao da je apelant imao ovlašćenje za potpisivanje dokumenata, odnosno da je to spadalo u opis njegovih poslova, i redovni sudovi nisu mogli biti uvjereni u činjenične navode iz protivtužbe na osnovu dostavljenih dokaza tuženog, pa su u tom slučaju bili dužni da primijene pravila o teretu dokazivanja. Apelant, dalje, ističe da je tuženi prvenstveno tvrdio da su apelantu isplaćene dvije plate i dostavio karticu računa na iznos od 2.500,00 KM, a onda je nakon toga promijenio iskaz i tvrdio da apelantu nije isplaćena niti jedna plata, a sud nije utvrdio na šta se odnosila navedena uplata, posebno imajući u vidu da je svjedok J. K. saslušan na okolnosti navedene uplate i koji je tvrdio da su za njegov rad preko apelantovog računa za njega isplaćena određena sredstva. S obzirom na navedeno, apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na zloupotrebi načela slobodne ocjene dokaza, odnosno povredi prava na pravično suđenje. Dalje, apelant tvrdi da je sud pogrešno primijenio procesno pravilo i prilikom odlučivanja o troškovima postupka jer je apelanta obavezao na plaćanje svih troškova postupka, ne uzimajući u obzir činjenicu da je apelant uspio sa 50% u sporu jer je odbijen primarni protivtužbeni zahtjev tuženog. U vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, apelant je istakao da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno primijenili odredbe čl. 36, 120 i 179 ZOR-a jer je apelant uredno i savjesno izvršavao sve obaveze, čime je nastala obaveza za tuženog za isplatu plate. Naposljetku, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer mu je zbog paušalne i proizvoljne primjene materijalnog prava onemogućeno pravo na platu, te je obavezan da isplati troškove postupka, čime mu je nanesena imovinska šteta.

b) Odgovori na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

19. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svim razlozima koji su navedeni u prvostepenoj presudi, a koja je potvrđena odlukom Okružnog suda.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 2 stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7 stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8 Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123 Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126 Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 231 U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 386 Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Član 387 Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

21. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Ugovor o radu Član 32.

(1) Ugovor o radu zaključuju radnik i poslodavac i smatra se zaključenim kada ga svojeručno potpišu radnik i lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje poslodavca.

(2) Ugovor o radu, u ime poslodavca, može da potpiše i lice koje ovlasti lice ovlašćeno za zastupanje i predstavljanje poslodavca u skladu sa članom 198. ovog zakona.

Član 34. stav (1) (1) Ugovor o radu zaključuje se prije stupanja radnika na rad.

5. Stupanje na rad Član 36.

(1) Radnik ostvaruje prava i izvršava obaveze iz radnog odnosa danom stupanja na rad.

(2) Ako radnik ne stupi na rad danom utvrđenim ugovorom o radu, smatra se da nije zasnovao radni odnos, osim ako je spriječen da stupi na rad iz opravdanih razloga ili ako se radnik i poslodavac drugačije dogovore.

GLAVA VIII

PLATE, NAKNADE I DRUGA PRIMANJA

1. Plate Član 120. stav (1) (1) Radnik ostvaruje pravo na platu u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu.

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavatelja 2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu Član 179. stav (1) tačka 1) (1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

1) ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi;

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 71 0 Rs 263846 19 Rsž od 19. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik presudu Okružnog suda primio 27. maja 2019. godine, a da je apelacija podnesena 26. jula 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

aPravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnog odnosa, dakle predmet je građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da su proizvoljno utvrđivali odlučne činjenice i da mu je u postupku po žalbi uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

31. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka kojima su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata, a usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrdili da ugovor o radu nije stupio na snagu i da apelant nije zasnovao radni odnos kod tuženog, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom saglasnog utvrđivanja da apelant nije stupio na rad prema ugovoru o radu imali u vidu kako materijalnu dokumentaciju tako i iskaze svjedoka koje su predložili apelant i tuženi, te da su za svoje zaključke naveli jasne i argumentovane razloge (kako je prikazano u tačkama 8–10 i 15) koji se ne mogu smatrati proizvoljnim. U odnosu na apelantove tvrdnje da je izveo dovoljno dokaza koji potvrđuju činjenicu da je radio kod tuženog, a to su ugovor o radu, potvrda Poreske uprave o uplati doprinosa, radna knjižica i iskazi svjedoka J. K., M. S. i S. Š., Ustavni sud zapaža da se ti navodi svode na način na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i cijenili dokaze, što je primarni zadatak redovnih sudova, a ne Ustavnog suda. Ustavni sud podsjeća da njegova uloga nije činjeničnu ocjenu redovnih sudova zamijeniti svojom i opšte je pravilo da je na redovnim sudovima da cijene dokaze, pa bi stoga bili potrebni uvjerljivi razlozi da Ustavni sud odstupi od činjenica koje su utvrdili redovni sudovi, a tiču se spornog pitanja da li je apelant stupio na rad kod tuženog, odnosno da su osporene presude zasnovane na zloupotrebi načela slobodne ocjene dokaza, a koje Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije pronašao. U pogledu apelantovih tvrdnji da je tuženi prvo morao da dokaže koje je to poslove apelant bio dužan da obavlja, a tek onda da dokazuje da ih nije obavljao, sa čime u vezu dovodi i načelo o teretu dokazivanja, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova proizlazi da nije utvrđeno da je apelant u svojstvu zaposlenika tuženog obavljao bilo kakve poslove, odnosno da je stupio na rad u smislu člana 36 ZOR-a, pa se u tom pogledu ne mogu smatrati osnovanim ni apelantove tvrdnje da je tuženi bio dužan da izvodi dokaze kojima bi dokazivao koje je to apelant poslove bio dužan da obavlja. Imajući u vidu navedene zaključke redovnih sudova, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 36, 120 i 179 ZOR-a, odnosno da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelant doveo u pitanje razloge koje su redovni sudovi naveli u obrazloženju osporenih odluka, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti kao osnovani apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

34. Nadalje, razmatrajući apelantove tvrdnje kojima osporava odluku o troškovima postupka, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prihvatio zaključak Osnovnog suda koji je prilikom donošenje odluke o troškovima pošao od odredbe člana 386 stav 1 ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna da protivnoj stranci nadoknadi troškove postupka. Dovodeći u vezu sadržaj navedene odredbe s apelantovim tvrdnjama da redovni sudovi nisu imali u vidu da je glavni protivtužbeni zahtjev tužioca odbijen i da je zbog toga njegov uspjeh u sporu 50%, Ustavni sud zapaža da nema ništa što ukazuje da je odbijanjem tužiočevog glavnog protivtužbenog zahtjeva i usvajanje eventualnog protivtužbenog zahtjeva došlo do apelantovog konačnog uspjeha u predmetnom sporu. Ovo naročito kod činjenice da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje da mu je prilikom donošenja odluke o troškovima postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, takođe, neosnovane.

35. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene drugostepene odluke proizlazi da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj odluci prihvatio zaključke Osnovnog suda u pogledu apelantovih prigovora kojima je davao svoje tumačenje provedenih dokaza tvrdeći da je obavljao poslove kod tuženog, te je zaključio da je prvostepeni sud pravilno, na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen, ali da apelant nije stupio na rad danom utvrđenim tim ugovorom, te tako nije ni obavljao poslove za koje je ugovor zaključen, pa Ustavni sud i te prigovore kojima ukazuje na nedostatak obrazloženja smatra neosnovanim. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

37. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede tog prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu prava, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi usvojili protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrdili da apelant nikada nije stupio na rad na osnovu zaključenog ugovora o radu, niti da je obavljao poslove zamjenika direktora, usljed čega su odbili i apelantov tužbeni zahtjev za isplatu plata, za što su dali obrazloženja koja se ne čine proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog i procesnog prava, te utvrđivanja činjenica na koje je apelant ukazivao.

39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom segmentu.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3059/19 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio