Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-842/21 (V. Š., R. Š. i D. Š.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-842/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-842/21, rješavajući apelaciju koju su podijeli Vlado Štrukelj i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vlado Štrukelj, Renata Štrukelj i Darko Štrukelj protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 246171 20 Rev od 14.
prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 246171 16 P od 27. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Štrukelj, Renata Štrukelj i Darko Štrukelj (u daljnjemu tekstu: apelanti), svi iz Banjaluke, koje zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, odvjetnici iz Banjaluke, podnijeli su 15. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 246171 20 Rev od 14. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 246171 16 P od 27. rujna 2019. godine.
2. Presudom Osnovnoga suda od 27. rujna 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja S.D. i utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 24. kolovoza 1984. godine između D-D.Š. kao prodavateljice sa jedne strane i tužitelja kao kupca sa druge strane, predmetom kojega su ugovora nekretnine, bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, što su tuženici (apelanti, V.M., N.P., S.S., S.S., S.R., I.C., J.K., Z.P.) dužni priznati i trpjeti da se tužitelj upiše kao nositelj prava suvlasništva i suposjeda sa 560/829 dijela, a da će u suprotnome ova presuda služiti kao valjan pravni temelj za uknjižbu tužiteljeva prava suvlasništva i suposjeda.
3. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) od 14. svibnja 2020. godine usvojen je priziv apelanata i prvostupanjska je presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 14. prosinca 2020. godine revizija tužitelja je usvojena, presuda Okružnoga suda od 14. svibnja 2020. godine preinačena tako što se priziv apelanata odbija i presuda Osnovnoga suda od 27. rujna 2019. godine potvrđuje.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je 24. kolovoza 1984. godine zaključen, u izreci prvostupanjske presude navedeni ugovor, za koji je 17. rujna 1984. godine plaćen porez na promet, da je parcela koja je bila predmetom ugovora u površini od 560 m2 bila upisana u zk. ul. br. 3760 k.o. Banjaluka i u pl. br. 1159 k.o. Banjaluka 5, da tužitelj po ovjeri ugovora, koja je izvršena 1. studenoga 1984. godine, nije kupoprodajni ugovor predao na provođenje u katastarski i gruntovni operat, iako ugovor sadrži tzv. „clausulu intabulandi“, te da je prodavateljica D-D.Š. pravna prednica apelanata. Vrhovni je sud naveo da iz nalaza vještaka geometra Z.G. i uvidom u izvod posjedovnoga lista pl. br. 1159 k.o. Banjaluka 5 prvostupanjski sud utvrdio da su kao posjednici upisani, između ostalih tuženika, apelant D.Š. sa 60/216 dijela, apelantica R.Š. sa 60/216 dijela i apelant V.Š. sa 54/216 dijela. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud prihvatio iskaze svjedoka R.D., S.D. i B.R. u svezi utvrđenja činjenica vezanih za zaključenje kupoprodajnoga ugovora, isplate cijene, ulaska u posjed i korištenja sporne nekretnine. Vrhovni je sud istakao da, nasuprot tome, prvostupanjski sud nije prihvatio iskaz apelanta V.Š. u dijelu u kojemu iskazuje da on koristi spornu nekretninu, cijeneći da je to u suprotnosti sa materijalnim dokazima i iskazima svjedoka tužitelja, te da je to tvrdnja apelanta koja nije potkrijepljena niti jednim drugim dokazom. Vrhovni je sud istakao da je na temelju ovako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud zaključio da je kupoprodajni ugovor pravno valjan, da je isplaćena cijena i da je tužitelj uveden u posjed, da je spornu parcelu „krčio i uređivao“, pa pozivom na odredbe čl. 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjemu tekstu: ZPN), čl. 10. i 455. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) i čl. 312. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjemu tekstu: ZSP) usvojio tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud preinačenjem odluke zaključio da se u suštini radi o zahtjevu za izdavanje tabularne isprave, jer tužitelj ugovor nije proslijedio na provođenje zemljišnoknjižnom i katastarskome operatu, slijedom čega smatra da se radi o „zahtjevu za ispunjenje ugovora“, tj. o obligacionopravnom, a ne o stvarnopravnome zahtjevu. Vrhovni je sud istakao da je temeljem toga drugostupanjski sud našao da je došlo do zastare ispunjenja ugovora jer je od njegova zaključenja 1984. godine do podnošenja tužbe 2016. godine protekao rok zastare iz čl. 371. ZOO. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjska presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnoga prava. Vrhovni je sud istakao da je stanovište revizijskoga suda da je tužbeni zahtjev tužitelja stvarnopravne naravi, a ne obligacionopravne naravi, kako to pogrešno nalazi drugostupanjski sud, jer sadrži dio zahtjeva kojim se traži upis prava suvlasništva i suposjeda u javni registar nekretnina, pa kao takav ne može zastarjeti, na što se revizijom tužitelja utemeljeno ukazuje. Vrhovni je sud istakao da se sporni odnos ima riješiti primjenom odredbi Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOSPO), kako to slijedi iz odredbe čl. 344. st. 2. ZSP. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 33. ZOSPO propisano da na temelju pravnoga posla pravo vlasništva na nepokretnosti stječe se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Vrhovni je sud, nadalje, naveo da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnoga ugovora iz 1984. godine na snazi bio ZPN koji je čl. 9. st. 2. propisivao da ugovor o prometu nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenome obliku, a potpisi ugovarača ovjereni kod nadležnoga suda. Vrhovni je sud istakao da je tužitelj zaključenjem ugovora o kupoprodaji stekao pravni temelj stjecanja (iustus titulus), ali mu je za stjecanje vlasništva bila potrebna i uknjižba (modus acquirendi) koji nije realizirao, jer ovaj pravno perfektan ugovor tužitelj nije predao na daljnju provedbu, iako je isti sadržavao „clausulu intabulandi“. Vrhovni je sud istakao da kod toga da se radi o pravnom valjanome ugovoru nebitno je utvrđenje činjenica kojim se bavio drugostupanjski sud, a koje se odnose na to da li se tužitelj nalazi u posjedu kupljene parcele, da li ju je koristio i na koji način, i da li je isplaćena kupoprodajna cijena. Vrhovni je sud istakao da bi ove činjenice bile od odlučnoga značaja pod uvjetom da se ne radi o pravnome perfektnome ugovoru kao temelju stjecanja, odnosno da se utvrđenje valjanoga pravnoga temelja za stjecanja prava vlasništva na nepokretnosti treba cijeniti primjenom odredbe čl. 9. st. 4. ZPN.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da „ovakve odluke Vrhovnoga suda i prvostepenog suda su potpuno proizvoljne, nejasne i u potpunoj suprotnosti sa materijalnim propisima te potpuno suprotne navodima drugostepenog suda“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih utemeljili na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su pobijane odluke utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOSPO, ZPN i ZSP. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević