Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-714/21 (M. Š. i B. Š.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Testament
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-714/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-714/21, rješavajući apelaciju koju su podijeli Mladen Šakotić i Borislav Šakotić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mladen Šakotić i Borislav Šakotić protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 062858 20 Gž od 21. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju broj 95 0 P 062858 19 P od 24.
rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Šakotić i Borislav Šakotić (u daljnjemu tekstu: apelanti), obojica iz Bileće, koje zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, odvjetnici iz Sarajeva, podnijeli su 3. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Trebinju (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 062858 20 Gž od 21. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Trebinju (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 062858 19 P od 24. rujna 2020. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništavna oporuka oporučitelja D.Š., koji je 20. veljače 2013. godine sačinio oporuku pred Osnovnim sudom.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je nakon provedenoga postupka prvostupanjski sud utvrdio da je kod Osnovnoga suda pokrenut ostavinski postupak nakon smrti D.Š., oca apelanata i tuženice (M.L.), koji je umro 15. rujna 2019. godine, a koji postupak je prekinut rješenjem Osnovnoga suda od 14. studenoga 2019. godine, te apelant Mladen Šakotić, upućen na parnicu radi osporavanja testamenta kojega je pokojnik sačinio. Okružni je sud istakao da je, nadalje, utvrđeno da je oporučitelj navedenom oporukom, koju je dakle sačinio pred Osnovnim sudom 20. veljače 2013. godine, svu svoju nepokretnu imovinu ostavio tuženici. Također je utvrđeno da je tuženica kupila 9. travnja 2015. godine stan u Doboju i da je zasnovala radni odnos po ugovoru od 14. veljače 2018. godine na radnom mjestu trgovkinje sa platom u određenome iznosu, te da je ranije radila u Doboju kao djelatnica u pekarnicama. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev apelanata sa obrazloženjem da su apelanti tražili utvrđenje ništavnosti predmetne oporuke iz razloga što je, kako su tvrdili, oporučitelj oporuku sačinio u zabludi da tuženica nije materijalno osigurana, da nije zaposlena i da nema nikakve imovine. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da apelanti nisu dokazali da je oporučitelj u razdoblju sačinjavanja oporuke bio nesposoban da shvati značaj svojih postupaka, odnosno da nije bio sposoban za rasuđivanje, te da je oporuka sačinjena po volji oporučitelja u formi sudbene oporuke i nije ništavna niti iz jednoga razloga propisnih odredbom čl.
65. Zakona o nasljeđivanju. Okružni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da je tuženica dokazala da je u vrijeme sačinjavanja oporuke bila materijalno neosigurana i da nije bila vlasnicom stana. Okružni je sud istakao da je tuženica stan kupila tek 9. travnja 2015. godine na temelju ugovora o kupoprodaji koji je sačinjen kod notara, te da je zaključila ugovor o radu na neodređeno 14. veljače 2018. godine sa poslodavcem Pekara „Aljo“ u Doboju, dakle oboje nakon što je oporuka sačinjena. Okružni je sud istakao da nije od značaja prizivni navod kojim apelanti ukazuju da je ugovorom o kupoprodaji u cijelosti isplaćena cijena stana prije potpisivanja i ovjere ugovora, budući da je oporuka sačinjena više od dvije godine prije zaključenja ugovora o kupoprodaji stana. Okružni je sud istakao, također, da kod činjenice da je tuženica bila razvedena u vrijeme kada je oporučitelj sačinio oporuku i da je sa njom živjelo njezino troje djece, oporučitelj nije bio u zabludi o činjenicama koje ukazuju da je tuženica bila materijalno neosigurana. Okružni je sud istakao i da apelanti u prizivu ističu činjenicu da navedeni ugovor o kupoprodaji i ugovor o radu tuženica nije dostavila u originalu ili ovjerenoj kopiji nego samo kao presliku, ali da to nije od utjecala na pravilnost pobijane odluke. Okružni je sud istakao da su apelanti, ukoliko su sumnjali u autentičnost ovih isprava mogli zatražiti da sud traži da se o tomu izjasni organ od kojega isprave potječu, kako je to propisano odredbom čl. 132. st. 4. Zakona o parničnome postupku. Okružni je sud istakao da nije ud utjecaja prizivni navod da je prvostupanjski sud morao cijeniti iskaze saslušanih svjedoka G.Š. i LJ.B. koji su, kako se navodi u prizivu, suglasni da je pokojni „zadnjih desetak godina bio zaboravan“, da je „bio sklon svađama i psovkama“, te da je „bio sklon i verbalnom nasrtaju na ljude“, jer to ne može biti dokaz da je bio nesposoban za rasuđivanje.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, kako su „redovni sudovi u predmetu apelanata propustili obrazložiti ključne činjenice, a radi čega se stiče utisak arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja koje je dovelo do pogrešne primjene čl. 65. Zakona o nasljeđivanju“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević