Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-866/21 (S. B.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-866/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-866/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Snežana Baotić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Snežana Baotić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 145481 17 Gž od 13. siječnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Snežana Baotić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Orašja, koju zastupa Fahira Rizvanbegović, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 16. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 145481 17 Gž od 13. siječnja 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Mostaru od 10. svibnja 2017. godine utvrđeno je da je ništavan ugovor o kreditu od 27. veljače 2007. godine, zaključen između apelantice i tuženice (Addiko Banka d.d. Sarajevo), te je slijedom toga utvrđenja tuženica dužna apelantici isplatiti određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 13. siječnja 2021. godine priziv tuženice je uvažen i prvostupanjska presuda preinačena, tako da se odbija glavni tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi ništavnim ugovor o kreditu od 27. veljače 2007. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da su apelantica i tuženica zaključili ugovor o kreditu, kojim je apelantici odobren kredit u određenome iznosu, ugovorili da će apelantica otplaćivati kredit plaćanjem jednakih mjesečnih anuiteta u određenome iznosu, da je tuženica ovlaštena izvršiti konverziju obveze izraženu u CHF sukladno službeno utvrđenim tečajem Centralne banke BiH na dan dospjelosti odnosno ispunjenja obveze. Kantonalni je sud istakao da je nadalje ugovoreno odredbom čl. 11. toga ugovora da za sve što ugovorom nije regulirano vrijede odredbe općih akata banke i važeći propisi. Kantonalni je sud istakao da je nadalje čl. 12. ugovora određeno da je ugovorena promjenjiva godišnja kamatna stopa, u ovisnosti od kretanja 12-mjesečne LIBOR kamatne stope, uvećane za maržu, da će se usklađivanje vršiti jednom godišnje i to na 31. prosinca, te da će se u slučaju promjene kamatne stope sačiniti novi plan otplate kredita za anuitete koji dospijevaju nakon datuma promjene kamatne stope, o čemu će se obavijestiti korisnik kredita. Kantonalni je sud istakao da u konkretnomu slučaju parnične su stranke zaključile ugovor o kreditu u KM sa dozvoljenom valutnom klauzulom, a ne ugovor o deviznome kreditu, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, a koji se isplaćuje i vraća u devizama. Kantonalni je sud istakao da ugovor o kreditu zaključeni između fizičkih osoba i banaka u CHF, a čije je isplata izvršena u KM, u kojoj valuti se vrši otplata anuiteta i plaćanje kamata, predstavljaju ugovore sa valutnom klauzulom. Kantonalni je sud istakao da kako je u vrijeme zaključenja predmetnoga ugovora bilo dozvoljeno odobrenje kredita sa valutnom klauzulom, sukladno Zakonu o deviznome poslovanju, to predmetni ugovor nije ništavan sukladno čl. 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO). Kantonalni je sud istakao da utemeljeno tuženica u prizivu ukazuje da je obveza apelantice prema ugovoru o kreditu bila odrediva, pa da se ne radi o ništavnosti ugovora zbog neodređenoga predmeta obveze. Kantonalni je sud istakao da je odredbom čl. 46. st. 2. ZOO propisano da ugovorna obveza mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, a kada je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništavan. Kantonalni je sud istakao da iz odredbi ugovora proistječe da je predmet obveze odrediv, jer ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti u smislu čl. 50. st. 1. ZOO, pa ugovor nije ništavan. Kantonalni je sud istakao da je stav o ovome pravnome pitanju izražen i u odluci Vrhovnoga suda Federacije BiH od 25. svibnja 2016. godine, u kojoj je navedeno da odredbe ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu koja sadrži točno određenje fiksnoga i varijabilnoga dijela kamatne stope su dovoljno odredive s aspekta predmeta obveze, pa ne predstavljaju ništavnu odredbu u smislu čl. 47. ZOO. Kantonalni je sud istakao da kako zaključeni ugovor o kreditu sadržava sve elementne propisane čl. 1065. i 1066. st. 1. i 2. ZOO, suprotno stavu prvostupanjskoga suda isti nije ništavan, pa je priziv valjalo uvažiti, pobijanu presudu preinačiti i odbiti primarni zahtjev apelantice kao neutemeljen. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da „drugostupanjska presuda nije uopće prepoznala važnost valutnog odbora i specifičnost važećih monetarnih propisa u BiH…koji propisi zabranjuju ugovaranje valutnih klauzula u trećoj stranoj valuti“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-902/20 od 4. lipnja 2020. godine, AP-998/20 od 22. travnja 2020. godine i AP-1371/20 od 20. svibnja 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević