Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-819/21 (B.J.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-819/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-819/21, rješavajući apelaciju koju je podnio B. J., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. J.
protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 175979 19 Gž 4 od 25. listopada 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 175979 19 P 4 od 8. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. B. J. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Andrej Obradović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 12. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 175979 19 Gž 4 od 25. listopada 2019. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 175979 19 P 4 od 8. svibnja 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-4055/20 od 27. studenoga 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Okružnoga suda od 25. listopada 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 71 0 P 175979 20 Rev od 8. prosinca 2020. godine apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnoga suda od 8. svibnja 2019. godine odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je valjan ugovor o kupoprodaji nekretnina od 5. kolovoza 1994. godine, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, zaključen između R.A. i I.A. kao prodavatelja i apelanta kao kupca, kao i da se utvrdi da je apelant na temelju toga ugovora stekao prava suvlasništva na predmetnim nekretninama, kao i pravo posjeda, što su tuženici (I.A., S.A., M.A.) dužni trpjeti i dozvoliti uknjižbu u javnim knjigama prava suvlasništva i posjeda na ime apelanta, sa istim suvlasničkim dijelovima sa kojima su bili upisani prodavatelji nekretnina. Nadalje, obvezan je apelant da tuženicima naknadi troškove parničnoga postupka.
4. Presudom Okružnoga suda od 25. studenoga 2019. godine priziv apelanta je djelomično usvojen, te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke o troškovima (tako što je apelant obvezan tuženicima platiti manji iznos nego iznos dosuđen prvostupanjskom odlukom), dok je u ostalome dijelu priziv odbijen i prvostupanjska presuda u dijelu u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev apelanta potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud naveo da je predmetni ugovor zaključen između kupaca zastupanih po odvjetniku M.M. i apelanta. Okružni je sud istakao da na mjestu predviđenome za potpis prodavatelja i gdje su označena njihova imena i punomoćnik, stoji potpis tuženika I.A., a ispod tih potpisa na mjestu gdje je označen svjedok svoj pečat je stavio odvjetnik M.M. i na isti se potpisao. Okružni je sud istakao da je odredbom čl. 9. st. 2. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjemu tekstu: ZPN) propisano da ugovor na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva mora biti sačinjen u pisanome obliku, a potpisi ugovaratelja ovjereni u nadležnome sudu. Okružni je sud istakao da predmetni ugovor jeste sačinjen u pismenoj formi, ali potpisi ugovaratelja nisu ovjereni u nadležnome sudu. Okružni je sud istakao da nema niti mjesta primjeni čl. 9. st. 4. ZPN, kojim je propisano da izuzetno ugovor sačinjen u pisanoj formi na temelju kojega se prenosi pravo vlasništva će proizvoditi pravno dejstvo iako potpisi nisu ovjereni u nadležnome sudu, ukoliko su ugovorne strane izvršile u cijelosti ili u pretežitome dijelu obveze koje iz njega proistječu, ili ukoliko je ugovor sačinjen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru. Okružni je sud istakao da apelant tijekom postupka nije dokazao da je preuzeo u posjed predmetnu nekretninu, pa da bi i kod činjenica da je eventualno isplatio kupoprodajnu cijenu taj ugovor bio realiziran u pretežitome dijelu, a nije niti dokazao da su ugovor potpisali svjedoci (čija imena J.M. i S.M. stoje označena u ugovora, a pored njih stoje potpisi kojima su naznačena njihova prezimena). Okružni je sud, naime, istakao da tijekom postupka, a kod činjenice da su tuženici osporavali formu ugovora, apelant nije predložio da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka J.M. i S.M., kako bi isti potvrdili činjenicu da su stvarno i bili svjedocima zaključenja ugovora i da su upravo oni potpisali ovaj ugovor kao svjedoci. Okružni je sud istakao da, naprotiv prizivnim navodima apelanta, prvostupanjski sud nije zanemario Uredbu sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama ZPN i brisanje dijela odredbe koji se odnosi na obvezu ovjere potpisa ugovarača u nadležnome sudu. Okružni je sud naveo da je prvostupanjski sud, naprotiv, cijenio da je navedena uredba objavljena u Službenome listu R BiH, a ne u Službenome glasniku Srpskoga naroda u BiH, koji je počeo sa objavljivanjem 15. siječnja 1992. godine, na području na kojemu se nalazi predmetna nekretnina i sud koji odlučuje o pravnoj valjanosti ugovora povodom predmetne nekretnine. Okružni je sud istakao da je tvrdnja priziva apelanta kako prvostupanjski sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, tj. iskaz tuženika M.A. kako je isplaćena cjelokupna kupoprodajna cijena, bez utemeljenja kod činjenice da apelant nije dokazao da su prodavatelji predmetnu nepokretnost predali u posjed apelantu, te to nije moglo utjecati na drukčiju odluku suda u odnosu na predmet spora.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da je i iz iskaza tuženika M.A. nesporno da je isplaćena kupoprodajna cijena, te da je netočno da obveze iz ugovora nisu izvršene u cijelosti, „jer zašto onda tuženi nisu vratili pare koje su primili putem banke“, kao i da su potpisivanju ugovora prisustvovala dva svjedoka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZPN. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević