Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3489/19 (Z. G.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3489/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3489/19, rješavajući apelaciju Zdenka Glavočevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zdenka Glavočevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 037415 19 Kž od 26. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 K 037415 17 K od 16. novembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zdenko Glavočević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokat iz Visokog, podnio je 4. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 037415 19 Kž od 26. juna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 K 037415 17 K od 16. novembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Srednjebosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) 29. oktobra 2020. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore 18. novembra odnosno 23. novembra 2020. godine.

4. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 49 0 K 037415 17 K od 16. novembra 2018. godine apelant je oglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo krivotvorenje isprava iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav 1. KZ FBiH i krivičnim djelom prijevara iz člana 294. stav 1. KZ FBiH. Apelantu je za krivično djelo iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od „dva“, za krivično djelo iz člana 375. stav 1. KZ FBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a za krivično djelo iz člana 294. stav 1. KZ FBiH mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom, na osnovu odredbe člana 114. KZ F BiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 1.000,00 eura, na osnovu člana 212. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP F BiH) apelant je obavezan da oštećenim pravnom licu „Meris“ d.o.o. Kiseljak (u daljnjem tekstu: „Meris“) i G.S. nadoknadi štetu u iznosu od 5.000,00 eura, dok su sa preostalim imovinsko-pravnim zahtjevom oštećeni upućeni na parnicu, a apelant je obavezan i da nadoknadi troškove krivičnog postupka.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da je pred notarom H.G. potpisana zajednička izjava o volji za zaključenje kupoprodajnog ugovora (u daljnjem tekstu: zajednička izjava) između apelanta i pravnog lica „Eko-Briket" d.o.o. Kiseljak (apelant je direktor i zakonski zastupnik pravnog lica) kao prodavača i oštećenog G.S., kao kupca u ime pravnog lica „Meris“ (svjedok J. I. je zakonski zastupnik pravnog lica). Predmet kupoprodajnog ugovora su trebale biti nekretnine precizirane u zajedničkoj izjavi, te su tereti koji su bili upisani na tim nekretninama taksativno navedeni u zajedničkoj izjavi, a oštećeni G.S., kao kupac, se obavezao da apelantu isplati kaparu koja će se ujedno smatrati odustanicom. Međutim, Općinski sud je naveo da se naknadno ispostavilo da su prilikom zaključivanja zajedničke izjave od strane apelanta priloženi zemljišno-knjižni izvadci (u daljnjem tekstu: z.k. izvadci) predmetnih nekretnina sa manje tereta nego što su nekretnine zaista bile opterećene, te da je naknadno utvrđeno da je apelant napravio izmjene na teretnom listu C predmetnih z.k. izvadaka na način da je ili uklonio terete ili umanjio pojedine novčane iznose kojima su nekretnine bile opterećene. Općinski sud je naveo da zbog toga kupoprodajni ugovor nije ni zaključen, ali da je utvrđeno da je apelant zadržao primljenu kaparu u iznosu od 5.000,00 eura, kao i da je pored tog iznosa dobio iznos od 1.000,00 eura na ime krečenja objekata koji su trebali biti predmet kupoprodajnog ugovora.

8. Općinski sud je naveo da je izvršio djelimičnu izmjenu činjeničnog opisa izreke optužnice na način da je ispustio navode gdje je stajalo „u z.k. izvatku broj 049-O-NAR-16-000341 uklonio terete upisane pod rednim brojem 2, 3, 4 i 5 u z.k. izvatku“ i stavio „uklonio teret upisane pod rednim brojem 2. i u teretu upisanom pod brojem 3. izmijenio novčani iznos“, zatim „u z.k. izvatku broj 049-0-NAR-16 000342 terete upisane pod rednim brojem 4, 5, 6, 7 i 8" i stavio „uklonio terete upisane pod brojem 4. i 5. i u teretu pod rednim brojem 8. izmijenio novčani iznos“. Također je izvršena izmjena u dijelu gdje je stajalo „pribavio imovinsku korist u iznosu od 5.000,00 eura“ (kapara), nakon čega je dodato „i novčani iznos od 1.000,00 eura za koji su oštećeni poduzeće „Meris" d.o.o. i G.S.“. Općinski sud je naveo da je izmijenio činjenični opis optužnice, jer je uvidom u z.k. izvatke Općinskog suda i njihovim upoređivanjem sa z.k. izvadcima koji su od strane apelanta dostavljeni notaru H.G. nesporno utvrđeno da je apelant uklonio terete kako je taksativno navedeno u izmijenjenom činjeničnom opisu optužnice, a izmijenio je i novčane iznose tereta. Općinski sud je, također, naveo da je izmijenio činjenični opis optužnice koji se odnosi na pribavljanje protivpravne imovinske korist tako da je dodao novčani iznos od 1.000,00 eura, jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant nakon dobijanja kapare naknadno primio i novčani iznos od 1.000,00 eura za krečenje poslovnog prostora, a što je potvrdio i apelant. Općinski sud je naveo da je djelimična izmjena činjeničnog opisa izreke optužnice izvršena na način da sud nije povrijedio objektivni identitet optužnice i ista je prilagođena utvrđenom činjeničnom stanju.

9. Nadalje, Općinski sud je naveo da je svestrano cijenio sve provedene dokaze pojedinačno kao i u njihovoj uzajamnoj vezi, te da je na osnovu provedenih dokaza našao da je dokazano činjenično stanje opisano u izreci presude, kao i da je utvrdio da je apelant postupao na način kako ga se tereti optužnicom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant u svom iskazu nije negirao da je notaru dostavio z.k. izvatke, ali je tvrdio da su z.k. izvadci bili stari, u neovjerenoj fotokopiji i da se stanje u z.k. izvadcima mijenjalo. Dalje je naveo da apelant nije negirao da je nakon zaključenja zajedničke izjave primio kaparu i naknadno 1.000,00 eura na ime troškova koje je imao za sređivanje objekta koji bi bio predmet kupoprodaje. Općinski sud je naveo da je apelant izjavio da je kaparu zadržao, jer je tako bilo naznačeno u zajedničkoj izjavi ukoliko neko od stranaka ne pristupi na tačno određeno vrijeme za zaključivanje kupoprodajnog ugovora, kao i da je za sebe zadržao novčani iznos od 1.000,00 eura, te da je obavio poslove krečenja. Analizirajući iskaz apelanta, Općinski sud je naveo da je bilo primjetno da je apelant bio nesiguran i da njegov iskaz nije bio precizan i dosljedan. Općinski sud je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta da su z.k. izvadci bili stariji i da se stanje u z.k. izvadcima (naknadno) mijenjalo, budući da je na teretima koje je apelant uklonio tačno napisan datum provedbe tog tereta, a sve i jedan teret koji je apelant uklonio, uklonio je prije datuma potpisivanja zajedničke izjave. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant prilikom saslušanja vrlo malo govorio vezano za izostavljene terete u z.k. izvadcima zbog čega je taj sud odbranu apelanta cijenio kao usmjerenu na izbjegavanje krivične odgovornosti, jer je apelantu bilo omogućeno da opovrgne činjenični opis optužnice, ali to nije učinio. Također, Općinski sud je istakao da je apelant naveo da ugovor nije zaključen iz razloga jer kupac nije došao u zakazano vrijeme, međutim, po mišljenju tog suda, kupac nije došao, jer je saznao da u zk. izvadcima postoje i drugi tereti osim onih koji su priloženi od strane apelanta.

10. Sa druge strane, Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka J.I. i H.G., koji su u cijelosti saglasni, podudarni i potkrijepljeni objektivnim dokazima, nesporno proizilazi da je u cijelosti dokazano da je apelant učinio predmetna krivična djela, kao i da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja bića predmetnih krivičnih djela. Naime, Općinski sud je naveo da je svjedok J.I., koji je bio prisutan prilikom potpisivanja zajedničke izjave, na jasan i nedvosmislen način opisao inkriminisane radnje apelanta navodeći, između ostalog, da je apelant prilikom zaključivanja zajedničke izjave kod notara priložio z.k. izvadke za svoje nekretnine, a koji nisu odgovarali stvarnom stanju navedenom u zemljišnim knjigama, što je svjedok uočio tek naknadno, nakon podizanja novih izvadaka iz zemljišno-knjižnog ureda. Općinski sud je, također, naveo da je na osnovu upoređivanja z.k. izvadaka koje je priložio apelant sa onim izdatim od strane zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda nesporno utvrđeno da je apelant priložio z.k. izvadke koji nisu odgovarali stvarnom stanju tereta upisanih u C teretnim listovima. Općinski sud je, dalje, naveo da je notar H.G. jasno potvrdio da je zajednička izjava, javna isprava, te da su prilikom zaključivanja zajedničke izjave od strane apelanta priloženi z.k. izvadci sa manje tereta nego što su nekretnine bile opterećene. Općinski sud je naveo da je iskazima svjedoka J.I. i H.G. u cijelosti poklonio vjeru iz razloga što su njihovi iskazi dati pred sudom bili uvjerljivi i dosljedni od samog početka, počev od istrage, pa do okončanja glavnog pretresa.

11. Također, Općinski sud je naveo da nije prihvatio tvrdnju apelanta da pravno lice ,,Meris“ i svjedok J.I. u tom postupku ne mogu biti oštećeni, jer ničim nije dokazan odnos niti svojstvo oštećenog G.S. u odnosu na pravno lice ,,Meris“. Naime, Općinski sud je naveo da je uvidom u ovlaštenje za zastupanje društva „Meris“, ovjerenom kod notara H.G., nesporno utvrđeno da je pravno lice „Meris“ (svjedok J.I. je zakonski zastupnik pravnog lica) ovlastilo oštećenog G.S. da kao potencijalni strateški partner zastupa to preduzeće u pravnom poslu predugovaranja, ugovaranja i davanja zajedničkih izjava oko kupoprodaje poslovnog prostora u vlasništvu apelanta i preduzeća ,,Eko-Briket“ d.o.o. Kiseljak. ·

12. Nadalje, Općinski sud je istakao šta je propisano odredbama člana 373. st. 1. i 2. KZ FBiH, te je naveo da su u radnjama apelanta ostvarena bitna obilježja bića krivičnog djela krivotvorenje isprave, budući da je apelant u z.k. izvadcima u C teretnom listu uklonio terete opisane u obrazloženju presude, te je prilikom zaključenja zajedničke izjave (z.k. izvatke) predočio kao prave i na taj način naveo notara H.G. da u zajedničku izjavu - predugovor, kao javnu ispravu, unese neistinite podatke. Općinski sud je naveo da je takve navode potvrdio notar koji je naveo da su mu priloženi z.k. izvadci od strane apelanta koje je on „ušio“ u zajedničku izjavu, dok je svjedok J.I. izjavio da stanje na z.k. izvadcima priloženim kod notara od strane apelanta nije bilo identično stanju tereta u z.k. izvadcima koje je on „podigao“, a to je potvrđeno i upoređivanjem z.k. izvadaka naknadno izdatih od strane Općinskog suda. Općinski sud je naveo da je bitno obilježje krivičnog djela krivotvorenja isprave da izvršilac mora biti svjestan da preduzima radnju izvršenja na ispravi koja ima karakter javne isprave. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant bio svjestan da lažnu ispravu upotrebljava kao pravu i da je znao i morao znati da time čini krivično djelo, u čemu sud vidi namjeru apelanta s obzirom na njegovo znanje i htijenje.

13. Općinski sud je, dalje, istakao šta je propisano odredbama člana 375. stav 1. KZ FBiH, te je naveo da su u radnjama apelanta ostvarena i bitna obilježja bića krivičnog djela ovjeravanje neistinitog sadržaja, budući da je apelant znao da prilikom predavanja z.k. izvadaka koji su potrebni za ovjeravanje zajedničke izjave nisu prikazani svi postojeći tereti sa danom predaje, te je doveo u zabludu notara H.G. da ovjeri zajedničku izjavu na osnovu dostavljenih z.k. izvadaka. Općinski sud je naveo da je bitno obilježje krivičnog djela ovjeravanje neistinitog sadržaja da je izvršilac znao da su isprava, zapisnik ili knjiga neistiniti. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je apelant bio svjestan da z.k. izvadci sadrže još tereta, te iako je znao i morao znati da time čini krivično djelo, on je radi zaključivanja zajedničke izjave (z.k. izvatke) predočio kao prave i na taj način naveo notara da tu zajedničku izjavu, kao javnu ispravu, ovjeri.

14. Općinski sud je, dalje, istakao šta je propisano odredbama člana 294. stav 1. KZ FBiH, te je naveo da je na temelju svih izvedenih dokaza našao dokazanim da je u radnjama apelant ostvareno i bitno obilježje krivičnog djela prevare, budući da je apelant radi dogovaranja kupoprodaje svojih nekretnina, prevarnim postupanjem potpisao zajedničku izjavu o visini kupoprodajne cijene i na taj način, postupajući u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, predočavanjem neistinitih podataka o nekretninama, oštećenog G.S. i pravno lice „Meris“ doveo u zabludu prikrivanjem činjenica da su nekretnine više opterećene u C teretnom listu nego što je prikazano u z.k. izvadcima koji su „ušiveni“ u zajedničku izjavu, pa su oštećeni, vjerujući da se radi samo o teretima koji su prezentovani, pristali i dali apelantu kaparu i iznos od 1.000,00 eura za poslove krečenja i sređivanja poslovnog prostora. Budući da apelant kaparu nije vratio oštećenoj strani, time je oštetio pravno lice „Meris“ i G.S. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da je na nesporan način utvrđeno da je apelant svjesno preduzeo sve radnje opisane u izreci presude upravo u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi i da su u tim radnjama u cijelosti ostvareni svi bitni elementi bića predmetnih krivičnih djela, zbog čega ga je sud oglasio krivim.

15. Osim toga, Općinski sud je naveo da je na strani apelanta od olakšavajućih okolnosti cijenio činjenicu da je oženjen, otac dvoje djece, dok je od otežavajućih okolnosti cijenio da je apelant osuđivan i to: presudom Općinskog suda broj 49 O K 026734 14 K od 14. jula 2015. godine zbog krivičnog djela utaja na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uslovno na jednu godinu i šest mjeseci, presudom Općinskog suda broj 490 K 023981 13 K od 24. aprila 2015. godine zbog krivičnog djela prevara povjeritelja na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, uslovno na jednu godinu, da u toku trajanja glavnog pretresa ni u jednom momentu nije pokazao kajanje, niti žaljenje, niti je uputio izvinjenje oštećenima, te da je prema izvedenim dokazima vidljivo da je apelant tokom postupka negirao izvršenje krivičnih djela što djelu daje posebnu težinu, budući da apelant smatra da je ispravno što je zadržao kaparu obrazlažući da je tako navedeno i potpisano u zajedničkoj izjavi. S obzirom na izneseno, Općinski sud je naveo da smatra da će se izrečenom bezuslovnom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 K 037415 19 Kž od 26. juna 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je izmjenama koje je prvostepeni sud izvršio u prvostepenoj presudi povrijeđen objektivni identitet presude i optužbe, zbog čega se u žalbenom postupku otvorilo pitanje da li nakon izmjena koje je učinio prvostepeni sud u činjeničnom supstratu postoji identitet u pogledu krivičnih djela sadržanih u presudi i onih obuhvaćenih optužnicom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 295. stav 1. ZKP FBiH, između ostalog, propisano da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Međutim, naveo je da je prema ustaljenoj sudskoj praksi, koju je respektovao nižestepeni sud, dozvoljeno odstupanje od citiranog pravila na način da sud može korištenjem rezultata izvedenih dokaza na glavnom pretresu modifikovati činjenični opis djela iz optužbe tako da učinjena izmjena nije na štetu optuženog i da se odnosi na isti događaj u realnom smislu. U konkretnom slučaju, Kantonalni sud je naveo da su, ispuštanjem određenih okolnosti, djela ostala u granicama iste pravne kvalifikacije kao ona iz optužbe, a uz to je očigledno da je umanjena kriminalna količina djela za koju se teretio apelant. Kantonalni sud je naveo da je to dalje značilo da je nižestepeni sud modifikovao činjenični supstrat djela iz optužbe u korist apelant. Kantonalni sud je, dalje, naveo da smatra da je nižestepeni sud imao ovlaštenje da činjenični supstrat djela iz optužbe prilagodi činjenicama koje su utvrđene u toku postupka, uz napomenu da svaka takva modifikacija optužbe ne znači automatski i povredu njenog identiteta, pogotovo kada je ostala u okviru istih krivičnih djela, koja tim izmjenama nisu prešla u kvalifikovani oblik tih djela. Dakle, Kantonalni sud je naveo da takve izmjene optužbe kojima se ne mijenja suština stvari, jer se svode na ista djela i kada za podlogu imaju utvrđeno činjenično stanje, kao takve nisu zabranjene. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na dozvoljen način i u korist apelanta iz činjeničnog opisa djela optužbe ispustio kao nedokazane određene okolnosti u opisu djela, te prilagodio novčane iznose utvrđenom činjeničnom stanju i prihvatio istu pravnu ocjenu djela, zbog čega se žalbom neosnovano dovodi u pitanje postojanje objektivnog identiteta prvostepene presude i optužbe.

18. Kantonalni sud je, dalje, naveo da apelant u žalbi prigovara da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio iskaze svjedoka J.I. i H.G. i materijalne dokaze, koji se u žalbi analiziraju i daje se ocjena njihove vjerodostojnosti, kao i da su pogrešno ocijenjeni apelantov iskaz i materijalni dokazi odbrane. Međutim, Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani prigovori upućeni pravilnosti i potpunosti činjenične osnove prvostepene presude, kao i da taj sud u svemu prihvata analizu dokaza koju je izvela prvostepena presuda i zaključke koje je iz te analize izvela. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio pravilnu pojedinačnu analizu svih izvedenih dokaza, da je iskaze svjedoka J.I. i H.G. doveo u vezu sa materijalnim dokazima, te da je pravilno postupio kada je te iskaze, iz razloga koje je naveo na veoma jasan, argumentovan i opširan način, prihvatio kao vjerodostojne. Kantonalni sud je naveo da su ti svjedoci svojim iskazima potvrdili odlučne činjenice vezane za konkretni događaj, kako je to pravilno navedeno u obrazloženju prvostepene presude, pa kada se saglasnost njihovih iskaza dovede u vezu sa materijalnim dokazima, na način kako je to opširno učinjeno u prvostepenoj presudi, onda se logički može izvesti zaključak o postupanju apelanta upravo na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo okolnosti zbog kojih je prihvatio iskaze svjedoka J.I. i H.G. kao tačne i radi čega im vjeruje, a naveo je i zašto nije prihvatio tvrdnje apelanta i ostalih dokaza odbrane, sa čime je u svemu saglasan i taj sud.

19. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su u činjeničnom opisu djela prvostepene presude sadržane činjenice i okolnosti koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova predmetnih krivičnih djela za koje je apelant oglašen krivim, te da su u pogledu svih bitnih elemenata tih krivičnih djela navedeni detaljni razlozi, koje prihvata i taj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu i u odluci o izrečenoj krivičnopravnoj sankciji i da je našao da su apelantu utvrđene sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, da je u obzir uzeta raniju osuđivanost apelanta i da je izrečena kazna adekvatna i primjerena prirodi i težini učinjenih krivičnih djela, njihovim štetnim posljedicama, okolnostima izvršenja i stepenu ispoljene krivice apelanta IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, prije svega, navodi da je prvostepeni sud, uslijed nedostataka dokaza, izvršio nedozvoljeno intervencijsko dejstvo u činjenični supstrat optužnice, a da je drugostepeni sud takvo postupanje neosnovano opravdao. Naime, apelant navodi da prije podizanja optužnice nije ispitan o svim činjenicama po kojima je pravosnažno osuđen, odnosno da nije bio obaviješten o sadržaju optužnog akta, jer optužnica nije sadržala prijedlog za oduzimanje protivpravne imovinske koristi. Apelant ističe da vezano za tu okolnost nisu izvođeni dokazi i da je u pogledu protivpravne imovinske koristi presuđeno samo na osnovu njegovog iskaza datog na glavnom pretresu. Osim toga, apelant tvrdi da taj novac nije stekao kao korist, nego je to novac koji je služio za pripremanje nekretnine za predaju u posjed (molerski radovi, čišćenje i dr.), zbog čega mu je neosnovano oduzet, a prigovara i jer je iznos označen u valuti koja nije sredstvo plaćanja u Bosni i Hercegovini. Nadalje, apelant smatra da provedenim dokazima nije van razumne sumnje dokazana njegova krivica i umišljaj, niti je dokazano da su se u radnjama apelanta ostvarila obilježja predmetnih krivičnih djela, zbog čega nije zadovoljen princip in dubio pro reo. Apelant navodi da je notar za zaključenje zajedničke izjave tražio neovjerenu fotokopiju z.k. izvadaka, što ne predstavlja ispravu. Također, ističe da prema iskazu notara nije zaključen obavezujući ugovorni odnos, nego samo neformalna notarska izjava, iz čega proizilazi da nije nastala štetna posljedica. Apelant, dalje, navodi da je prilikom zaključenja izjave dogovoreno da će se kapara tretirati kao odustanica, te s obzirom da je oštećeni G.S. odustao od zaključenja ugovora apelant smatra da, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, nije mogao biti obavezan na vraćanje primljene kapare, nego je, eventualno, oštećeni sa imovinsko-pravnim zahtjevom trebao biti upućen na parnični postupak. Apelant problematizuje i pitanje aktivne legitimacije oštećene strane, navodi da je na zajedničkoj izjavi oštećeni G.S.(državljanin Italije) naveden kao ugovorna strana, a u potpisu je kao kupac navedeno pravno lice „Meris“ po oštećenom G.S. Također navodi da je pravno lice „Meris“ brisano iz sudskog registra, a apelant je obavezan da tom pravnom licu naknadi štetu. Osim toga, apelant navodi da je u postupku kao otežavajuća okolnost cijenjena njegova ranija osuđivanost, iako je ta osuda ranije brisana Rješenjem Općinskog suda broj 49 0 K 026734 18 Kv od 19. marta 2018. godine (dostavljeno u prilogu apelacije).

b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz osporene presude u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi razlozi kojima se taj sud vodio prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi. Kantonalni sud je naveo da smatra da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je detaljno opisao hronologiju predmetnog postupka i naveo je, između ostalog, da je apelant podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom koji je taj sud usvojio i zamijenio kaznu zatvora za novčanu kaznu u iznosu od 18.000,00 KM. Općinski sud je, dalje, naveo da smatra da je podnesena apelacija neosnovana, da nisu povrijeđena apelantova prava i da je krivični postupak u cijelosti proveden u skladu sa zakonskim odredbama. Općinski sud je naveo da je na osnovu odredbe člana 114. KZ FBiH od apelanta oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, jer zakonska odredba precizno propisuje da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, bez obzira što po mišljenju apelanta nije postavljen imovinsko pravni zahtjev i nisu izvođeni dokazi u pogledu te činjenice. Općinski sud je naveo da je, suprotno navodima iz apelacije, u postupku dokazano da je nastala štetna posljedica, te da je nebitna činjenica da li je pravno lice „Meris“ brisano iz sudskog registra, budući da je u toku postupka dokazano da je tom pravnom licu pričinjena šteta. V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 114.

Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

(2) Korist iz stava 1. ovog člana oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno pod uvjetima propisanima ovim zakonom. Član 294. stav (1) Prijevara (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist dovede koga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine što učini ili ne učini, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 373.

Krivotvorenje isprave (1) Ko izradi lažnu ispravu ili preinači pravu ispravu s ciljem da se takva isprava upotrijebi kao prava, ili ko lažnu ili preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini u pogledu javne isprave, oporuke, mjenice, čeka, javne ili službene knjige ili druge knjige koja se po zakonu mora voditi, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina. Član 375. stav (1) Ovjeravanje neistinitog sadržaja (1) Ko dovođenjem u zabludu nadležnog organa učini da on u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito što treba služiti kao dokaz u pravnom prometu, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15. stav (2) Jednakost u postupanju (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 212. stav (3) Odlučivanje o imovinskopravnom zahtjevu (3) U presudi kojom optuženog proglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u potpunosti ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđivanje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u potpunosti može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 26. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da su pogrešno cijenjene otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivično-pravne sankcije, te tvrdi da je prvostepeni sud, uslijed nedostataka dokaza, izvršio nedozvoljeno intervencijsko dejstvo u činjenični supstrat odnosno da nije bio obaviješten o sadržaju optužnog akta, jer optužnica nije sadržala prijedlog za oduzimanje protivpravne imovinske koristi. Osim toga, apelant tvrdi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Ustavni sud nalazi da apelant tvrdi da je prvostepeni sud, uslijed nedostataka dokaza, izvršio nedozvoljeno intervencijsko dejstvo u činjenični supstrat optužnice, odnosno da nije bio obaviješten o sadržaju optužnog akta, jer optužnica nije sadržala prijedlog za oduzimanje protivpravne imovinske koristi. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da iz prvostepene presude slijedi da je djelimična izmjena činjeničnog opisa izreke optužnice izvršena na način da sud nije povrijedio objektivni identitet optužnice i da je izmjena prilagođena utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su u izmijenjenom činjeničnom opisu optužnice taksativno navedeni z.k. izvadci i izmjene koje je apelant na njima napravio, kao i da je Općinski sud izmijenio dio koji se odnosi na pribavljanje protivpravne imovinske koristi, budući da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant od oštećenih primio i novčani iznos od 1.000,00 eura, a što je potvrdio i apelant u svom iskazu. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je ovaj prigovor bio predmet analize Kantonalnog suda, koji je naveo da je nižestepeni sud poštovao ustaljenu sudsku praksu prema kojoj sud može, korištenjem rezultata izvedenih dokaza na glavnom pretresu, modifikovati činjenični opis djela iz optužbe tako da učinjena izmjena nije na štetu optuženog i da se odnosi na isti događaj u realnom smislu. S tim u vezi, nižestepeni sud je imao ovlaštenje da činjenični supstrat djela iz optužbe prilagodi činjenicama koje su utvrđene u toku postupka i da takva modifikacija optužbe ne znači automatski i povredu njenog identiteta, pogotovo kada je ostala u okviru istih krivičnih djela, koja tim izmjenama nisu prešla u kvalifikovani oblik tih djela. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Imajuću u vidu navedeno Ustavni sud ocjenjuje ove apelantove navode neosnovanim.

38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, te primjenu prava Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Kantonalni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazima svjedoka J.I. i H.G. koje je doveo u vezu sa materijalnim dokazima (zajednička izjava, z.k. izvadci i dr.). Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi, prije svega, da je Općinski sud utvrdio da je apelant, prilikom zaključivanja zajedničke izjave, oštećenim predočio z.k. izvatke predmetnih nekretnina sa izmijenjenim sadržajem u teretnom listu C. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud argumentovano obrazložio zaključak da je upravo apelant pribavio i izmijenio z.k. izvatke, a sve u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud detaljno analizirao radnje izvršenja i bitne elemente predmetnih krivična djela, te je jasno i detaljno obrazložio zaključak da su se u radnjama koje je apelant preduzeo ostvarila obilježja sva tri krivična djela, a koja je apelant preduzeo svjesno i sa namjerom, kao i da je nastupila štetna posljedica budući da su oštećeni apelantu isplatili kaparu i dodatni novčani iznos za krečenje objekta. Također, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Općinski sud naveo zbog čega nije poklonio vjeru iskazu apelanta i dokazima odbrane, za šta je dao detaljno obrazloženje, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant učinio predmetna krivična djela. U pogledu apelantovih navoda da mu je u postupku neosnovano oduzet novčani iznos od 1.000,00 eura, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud protivpravnu imovinsku korist od apelanta oduzeo u skladu sa odredbom člana 114. KZ FBiH kojom je, između ostalog, propisano da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. U pogledu apelantovih navoda da je neosnovano obavezan na vraćanje iznosa primljene kapare, za koju on smatra da se treba tretirati kao odustanica, Ustavni sud ukazuje da je u postupku utvrđeno da je apelant učinio predmetna krivična djela, te da iz provedenih dokaza, kao i izjave apelanta, proizilazi da je kaparu primio kao rezultat krivičnog djela prijevare, pa ga je prvostepeni sud obavezao na naknadu štete oštećenim u skladu sa odredbom člana 212. stav 3. ZKP FBiH. Vezano za apelacione navode kojima se prigovara aktivnoj legitimaciji oštećene strane, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je taj sud jasno obrazložio da je oštećeni G.S. bio ovlašten da zastupa pravno lice „Meris“ (vidi tačku 11. ove odluke). U pogledu apelacionih navoda da su pogrešno cijenjene otežavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivično-pravne sankcije, odnosno da je prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost cijenio apelantovu raniju osuđivanost, iako je ta ranija osuda brisana rješenjem suda koje je apelant dostavio u prilogu, Ustavni sud prije svega uočava da je rješenjem koje je apelant dostavio brisana osuda izrečena po presudi koja je različita od presuda na koje se Općinski sud pozvao u prvostepenoj presudi. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je taj sud detaljno i jasno obrazložio koje okolnosti i na koji način je cijenio prilikom odmjeravanja kazne (vidi tačku 15. ove odluke), kao i da je Kantonalni sud zaključio da su apelantu utvrđene sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti i da mu je kazna pravilno odmjerena, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra ove apelacione navode neosnovanim.

39. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je apelant učinio predmetna krivična djela. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te je na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetna krivična djela. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode dovodi u vezu sa odlukom o oduzimanju protivpravne imovinske koristi i obaveze naknade štete oštećenim. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru ispitivanja navoda vezanih za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova u pogledu načina na koji su primijenili pozitivno-pravne propise u odnosu na navedeno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada su dali logično i uvjerljivo obrazloženje da je apelant učinio predmetna krivična djela, te kada su donijeli odluku o oduzimanju protivpravne imovinske koristi primjenom člana 114. stav 2. KZ FBiH i apelanta obavezali na naknadu štete oštećenim primjenom člana 212. stav 3. ZKP FBiH. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se povreda tog prava veže za navode koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3489/19 (Z. G.) | Sudska praksa | Aktio