Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-551/21 (A. S.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-551/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-551/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Asmir Somun, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Asmir Somun protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 034042 20 Gž od 28. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asmir Somun (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Mušinbegović advokat iz Sarajeva, podnio je 19. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 034042 20 Gž od 28. augusta 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3504/20 od 28. oktobra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-3551/20, koju je apelant podnio protiv Presude Suda BiH od 28. augusta 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 034042 20 Rev od 4. janaura 2021. godine odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Suda BiH od 28. augusta 2020. godine, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Suda BiH od 28. augusta 2020. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH, obavezana je tužena (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo odbrane) da apelantu na ime nematerijalne štete (za duševne bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah) isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena da apelantu isplati materijalnu štetu na ime troškova liječenja i na ime tuđe njege i pomoći sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.528,60 KM.
4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je apelant pretrpio štetu uslijed povređivanja na sportskom terenu prilikom sportskih takmičenja na nivou Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. S tim u vezi je naveo da apelant nije dokazao da dva zdravstvena pregleda (opći ortopedski pregled od 18. jula 2019. godine i pregled fizijatra od 17. septembra 2019. godine, koji su obavljeni u privatnim ordinacijama) nije mogao obaviti u ovlaštenoj zdravstvenoj ustanovi po osnovu zdravstvenog osiguranja na koje je bio osiguran od strane poslodavca po osnovu radnog odnosa, odnosno da je navedene preglede morao obaviti u privatnoj zdravstvenoj ustanovi uz ličnu naknadu troškova u iznosu od 260,00 KM. Naime, apelant je na navedeni način prouzrokovao nepotrebne troškove na ime zdravstvenih usluga, koje tuženi nije dužan nadoknaditi, jer se radilo o specijalističkim pregledima koji su mogli biti pruženi u zdravstvenoj ustanovi po osnovu zdravstvenog osiguranja apelanta. Pri tome, Sud BiH je ukazao da prilikom odlučivanja o troškovima postupka nije vezan visinom postavljenog tužbenog zahtjeva u tužbi (u konkretnom slučaju 10.010,00 KM) i uspjehom apelanta, jer se u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete. S obzirom da je aplant uspio, makar i djelimično, sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, pripada mu u cijelosti iznos naknade parničnih troškova prema visini dosuđene naknade nematerijalne štete u iznosu od 6.510,00 KM. Tako je naveo da apelantu, prema dosuđenoj visini nematerijalne štete, pripada naknada na ime nagrade za sastav tužbe, pristupa na pripremno ročište i glavnu raspravu po punomo ćniku advokatu, sve po 360,00 KM + 17% PDV, odnosno ukupno 1.263,60 KM. Također je naveo da apelantu pripadaju i troškovi na ime nagrade vještaku u iznosu od 265,00 KM, tako da su apelantu dosuđeni parnični troškovi u iznosu od 1.528,60 KM (član 12 i član 13 tačka 1 a), b) i c) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata). Međutim, naveo je da je apelant odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova na ime sastava zahtjeva za vansudsku naknadu štete, jer je podnošenje zahtjeva za vansudsko rješenje spora u smislu člana 20a) stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, propisano kao mogu ćnost, a ne kao obaveza. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je osnovom člana 191. st. 2. i 5. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, odlučio kao u izreci.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova liječenja u privatnoj klinici, iako su mu isti bili potrebni radi realnog diagnosticiranja tjelesnih povreda, te ističe da iste nije učinio iz obijesti. Apelant je naveo da je Sud BiH neosnovano odbio apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi nadoknadi sastav odštetnog zahtjeva upućen i sastavljen putem advokata. Također je naveo da mu Sud BiH nije pravilno odmjerio parnične troškove na koje ima pravo, tako što je propustio da cijeni uspjeh stranaka po fazama postupka, a uzimajući i kvalitativan uspjeh u sporu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević