Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3848/19 (E.H.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Reformatio in peius
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3848/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3848/19, rješavajući apelaciju E.H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E.H. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 K 067007 18 Kž od 22.

jula 2019. godine i presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 K 067007 17 K od 24. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E.H. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banovića, kojeg zastupa dr sci Sanjin Bandović iz Živinica, podnio je 8. oktobra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnje, tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 K 067007 18 Kž od 22. jula 2019. godine i presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 K 067007 17 K od 24. januara 2018. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 127 0 K 067007 17 K od 24. januara 2018. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 127 0 K 067007 18 Kž od 22. jula 2019. godine, apelanta i optuženog N.H. oglasio krivim da su počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa krivičnim djelom krivotvorenje službene isprave iz člana 389. stav 1. KZ FBiH, Apelantu je izrečena jedinstvena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od 10 mjeseci koja se neće izvršiti ukoliko apelant ne počini novo krivično djelo u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude.

3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizialzi da je na temelju interpretiranih iskaza svjedoka i sadržaja materijalnih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi kao saglasni i kojim je poklonio vjeru, Općinski sud utvrdio da su apelant i optuženi N.H. označenog datuma i na označenom mjestu vršeći kontrolu saobraćaja kontrolisali A.M.. Prilikom kontrole konstatovali su da A.M. ne posjeduje saobraćajnu dozvolu što predstavlja povredu člana 239. stav 1. tačka 34. Zakona o osnovana bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBSP), pa su se dogovorili da se A.M. vrati kod sestre, donese saobraćajnu dozvolu i da počasti apelanta i optuženog N.H. da joj ne bi izdavali prekršajni nalog, nego da to podvedu pod opštu kontrolu. Nakon što je A.M. dobila saobraćajnu dozvolu od njenog djevera S.A., izvršila je fotografisanje tri novčanice po 10,00 KM, te po dogovoru sa apelantom u gepek službenog vozila policije stavila dvije novčanice po 10,00 KM, koje je prethodno fotografisala, i napustila kontrolno mjesto. Nedugo potom apelant i optuženi N.H. su ušli u prostorije benzinske pumpe „Hifa" gdje su prometovali 10,00 KM i sitnili novac, a budući da su A.M. i njen suprug M.A slučaj prijavili SIPA i policiji TK, istražni organi su tragom fotografija sačinjenih od A.M. pronašli novčanicu od 10,00 KM preciziranog broja kod trgovca benzinske pumpe „Hifa" i istu izuzeli kao dokazni materijal.

4. Općinski sud nije prihvatio osnovanim apelantov i prigovor optuženog N.H. da optužba nije navela tačno mjesto, vrijeme i način počinjenja krivičnog djela, da je jedan policajac vršio zaustavljanje vozila i da optuženi nisu bili u prethodnom dogovoru, kao i da vrijeme fotografisanja novčanica i slanja poruke od strane A.M. ne odražava vrijeme koje je naznačeno u optužnici. S tim u vezi je ukazano da je mjesto izvršenja krivičnog djela u neposrednoj blizini benzinske pumpe „Hifa", pa je nebitno da li je označeno kao gradski stadion ili benzinska pumpa „Hifa" kada su ta dva mjesta udaljena nekoliko metara jedno od drugog. Nadalje, ukazano je da je vrijeme je određeno u optužnici u rasponu od 23,45-00,45 sati jer je A.M. dva puta nailazila na kontrolno mjesto, a što je saglasno njenom iskazu i vremenu kada je fotografisla novčanice i slala poruku suprugu M.A. (označeno vrijeme kreiranja fotografije 09.03.2017.g. u 11:15 PM -23:15 časova), što znači da je fotografija nastala neposredno pred nailazak na kontrolno mjesto. Neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja apelanta i optuženog N.H da nije postojao dogovor oko preduzimanja radnji jer su u svojim iskazima i sami potvrdili da su prilikom zaustavljanja i kontrole A.M. međusobno komunicirali i konsultovali se.

5. U vezi sa tvrdnjom apelanta i optuženog N.H. da se u njihovim radnjama ne stiču obilježja krivičnih djela za koja su oglašeni krivim ukazano je da su apelant i optuženi N.H., kao ovlaštena službena lica postupili suprotno članu 36. st. 1. i 4. Zakona o policijskim službenicima TK-a (da će se policijski službenici pri vršenju svojih dužnosti rukovoditi se opštim interesima i da za sebe neće tražiti bilo kakvu korist, dobit ili kakvu naknadu). Nakon što su ustanovili da A.M. kod sebe nema saobraćajnu dozvolu od automobila kojim je upravljala, a što predstavlja prekršaj iz člana 239. stav 1. tačka 34. ZOBSP za koji je propisana novčana kazna, apelant i optuženi N.H., u cilju sticanja protivpravne koristi, u Patrolnom nalogu nisu evidentirali ovaj prekršaj i izdali prekršajni nalog, nego su se sa A.M. dogovorili da se vrati i donese saobraćajnu dozvolu i da ih počasti, a za uzvrat oni joj neće evidentirati prekršaj nego razlog zaustavljanja podvesti pod opštu kontrolu što su i učinili, a što je vidljivo iz Patrolnog naloga precizirani broj. Da nisu tražili da ih A.M. počasti za neevidentiranje prekršaja, ona ne bi imala potrebe da se vraća u grad u kasnim satima i da smišlja na koji način da prođe kontrolno mjesto. Kao dokaz da je A.M. prilikom naknadnog prelaza preko kontrolnog mjesta počastila apelanta i optuženog N.H. sa dvije novčanice od po 10,00 KM, koje je prethodno fotografisala u dogovoru sa mužem M.A. ukazano je da su njih dvojica obavili kupovinu na benzinskoj pumpi nakon njenog odlaska, a istražni organi su nakon toga u prodavnici benzinske pumpe pronašli novčanicu od 10,00 KM koju je prethodno fotografisala A.M..

6. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda broj 127 0 K 067007 18 Kž od 22. jula 2019. godine, kojom je odbijena žalba tužioca i branioca apelanta i saoptuženog i potvrđena prvostepena presuda, proizilazi da su neosnovanom ocijenjene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud uvažio prigovore tužioca u vezi sa načinom na koji je apelant ispitivao svjedokinju A.M.. S tim u vezi je ukazano da prvostepeni sud nije prekršio ovlaštenje iz na član 278. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) da zabrani pitanje i odgovor na pitanje jer iz zapisnika sa glavnog pretresa proizilazi da su prigovori tužioca usvojeni iz razloga jer je svjedokinja već odgovorila na postavljeno pitanje, te jer je pitanje apelantovog branioca izlazilo iz okvira direktnog ispitivanja.

7. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i da je optužba prekoračena jer je tužilac na glavnom pretresu promijenio činjenični opis i pravnu kvalifikaciju djela, stavljajući mu na teret krivično djelo zloupotreba položajan ili ovlaštenja (umjesto krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi) a s kojim krivičnim djelom nije bio upoznat u toku istrage. S tim u vezi je ukazano da je apelantu i optuženom N.H. izmijenjenom optužnicom, u skladu sa ovlaštenjem tužioca iz člana 290. ZKP FBiH, stavljen na teret isti događaj kao i prvobitnom optužnicom, sa istim bitnim činjenicama događaja, pa da se nije radilo o drugačijem djelu niti o povećanju kriminalne količine koja im se stavlja na teret, već o izmjeni pravne kvalifikacije istog djela. Također, ukazano je i da je izmijenjenom optužnicom apelantu i optuženom N.H. stavljeno na teret znatno blaže krivično djelo - zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, za koje je propisana kazna zatvora od 6 mjeseci do 5 godina, od krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. KZ FBiH, za koje su prvobitno bili optuženi, a za koje se može izreći kazna zatvora od 1 do 10 godina. Najzad, u ovom dijelu je ukazano i da shodno članu 290. ZKP FBiH, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne postoji obaveza da se na glavnom pretresu procesnim rješenjem na zapisnik prihvatiti izmjena činjeničnog opisa optužnice i promjenu pravne kvalifikacije djela.

8. Prema stavu dugostepenog suda neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je nezakonit dokaz zapisnik o pretresu mobilnog telefona svjedokinje A.M. jer mu je prisustvovao i njen suprug M.A. koji je bio upoznat sa sadržinom dokaza i prezentovanjem dokaza od strane službenih lica tokom postupka, jer je na glavnom pretresu saslušan kao svjedok, odnosno dao izjavu službenicima policije u istrazi. S tim u vezi je ukazano da u žalbi nije navedeno koja odredba ZKP FBiH je povrijeđena prisustvom supruga A.M. prilikom pretresanja mobitela oštećene (koja je izjavila da se bojala sama prisustvovati ovoj radnji) odnosno koja povreda ljudskih prava i sloboda koje su propisane Ustavom i međunarodnim ugovorima je učinjena, na štetu apelanta i optuženog N.H. i zbog čega bi ona u konkretnom slučaju dovela do nezakonitosti navedenog dokaza.

9. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je prvostepeni sud propustio da se izjasni na navode odbrane date tokom postupka i u završnoj riječi, te s tim u vezi ukazano na razloge i obrazloženja na str. 12 do 14 obrazloženja prvostepene presude. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da je prvostepena presuda objavljena prebrzo po okončanju glavnog pretresa (u roku od dvije minute) i bez da su ukratko saopšteni razlozi presude, ukazano je da se radi o povredi člana 301. stav 2. ZKP FBiH koja bi za rezultat mogla imati relativno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, ali da apelant nije naveo na koji način je navedeni propust suda (da ukratko saopšti i razloge presude) bio ili moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

10. Prema stavu drugostepenog suda neosnovana je i apelantova tvrdnja da je pogrešno primijenjen član 65. stav 2. ZKP FBiH, jer je naredbom suda o pretresu mobilnog telefona A.M. zadatak MUP bio pronalaženje SMS poruka, a ne i poruka putem aplikacije „Viber". S tim u vezi je ukazano da je na osnovu uvida u predmetnu naredbu utvrđeno, pored ostalog, da su predmet pronalaženja bile fotografija sa dvije novčanice u apoenima od po 10,00 KM, te odlazni i dolazni pozivi i SMS poruke za označeni vremenski period. Na temelju uvida u zapisnik o pretresanju, prema izjavi stručnog lica, utvrđeno je da su pronađene fotografije, da SMS poruka nije bilo, te nije navedeno da je vršena provjera aplikacije “Viber”. Također, neosnovanom je ocijenjena i tvrdnja da mobilni telefon A.M. nije korišten kao dokaz u postupku odnosno da joj je vraćen pa da apelant i optuženi N.H. nisu imali mogućnost provjere saznanja do kojih se došlo na ovaj način. S tim u vezi je ukazano da su apelant i optuženi N.H., a kako proizilazi iz zapisnika o pretresu mobilnog telefona, prisustvovali sa svojim braniocima ovoj radnji, da je tom prilikom sačinjena fotodokumentacija, te da apelant i optuženi N.H. odnosno njihov branilac nisu imali primjedbi na zapisnik.

11. Najzad, neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Referirajući se na relevantne dijelove prvostepene presude drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud na osnovu pravilne ocjene dokaza pojedinačno i uzajamnoj vezi pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava „iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 12. i 13. Evropske konvencije i pravo na pristup sudu iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima“.

13. U izuzetno opširnoj i konfuznoj apelaciji (41 strana) izneseni su brojni uopšteni stavovi kao i navodi koji se činjenično ne mogu dovesti u vezu sa krivičnim postupkom protiv apelanta. Cijeneći ovakve navode Ustavni sud smatra da se oni u suštini odnose se na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su prekršili relevantne odredbe procesnog zakona.

14. Apelant tvrdi da nije bio upoznat sa krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret. U vezi s tim je istakao da iz činjeničnog opisa koji mu je predočen u toku istrage ne proizlaze obilježja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja za kaje mu je stavljeno na teret na glavnom pretresu izmijenjenom odnosno kako tvrdi, proširenom, optužnicom. On smatra da se u toku postupka pravno relevantne činjenice nisu mijenjale pa da nije bilo mjesta za izmijene optužnice a s čim u vezi je prvostepeni sud propustio i da donese procesno rješenje. Također, tvrdi i da je oglašen krivim za teže djelo od onog koje mu je potvrđenom optužnicom stavljeno na teret. Po njegovom mišljenju redovni sudovi su propustili utvrditi vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnog djela za koje je oglašen krivim odnosno u njegovim radnjama se ne stiču obilježja krivičnih djela za koja je osporenim odlukama oglašen krivim. Nadalje, apelant smatra i da su zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta-mobilnog telefona od A.M. kao i zapisnik o otvaranju i pretresanju mobilnog telefona A.M. nezakoniti dokazi na kojim se nisu mogle zasnovati osporene odluke. U prilog navedenog je istakao i da je pretresu mobilnog telefona prisustvovao suprug A.M. koji je saslušan i kao svjedok na glavnom pretresu, da naredbom suda o pretresanju nije bilo određeno i pretresanje „Viber“ aplikacije, da je mobilni telefon vraćen A.M. prije okončanja krivičnog postupka, te da su redovni sudovi propustili da se prilikom ocjene zakonitosti dokaza izvrše ocjenu dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Po apelantovim tvrdnjama prekršeno mu je pravo na odbranu: jer je uvažen prigovor tužioca i uskraćeno mu je pravo da postavi određena pitanja svjedokinji A.M.; jer je postupka trajao relativno kratko pa nije imao vremena da pripremi odbranu; jer je prvostepena presuda objavljena u roku od dva minuta bez kratkog obrazloženja razloga presude. Sve navedeno je, po njegovom mišljenju, rezultiralo i povredom jednakosti stranaka u postupku u kom su redovni sudovi propustili s jednakom pažnjom utvrđivati kako činjenice koje ga terete tako i one koje mu idu u prilog. Apelant smatra i da je prvostepeni sud postupao pristrasno jer je u izreci presude dodao činjenice o kojim nema ništa u obrazloženju, te jer nije “detaljno identificirao pojedine dijelove dokaza”, a pod čim, kako proizilazi misli na vrijeme kada je A.M. napravila fotografije novčanica koje se na njima i vidi. Propust redovnih sudova, kako tvrdi, da brižljivo i savjesno cijene provedene dokaze rezultirao je i povredom načela in dubio pro reo. Nadalje, apelant smatra i da je prekršen princip in dubio pro reo jer je izostala sveobuhvatna analiza dokaza i da drugostepeni sud u svojoj presudi nije detaljno i u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu njegove odgovornosti. Iz nejasnih navoda proizlazi i da apelant smatra da je prekršen princip reformatio in peius jer je na glavnom pretresu izmijenjena optužnica.

15. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi prekršili “član 12. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju” (misli se na član 1. Protoka broj 12) “kroz direktnu diskriminaciju optužene u odnosu na stav tužilaštva, na način da su jednu stranku tretirali manje povoljno nego što se tretirala druga stranka u sličnoj situaciji u skladu sa članom 2. i 3. Zakona o zabrani diskriminacije BiH”. Također, tvrdi da je žrtva indirektne diskriminacije jer je “naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavilo lice u posebno nepovoljan položaj u poređenju sa drugim licima, što je u suprotnosti sa članom 12. Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i članom 3. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije Bosne i Hercegovine”. Međutim, u apelaciji se ne navodi o kojoj odredbi odnosno situaciji se radi koja je za učinak imala diskriminaciju na koju apelant ukazuje.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da je apelant, u suštini, identične tvrdnje iznosio i u postupku pred redovnim sudovima koji su u prilog zaključka o njihovoj neosnovnosti dali relevantne i dovoljne razloge zbog čega su ih odbili kao neosnovane a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da je tužilac u skladu sa članom 290. ZKP FBiH izmijenio optužnicu na glavnom pretresu u pogledu pravne kvalifikacije djela, da mu je stavljen na teret isti događaj kao i prvobitnom optužnicom, sa istim bitnim činjenicama događaja, da se promjena pravne kvalifikacije djela, a kako je i ukazao drugostepeni sud, odnosila na blaže krivično djelo s obzirom na visinu zaprijećene kazne. Slijedom navedenog, ni iz apelnatovih navoda kao ni iz osporenih presuda Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđen identitet između optužnice i prvostepene presude. Također, kako je i ukazano u osporenoj drugostepenoj presudi, shodno članu 290. ZKP FBiH ne postoji obaveza donošenja posebnog procesnog rješenja kada je optužnica izmijenjena na glavnom pretresu. Najzad, u vezi sa apelantovom nejasnom tvrdnjom da je izmjenom optužnice prekršen princip reformatio in peius, Ustavni sud podsjeća da se navedeni princip odnosi na zabranu preinačenja presude na gore u slučaju kad je žalbu izjavio samo optuženi. U vezi sa tvrdnjom da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, kao i da redovni sudovi nisu cijenili apelantove navode u ovom dijelu, Ustavni sud zapaža da iz obje osporene presude proizilazi upravo suprotno, da su redovni sudovi ponudili relevantne i dovoljne razloge u ovom dijelu, da se nije radilo o jedinim dokazima na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice, kao i da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije osporio tačnost informacija pribavljenih navedenim dokazima. Pri tom, Ustavni sud zapaža i da je apelant u prisustvu branioca prisustvovao pretresanju mobilnog telefona A.M., kojom prilikom je sačinjena i fotodokumentacija, da u zapisniku o pretresanju nije konstatovnao da je imao primjedbi, kao i da nije navedeno da je vršena provjera „Viber“ aplikacije mimo naredbe suda o pretresanju, kako apelant tvrdi u apelaciji. Stoga, bez značaja je i apelantova tvrdnja da je mobilni telefon vraćen A.M. prije okončanja krivičnog postupka. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da nije imao dovoljno vremena za pripremanje odbrane jer je, kako proizilazi iz njegovih tvrdnji, prvostepeni krivični postupka trajao kratko, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da je tražio odlaganje ročišta ili na drugi način u postupku pred prvostepenim sudom ukazivao na nedostatak vremena za pripremanje odbrane. Također, u vezi sa tvrdnjom da mu je pravo na odbranu povrijeđeno jer je prvostepena presuda objavljena „u roku od dva minuta“ i bez navođenja razloga presude, Ustavni sud zapaža da ni u apelaciji, kao što to nije učinio ni u žalbi, apelant nije naveo koje pravo mu je zbog toga povrijeđeno odnosno na koji način je ovaj propust uticao na pravičnost postupka. Najzad, iz obrazloženja osporene drugostepene presude proizilazi da je na osnovu uvida u zapisnik s glavnog pretres, utvrđeno da je uvažen prigovor tužioca i da je prvostepeni sud, u skladu sa ovlaštenjem iz člana 278. stav 1. ZKP FBiH zabranio pitanje apelantovog branioca svjedokinji A.M. i odgovor na pitanje jer je svjedokinja već odgovorila na postavljeno pitanje, te jer je pitanje izlazilo iz okvira direktnog ispitivanja. Slijedom navedenog ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da je zbog naprijed navedenog doveden u pitanje princip jednakosti stranaka u postupku, kao i da su redovni sudovi propustili s jednakom pažnjom utvrđivati kako činjenice koje ga terete tako i one koje mu idu u prilog. Suprotno apelantovim tvrdnjama Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvostepeni sud postupao pristrasno jer je u izreci presude dodao činjenice o kojim nema ništa u obrazloženju, te jer nije “ detaljno identificirao pojedine dijelove dokaza”. Naime iz osporene prvostepene presude proizilazi da je detaljno interpretiran sadržaj provedenih dokaz, da nije izostala njihov brižljiva i svjesna ocjena, sa kojom se u cjelini saglasio drugostepeni sud, pa je neosnovna i apelantova tvrdnja da je prekršen princip in dubio pro reo. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti ni da je činjenično stanje, zasnovano na ovakvoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđeno kako apelant neosnovano tvrdi u apelaciji te da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

20. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

21. Ustavni sud nije smatrao potrebnim da navode apelanta o povredi jednakosti stranka u postupku i pravu da ispituje svjedoka tužilaštva u vezi s prvom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije posebno ispituje i u vezi sa pravom iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji kako to proizilazi iz njegovog sadržaja, zapravo pruže identične garancije. Također, apelant ničim nije obrazložio tvrdnju da mu je prekršeno pravo na pristup sudu u smislu citiranog člana.

22. U vezi s apelantovom tvrdnjom da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova pa samo činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

23. Najzad, apelant je u apelaciji naveo i da mu je prekršeno pravo iz člana 1. Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kako iz navod apelacije proizlazi i pravo iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju . Međutim, apelant ove navode nije i posebno obrazlagao, niti je Ustavni sud iz dokumenta koji su mu predočeni mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi uputilo na zaključak da su u postupku pred redovnim sudovima navedena prava dovedena u pitanje na apelantovu štetu.

24. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. u vezi s prvom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3848/19 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio