Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2563/19 (V.R.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izdržavanje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2563/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2563/19, rješavajući apelaciju V. R., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija V. R. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 038345 19 Gž 2 od 25. marta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Apelantkinja V. R. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Istočnog Sarajeva podnijela je 13. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 038345 19 Gž 2 od 25. marta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog R. R. (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. februara 2021. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 89 1 P 038345 18 P2 od 30. oktobra 2018. godine kojom je obavezan tuženi da na ime apelantkinjinog izdržavanja kao bračnog supružnika plaća mjesečno 30% od plate koju ostvaruje po osnovu zaposlenja u „Keops“ d.o.o. Istočno Sarajevo, počev od 30. oktobra 2018. godine kao dana presuđenja i sve dok navedena obaveza bude trajala (sve bliže precizirano u izreci presude). U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, kao i drugih svjedoka), te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrđeno da su apelantkinja i tuženi bili u braku od 1986. godine do 1. marta 2017. godine kada je njihov brak razveden pravosnažnom presudom Osnovnog suda, od kada odvojeno žive u porodičnoj kući. Takođe je utvrđeno da apelantkinja boluje od maligne bolesti i da joj je odstranjena štitna žlijezda, te da je ostvarila invalidsku penziju u iznosu od 241,21 KM po osnovu gubitka radne sposobnosti počev od 14. decembra 2010. godine, što je utvrđeno na osnovu medicinske dokumentacije kao i penzijskog čeka i obavještenja Fonda PIORS broj 1178267687 od 20. januara 2011. godine. Osnovni sud je takođe utvrdio da apelantkinja radi u STR i da ostvaruje neutvrđeni iznos prihoda od te djelatnosti, dok je tuženi zaposlen u preduzeću „Keops“ d.o.o. Istočno Sarajevo, te po osnovu plate ima primanja u iznosu od 570,00 KM. Osnovni sud je takođe naveo da tuženi u susvojini s bratom posjeduje nepokretnosti – parcele bliže označene u obrazloženju presude koje izdaje u zakup, te je u vezi s tim zaključio da tuženi ostvaruje i dio prihoda po osnovu zakupa navedenih nepokretnosti. Osnovni sud je naveo da tokom postupka nije bilo sporno da kćerka apelantkinje i tuženog (Nevena) živi u zajedničkom domaćinstvu s tuženim, koji snosi njene svakodnevne troškove života, kao i troškove studiranja na Ekonomskom fakultetu, a da drugu kćerku (Mirjanu), koja ne živi s njim u domaćinstvu, materijalno pomaže.

6. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 241 Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), koju je citirao, te je u vezi s tim zaključio da je apelantkinja dokazala da nema dovoljno materijalnih sredstava za život s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da ima potrebu za obavljanjem periodičnih kontrola zdravstvenog stanja i za nabavkom propisanih lijekova, te da joj pripada pravo na izdržavanje u smislu odredaba člana 241 Porodičnog zakona.

7. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je Presudom broj 89 1 P 038345 19 Gž 2 od 25. marta 2019. godine žalbu uvažio, te prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude). Ispitujući prvostepenu presudu i opravdanost žalbenih navoda tuženog, Okružni sud je, u smislu odredaba člana 221 ZPP-a, zaključio da su osnovani žalbeni navodi tuženog kojim ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a u vezi s tvrdnjama da apelantkinja nije sudu pružila dokaze da su ispunjeni uslovi da joj se prizna pravo na izdržavanje, shodno odredbama člana 241 Porodičnog zakona. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 241 Porodičnog zakona propisano da bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvarili iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima. Okružni sud je takođe istakao da ispunjenost uslova propisanih odredbom člana 241 Porodičnog zakona bračni drug koji traži izdržavanje mora dokazati. Iako je apelantkinja u svom iskazu navela da nema svoju imovinu i materijalna sredstva za život i za liječenje, Okružni sud je ukazao da apelantkinja za svoje navode nije sudu pružila dokaze, što je, prema mišljenju suda, bila obavezna po osnovu člana 8 ZPP-a. Okružni sud je naglasio da prema utvrđenom činjeničnom stanju nesporno proizlazi da apelantkinja ostvaruje pravo na penziju u iznosu od 241,21 KM i da radi u STR, gdje na osnovu svog rada dobija neutvrđeni iznos novčanih sredstava. Takođe, Okružni sud je naveo da u odnosu na apelantkinjine navode da je bolesna i da su joj potrebna sredstva za liječenje i kupovinu lijekova apelantkinja nije predložila niti izvela ijedan dokaz, odnosno apelantkinja nije dokazala koliko iznose troškovi njenog liječenja (nabavka lijekova i boravak u bolnici radi liječenja). Stoga, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je ocjenom provedenih dokaza, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja shodno odredbi člana 126 ZPP-a, navedeno smatrao dokazanim.

8. Okružni sud je nadalje istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da tuženi u susvojini sa svojim bratom posjeduje predmetne nepokretnosti koje su izdate u zakup, s tim da, prema mišljenju Okružnog suda, apelantkinja nije u smislu odredaba člana 123 ZPP-a dokazala da tuženi ostvaruje dodatne prihode po osnovu zakupnine nepokretnosti s obzirom na to da iz obavještenja preduzeća „Peštan“ d.o.o. Glamočani – Laktaši broj 03-052/17 od 19. maja 2017. godine proizlazi da je navedeno preduzeće zaključilo ugovor o zakupu nepokretnosti od 7. jula 2016. godine s bratom tuženog, te da su uplate tog preduzeća na ime zakupnine izvršene na bankovnu karticu koja glasi na ime brata tuženog. Okružni sud je, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP-a, zaključio da apelantkinja nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. To pravilo, kako je naveo Okružni sud, obavezuje stranke da za određenu činjenicu na koju se pozivaju u svoju korist pruže dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Okružni sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da nema materijalnih sredstava za život i za liječenje budući da je nesporno utvrđeno da prima penziju u iznosu o 241,21 KM i da ima dodatna primanja jer radi u STR. Stoga, Okružni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantkinja nije dokazala činjenice na kojima je zasnivala svoj tužbeni zahtjev, a iz kojih bi nesporno proizašla obaveza tuženog da izdržava apelantkinju, shodno odredbama člana 241 Porodičnog zakona. U vezi s tim, Okružni sud je obrazložio da u smislu navedene zakonske odredbe, da bi jedan bračni supružnik ostvario pravo na izdržavanje od drugog supružnika morala su se kumulativno ispuniti dva uslova, i to: da nema dovoljno sredstava za život ili da ih iz postojeće imovine ne može ostvarivati, te da je nesposoban za rad ili jeste sposoban za rad, ali se objektivno ocjenjujući ne može zaposliti, a što apelantkinja, prema ocjeni Okružnog suda, nije dokazala.

9. Prema mišljenju Okružnog suda, apelantkinja je bila dužna činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala svoj zahtjev potkrijepiti dokazima iz kojih slijedi nesporna obaveza tuženog na supružničko izdržavanje u smislu odredbe člana 142 Porodičnog zakona, pa kako apelantkinja nije pružila dokaze o ispunjenosti uslova predviđenih odredbom člana 241 Porodičnog zakona, Okružni sud je zaključio da apelantkinja primjenom pravila o teretu dokazivanja nije dokazala svoje tvrdnje na kojim zasniva tužbeni zahtjev, shodno odredbama čl. 123 i 126 ZPP-a, a u vezi sa članom 241 Porodičnog zakona. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, primjenom odredaba člana 229 stav (1) tačka 4) ZPP-a, donio presudu kao u dispozitivu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je osporena presuda proizvoljna i da nije u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjima i dokazima koje je apelantkinja predložila koji, suprotno tvrdnjama Okružnog suda, na nesumnjiv način dokazuju da je apelantkinja dugi niz godina bolesna i da je više puta operisana, pa samim tim da je time dokazano da postoje njene potrebe za traženim izdržavanjem, kao i mogućnosti tuženog da daje izdržavanje. Apelantkinja je navela da u spisu postoje materijalni dokazi o njenom zdravstvenom stanju i da osim priznate invalidske penzije nema nikakvu svoju imovinu niti mogućnosti da obavlja drugu djelatnost. Takođe, apelantkinja smatra da je dokazala primanja tuženog s obzirom na to da prima redovnu platu, a posjeduje i nepokretnosti u susvojini s bratom koje izdaju u zakup. U vezi s tim, apelantkinja ukazuje da su u postupku dokazi cijenjeni površno i samo u interesu tuženog. Stoga, smatra da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza shodno odredbama čl. 8, 123 i 126 ZPP-a, a u vezi s tim pogrešno je izveden i zaključak da apelantkinja nije dokazala da ispunjava uslove za doprinos tuženog njenom izdržavanju prema članu 241 Porodičnog zakona.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi ukazujući da taj sud nije postupao proizvoljno budući da je dao argumentovane i logične razloge i upravo iz datih razloga, a uz pravilnu primjenu relevantnog procesnog i materijalnog prava, taj sud je pravilno postupio prilikom donošenja osporene presude. V.Relevantni propisi

12. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Izdržavanje bračnog supružnika Član 241.

Bračni supružnik koji nema dovoljno sredstava za život, ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog supružnika srazmjerno njegovim mogućnostima.

VI.Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 89 1 P 038345 19 Gž 2 od 25. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 17. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

18. Apelantkinja osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

20. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

21. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na izdržavanje bračnog supružnika, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

22. U vezi s apelantkinjinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

24. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom i apelantkinjinim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da je „u postupku pred Okružnim sudom izostala pravilna ocjena, redovni sudovi nisu prihvatili i s pažnjom cijenili njene dokaze i argumente koje je ponudila tokom postupka, te da su ti dokazi cijenjeni površno i u interesu tuženog, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza, kako je, između ostalog, propisano u relevantnim odredbama člana 8 ZPP-a. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te da na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP-a) prema načelu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

25. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Okružni sud usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu se taj sud detaljno bavio pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 8, 123 i 126 ZPP-a). U bitnom, načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP-a podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatraće da su ti navodi nedokazani.

26. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da se Okružni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, razmatrajući pri tom žalbene prigovore tuženog kojima je ukazano na pogrešnu primjenu procesnog i materijalnog prava u odnosu na prvostepenu presudu, detaljno bavio pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7, 123 i 126 ZPP-a), nalazeći da je prvostepeni sud, usvajanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, pogrešno primijenio procesno i materijalno pravo. S tog aspekta, Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke jasno obrazložio iz kojeg razloga smatra da apelantkinjini ponuđeni dokazi nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva da su ispunjeni uslovi iz člana 241 Porodičnog zakona za priznavanje apelantkinji prava na izdržavanje od tuženog kao njenog bivšeg bračnog supružnika, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe ZPP-a i Porodičnog zakona. Stoga, Ustavni sud, s obzirom na okolnosti predmeta, dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim.

27. Ustavni sud zaključuje da presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav (1) Evropske konvencije ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud, koristeći se ovlašćenjima iz člana 229 stav 1 tačka 4) ZPP-a, uvažio žalbu tuženog i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev jer je taj sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da izvedeni dokazi nisu dovoljni za osnovanost postavljenog apelantkinjinog zahtjeva, što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je Okružni sud osporenu presudu zasnovao na primjeni relevantnih odredaba ZPP-a i Porodičnog zakona.

30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2563/19 (V.R.) | Sudska praksa | Aktio