Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-951/21 (I. M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Radni odnos
- Penzija
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-951/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-951/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ivanka Mihaljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivanka Mihaljević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 030672 20 Rev od 11. novembra 2020. godine (u odnosu na odluku o sekundarnom tužbenom zahtjevu sadržanu u stavu II izreke presude), zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ivanka Mihaljević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 030672 20 Rev od 11. novembra 2020. godine (u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu sadržanu u stavu I izreke presude), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivanka Mihaljević (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Livna, koju zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnijela je 22. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 030672 20 Rev od 11. novembra 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 030672 19 Rs 2 od 21. juna 2019. godine odbijen je kao neosnovan primarni tužbeni zahtjev apelantkinje da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine tuženog („Mljekara Livno“ d.o.o. Livno), te da se naloži tuženom da apelantkinju vrati na poslove i radne zadatke referenta u finansijama i računovodstvu, kao i da se obaveže tuženi da apelantkinji, na ime neto plate za period pobliže označen predmetnom presudom, isplati iznos od 43.915,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da u ime i za korist apelantkinje uplati kod MIO/PIO sve obavezne doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje kako je pobliže označeno izrekom predmetne presude (stav I izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan sekundarni tužbeni zahtjev apelantkinje da se poništi kao nezakonita odluka o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine tuženog, te da se naloži tuženom da apelantkinju vrati na poslove i radne zadatke referenta u finansijama i računovodstvu, kao i da se obaveže tuženi da apelantkinji, na ime razlike između neto plate i ostvarene prijevremene starosne penzije za period pobliže označen predmetnom presudom, isplati iznos od 12.449,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama i da u ime i za korist apelantkinje uplati kod MIO/PIO sve obavezne doprinose za penzijsko i zdravstveno osiguranje kako je pobliže označeno izrekom predmetne presude (stav II izreke prvostepene presude). Obavezana je apelantkinja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.684,80 KM u roku od 15 dana (stav III izreke prvostepene presude).
3. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 21. juna 2019. godine, Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 68 0 Rs 030672 19 Rsž 2 od 3. decembra 2019. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelantkinje izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 3. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 Rs 030672 20 Rev od 11. novembra 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu (stav I izreke presude), dok je u odnosu na odluku o sekundarnom tužbenom zahtjevu predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu (stav II izreke presude).
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu, da je odredbama člana 137. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da osiguranik može steći pravo na starosnu penziju kada navrši 55 godina života i 30 godina penzijskog staža (žene), pa, dakle, prijevremena penzija predstavlja pravo apelantkinje koje ona može iskoristiti, ali i ne mora, dok je odredbama člana 96. stav (1) navedenog zakona propisano da se postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja pokreće na zahtjev osiguranika, a stavom (3) istog člana da se postupak za ostvarivanje prava iz stava (1) i (2) tog člana pokreće i na zahtjev osobe koja smatra da ispunjava uslove za ostvarivanje prava. Vrhovni sud je dalje naveo da ne odredbama člana 86. stav (1) tačka 2) Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje, između ostalog, sporazumom radnika i poslodavca.
6. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tuženi apelantkinji ponudio prijedlog sporazumnog prestanka ugovora o radu, koji prijedlog je apelantkinja prihvatila pisanom izjavom koju je uz to i potpisala (i koja izjava je prilog odluke o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine), čime je ugovor o radu prestao sporazumom između apelantkinje kao radnika i tuženog kao poslodavca. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da u okolnostima kada poslodavac dostavi radniku pisanu ponudu u kojoj predlaže sporazumni prestanak radnog odnosa, a radnik istu svojom izjavom volje u pisanom obliku prihvati i dostavi poslodavcu, kako je to u predmetnom slučaju učinila apelantkinja, tada je u smislu odredbi člana 26. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključen ugovor o sporazumnom prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je dalje naveo da, kako je apelantkinja već tada ispunjavala uslove za prijevremenu starosnu penziju, u smislu odredbi člana 137. Zakona o PIO, to je i prihvatila prijedlog tužene, te je nakon potpisane pismene izjave, shodno odredbama člana 96. st. (1) i (3) Zakona o PIO, sama pokrenula postupak za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja. Vrhovni sud je ukazao da je privremenim rješenjem Federalnog zavoda za MIO/PIO od 26. avgusta 2014. godine apelantkinji priznato pravo na starosnu penziju počev od 30. marta 2014. godine, a rješenjem Federalnog zavoda za MIO/PIO od 18. septembra 2014. godine usklađen je iznos starosne penzije, iz čega proizlazi da je pravilan stav nižestepenih sudova da odluka tužene o prestanku ugovora o radu od 31. marta 2014. godine nije nezakonita. Vrhovni sud je naveo da, kako je u konkretnom slučaju ugovor o radu prestao sporazumom do kojeg je došlo time što su poslodavac i radnik očitovali svoju volju o prestanku ugovora o radu – apelantkinja prihvaćanjem prijedloga za sporazumni raskid ugovora o radu zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju i podnošenjem zahtjeva Federalnom zavodu za PIO/MIO za ostvarivanje prva na prijevremenu penziju, a tuženi time što je odjavio apelantkinju i isplatio joj otpremninu radi odlaska u penziju, to su stranke izvršile u cijelosti sporazum o prestanku ugovora o radu. Vrhovni sud je takođe naveo nema osnova ni tvrdnja apelantkinje da je ona prevarena od tužene, jer imajući u vidu da je apelantkinji bila predočena situacija ekonomskog stanja tužene, da je apelantkinja izjavu pročitala, da se o sadržaju izjave za odlazak u prijevremenu starosnu penziju saglasila i da je potom istu potpisala, u skladu sa istom podnijela zahtjev za prijevremenu penziju i istu ostvarila, te primila otpremninu u skladu sa datom izjavom, to se, i po ocjeni tog suda ne može raditi o prevarnom ponašanju tužene koje bi dovelo apelantkinju u stanje bitne zablude, u smislu odredbi člana 61. ZOO. Vrhovni sud je naveo da takvu ocjenu ne može dovesti u pitanje niti činjenica što sporna izjava nije nazvana sporazumnim prekidom ugovora o radu, iako ona to (po svom sadržaju) jeste, jer neimenovanje izjave ne čini samim tim izjavu nevaljanom.
7. Vrhovni sud je naveo, u odnosu na odluku o sekundarnom tužbenom zahtjevu, da je odredbama člana 237. stav (2) ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da, kako se u konkretnom slučaju sekundarni tužbeni zahtjev odnosi na novčano i nenovčano potraživanje, za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je apelantkinja označila u svojoj tužbi, odnosno pobijani dio pravosnažne presude. Vrhovni sud je naveo da apelantkinja u tužbi nije označila vrijednost spora, a kako je u toku postupka utvrđena vrijednost na ime isplate (razlike između neto plate i ostvarene prijevremene starosne penzije) u iznosu od 12.449,40 KM, te uplate doprinosa za PIO u iznosu od 10.996,97KM (što daje ukupan iznos od 23,446,37 KM) to pobijani dio ne prelazi propisani iznos od 30.000,00 KM kao uslov za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, zbog čega imovinski cenzus, kao kriterij uslova dopuštenosti revizije iz člana 237. stav (2) ZPP-a nije ostvaren, pa revizija sa stanovišta navedene zakonske odredbe po sekundarnom tužbenom zahtjevu nije dopuštena.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja ističe da „nije svjesna da je potpisala sporazumni prestanak radnog odnosa“, te da se iz činjeničnih utvrđenja ne može izvesti zaključak da je „njena izjava, koju je samo ona potpisala, zapravo ugovor koji druga strana nije potpisala, ali ga je prihvatila, pa je po tom osnovu utvrdila da apelantkinji prestaje radni odnos zbog odlaska u starosnu penziju u trenutku kada apelantkinja ne ispunjava uslove za odlazak u starosnu penziju“. Dalje navodi da je nesporno da u trenutku donošenja sporne odluke o prestanku ugovora o radu nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 86. stav (1) tačka 3) Zakona o radu jer apelantkinja nije imala navršenih 65 godina života, te da je navedenim odredbama propisano da ugovor o radu prestaje kada zaposlenik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposlenik drugačije ne dogovore.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka - u odnosu na odluku o sekundarnom tužbenom zahtjevu sadržanu u stavu II izreke presude Vrhovnog suda od 11. novembra 2020. godine
10. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju apelantkinja je protiv presude Kantonalnog suda od 3. decembra 2019. godine izjavila reviziju, koja je presudom Vrhovnog suda od 11. novembra 2020. godine odbačena kao nedopuštena u relevantnom dijelu. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda 3. decembra 2019. godine.
11. S obzirom na to da je o reviziji apelantkinje odlučeno presudom Vrhovnog suda 11. novembra 2020. godine, kojom je u relevantnom dijelu odbačena kao nedopuštena revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 3. decembra 2019. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da je apelantkinja drugostepenu presudu primila prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 22. marta 2021. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantkinja primila osporenu presudu Kantonalnog suda od 3. decembra 2019. godine.
Dopustivost prima facie – u odnosu na odluku o primarnom tužbenom zahtjevu sadržanu u stavu I izreke presude Vrhovnog suda od 11. novembra 2020. godine
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje apelacije, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević