Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-959/21 („LIJEVČE PRODUKT“ d.o.o. Gradiška)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-959/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-959/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „LIJEVČE PRODUKT“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „LIJEVČE PRODUKT“ d.o.o. Gradiška protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 216627 20 Rev od 12. januara 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216627 20 Gž od 23. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „LIJEVČE PRODUKT“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Rade Ćulibrk advokat iz Banjaluke, podnio je 24. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 216627 20 Rev od 12. januara 2021. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 216627 20 Gž od 23. septembra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 216627 15 P od 3. marta 2020. godine obavezana je tužena (Republika Srpska) da apelantu, po osnovu naknade materijalne štete, isplati iznos od 409.028,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno izrekom predmetne presude i da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen zahtjev apelanta za isplatu, naknadu zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 3. marta 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 216627 20 Gž od 23. septembra 2020. godine uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena isplati iznos od 409.028,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 23. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 216627 20 Rev od 12. januara 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je, da bi došlo do odgovornosti za štetu u smislu opštih načela prouzrokovanja štete, potrebno da je „subjekat odgovoran za štetu“, da postoji štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, te uzročna veza između štetne radnje i štete, a kod određene vrste odštetne odgovornosti i krivica, te opasnost stvari ili djelatnosti koje su bile uzrok štete, dok je odredbama člana 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist). Vrhovni sud je dalje naveo da da apelant u predmetnom postupku traži naknadu štete po osnovu odredbi člana 172. stav (1) ZOO (prema kojima pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija), a svoj zahtjev zasniva isključivo na tvrdnji (u kojoj se iscrpljuju i navodi revizije) da se radi o nezakonitom postupanju tužene, koje veže za odluke organa tužene (odluke Vlade kojima je poljoprivredno zemljište dodijeljeno u zakup drugim licima, a ne apelantu) koje odluke su u upravnom sporu poništene povodom njegove tužbe. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da, i kada se odgovornost zasniva na odredbama člana 172. ZOO, neophodno je postojanje opštih pretpostavki za odgovornost za štetu. Vrhovni sud je naveo da štetna radnja organa tužene mora biti vezana uz određeni postupak i djelovanje tog organa, te da su u konkretnom slučaju sporne odluke, kojima je organ tužene poljoprivredno zemljište dao u zakup trećim licima (a ne apelantu) donesene u okviru ovlašćenja Vlade Republike Srpske. Vrhovni sud je naveo da činjenica da su te odluke poništene u upravnom sporu ne povlači automatski za sobom odgovornost tužene iz člana 172. stav (1) ZOO, na čemu apelant insistira. Vrhovni sud je dalje naveo da se nezakonitost odluka organa uprave ispituje u redovnom postupku povodom izjavljenih redovnih i vanrednih pravnih lijekova od strane neposredno viših organa uprave, odnosno sudova (u upravnom sporu) a činjenica da je povodom pravnog lijeka ukinuta, poništena ili preinačena osporena odluka, ne povlači za sobom odgovornost organa čija je odluka ukinuta, poništena ili preinačena u smislu odredbe člana 172. stav (1) ZOO, već isključivo obavezu tog organa da postupi po pravnim stavovima i shvaćanjima instanciono višeg organa ili suda koji je utvrdio nezakonitost odluke (ukoliko je predmet vraćen na ponovno odlučivanje). Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je tako postupila i tužena, pa je nakon ukidanja odluka kojima je poljoprivredno zemljište dodijelila u zakup trećim licima, donijela nove odluke kojima je to zemljište (ili neko drugo zamjensko, ali uz saglasnost apelanta) dodijelila apelantu u zakup. Vrhovni sud je takođe naveo da, osim toga, presudama Okružnog suda kojima su poništene odluke o dodjeli predmetnog zemljišta trećim licima, nije utvrđeno da je apelant bio najbolji ponuđač, niti je naloženo tuženoj da sporno zemljište dodjeli u zakup apelantu i da sa njim zaključi ugovor o zakupu, pa prema tome apelant nije mogao, na osnovu tih presuda, osnovano očekivati ostvarenje dobiti iskorišćavanjem predmetnog zemljišta, što je, shodno odredbama člana 189. stav (3) ZOO uslov za dosudu štete u vidu izmakle koristi, koju apelant zahtijeva u predmetnom postupku.
6. Vrhovni sud je naveo da, naime, protivpravnost u postupanju organa, koja je neophodna za postojanje odgovornosti tužene za štetu, postoji ako je u tom postupanju ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“ iz razloga što kod ove vrste odgovornosti za štetu treba imati u vidu dva interesa koja se posebno štite, a to su pravo stranke na naknadu štete u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada državnog organa u vršenju njegove dužnosti, ali i pravo organa ili službenog lica u tom organu, na pravno mišljenje i pravno shvaćanje u postupku, za koje ne može odgovarati. Vrhovni sud je naveo da se zato nepravilnim radom državnog organa može smatrati samo ono postupanje koje je suprotno opštim pravnim načelima i pravilima struke, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtjeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni nije bilo nikakvih dilema u praksi, jer u protivnom, državni organi i službena lica u tim organima ne bi mogli samostalno i nezavisno obavljati svoju dužnost bez straha za izraženo pravno shvaćanje i primjenu prava. Vrhovni sud je naveo da, dakle, iako su odluke tužene poništene, ne proizlazi da je postupanjem organa tužene, odnosno donošenjem odluka koje su poništene u upravnom sporu, apelantu nanesena šteta, jer u postupanju organa tužene u postupku dodjele poljoprivrednog zemljišta u zakup nije ostvaren sadržaj standarda „dovoljno ozbiljne povrede“ po kojem se procjenjuje odgovornost tužene za naknadu štete, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud i Okružni sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO, te navodi da je pogrešan zaključak tih sudova da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant dalje ističe da Vrhovni sud „obrazlaže termin dovoljno ozbiljne povrede subjektivnim i proizvoljnim tumačenjem istog, jer se ni u jednom momentu ne poziva na zakonske odredbe, niti zasniva svoje obrazloženje na zakonskoj odredbi“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih materijalnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević