Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5007/19 (S.I.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Povreda
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Invalidnina
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Vanredni pravni lijekovi
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5007/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5007/19, rješavajući apelaciju S. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. I.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 020037 16 Uvp od 31. oktobra 2019. godine.

Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 020037 16 Uvp od 31. oktobra 2019. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu S. I. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu S. I. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilijaša, kojeg zastupa Galiba Hrvačić-Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 020037 16 Uvp od 31. oktobra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) i JU „Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo“ – Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je u periodu od 19. novembra 2020. godine do 30. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, tuženi i prvostepeni organ dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 24. novembra 2020. godine do 8. aprila 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant se 28. septembra 2010. godine obratio prvostepenom organu zahtjevom za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu.

6. Rješenjem prvostepenog organa broj 35/III-14-533-484/10 od 13. oktobra 2010. godine apelantu je kao licu s invaliditetom II grupe sa 90% oštećenja organizma priznato pravo na ličnu invalidninu II grupe u mjesečnom novčanom iznosu od 82,32 KM i dodatak za njegu i pomoć od drugog lica II grupa u mjesečnom novčanom iznosu od 137,20 KM, što ukupno iznosi 219,52 KM, te je konstatirano da su navedeni novčani iznosi utvrđeni na bazi koeficijenta 1,00, te da su podložni promjenama u skladu sa članom 18.n Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. Također, istaknuto je da će, u slučaju da planirana sredstva budu nedovoljna za isplatu, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine svojom odlukom utvrditi novi koeficijent u skladu s raspoloživim sredstvima, kao i da se u slučaju promjene koeficijenta korisnicima neće izdavati nova rješenja. Osim toga, određeno je da se prava po predmetnom rješenju priznaju od 1. oktobra 2010. godine i da traju dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava. Nadalje, navedeno je da je korisnik prava iz predmetnog rješenja (u konkretnom slučaju apelant) dužan prijaviti svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje, obim i prestanak navedenih prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene. Istim rješenjem određeno je da će se isplata po predmetnom rješenju izvršiti iz sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine nakon obavljene revizije predmetnog rješenja koju po službenoj dužnosti vrši tuženi.

7. Rješenjem tuženog broj 06-35/4-46345/10E.Dž. od 15. februara 2011. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 13. oktobra 2010. godine (tačka 1. izreke rješenja) i data je saglasnost na rješenje prvostepenog organa od 13. oktobra 2010. godine (tačka 2. izreke rješenja).

8. U apelantovom upravnom sporu protiv rješenja tuženog od 15. februara 2011. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 012148 11 U od 26. novembra 2013. godine kojom je predmetnu tužbu uvažio, osporeno rješenje poništio i predmet vratio tuženom na ponovni postupak.

9. Rješenjem tuženog broj 06-35/4-46345/10-RV od 9. decembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 13. oktobra 2010. godine (tačka 1. izreke rješenja) i data je saglasnost na rješenje prvostepenog organa od 13. oktobra 2010. godine (tačka 2. izreke rješenja).

10. Kantonalni sud je 24. februara 2014. godine zaprimio apelantovu tužbu izjavljenu protiv rešenja tuženog od 9. decembra 2013. godine.

11. U apelantovom upravnom sporu protiv rješenja tuženog od 9. decembra 2013. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 020037 14 U od 23. maja 2016. godine kojom je predmetnu tužbu odbio.

12. Protiv navedene presude Kantonalnog suda od 23. maja 2016. godine apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje), koji je odbačen Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 U 020037 16 Uvp od 31. oktobra 2019. godine.

13. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje), te da se u predmetnoj pravnoj stvari, u smislu odredbe člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 301b. st. 1. i 2. ZPP-a propisano da stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat, a izuzetno od stava 1. navedenog člana da stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik lice koje je prema odredbama tog ili kojeg drugog zakona ovlašteno zastupati je u tom svojstvu, iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

14. Vrhovni sud je dalje naveo da je dopisom od 2. oktobra 2019. godine pozvao apelanta da dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu u roku od 10 dana od dana prijema dopisa, u smislu citiranih odredaba ZPP-a, sa napomenom da će se u protivnom podneseni zahtjev odbaciti kao nedozvoljen. Nadalje, apelant ni nakon proteka ostavljenog roka nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, što je uvjet za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke u smislu citiranih odredaba člana 301b. stav 2. ZPP-a. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je navedeni zahtjev za vanredno preispitivanje nedozvoljen (član 247. stav 2. ZPP-a), zbog čega je zahtjev primjenom odredbe člana 44. stav 1. ZUS-a odbacio.

15. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je podneskom zaprimljenim 14. oktobra 2019. godine advokatica Galiba Hrvačić-Karačić, koja nije zastupala apelanta tokom upravnog postupka, obavijestila taj sud da ju je apelant opunomoćio da ga zastupa u predmetnom postupku, izjavljujući da „preuzima sve do sada preduzete radnje po pitanju podnesenog zahtjeva za zaštitu zakonitosti“ dostavljajući punomoć za apelantovo zastupanje. Međutim, Vrhovni sud je istakao da punomoćnik može vršiti ovlaštenja iz punomoći od trenutka kada mu je punomoć data, te da naknadnim davanjem punomoći advokatu nisu otklonjene smetnje za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje u odnosu na apelanta koji nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu. Nadalje, ne postoji zakonska mogućnost da apelantov punomoćnik preuzme sve do tada preduzete radnje, iako ga je apelant ovlastio za zastupanje, tako da se zahtjev koji je izjavio apelant kao stranka bez pravosudnog ispita, a punomoćnik (advokat) prihvatio kao svoj, smatra i nedozvoljenim i neblagovremenim.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i da je povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ukratko navodi hronologiju predmetnog postupka, te ističe da predmetni postupak traje od 2010. godine. U vezi s tim, apelant traži da Ustavni sud donese odluku o dopustivosti i meritumu kojom će, između ostalog, usvojiti predmetnu apelaciju, utvrditi povredu prava na koja se apelant pozvao, te naložiti Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku o zahtjevu za vanredno preispitivanje. Osim toga, apelant traži da se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine naloži da apelantu plati iznos od 150,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, počevši od 2010. godine do donošenja odluke Ustavnog suda, na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje donio na osnovu stava koji je taj sud zauzeo 2018. godine, a koji je kasnije (11. marta 2020. godine) stavljen van snage.

18. Kantonalni sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka pred tim sudom, te je istakao da u cijelosti ostaje pri odluci od 23. maja 2016. godine. Nadalje, navedenom odlukom nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu, niti je počinjena povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da smatra da bi predmetnu apelaciju trebalo odbiti kao neosnovanu.

19. Tuženi je ukazao na hronologiju predmetnog postupka, te je, između ostalog, istakao da su apelantu sve naknade za priznata prava po pravomoćnim rješenjima isplaćene u cijelosti po Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, te da se kontinuirano isplaćuju i dan-danas. Tuženi je dalje istakao da nema mjesta apelantovom zahtjevu za nadoknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnim rokovima. Nadalje, tuženi, niti drugi „subjekat“ nemaju utjecaj na tokove i ishode pokrenutih sudskih postupaka, dužinu trajanja ili sadržaj odluke, te da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da su povrijeđena njegova ljudska prava jer su pravila sudova identična za sve učesnike bez izuzetaka. Također, istakao je da su se u postupku ostvarivanja apelantovih prava poštovale odredbe važećih zakonskih i podzakonskih akata. U konačnici, tuženi je predložio da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu jer nisu učinjene povrede ljudskih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Prvostepeni organ je ukazao na hronologiju predmetnog postupka. Nadalje, istaknuto je da je postupak po apelantovom zahtjevu proveden u skladu sa odredbama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. Prvostepeni organ je istakao da su apelantovi navodi neosnovani, da su svi postupci po izjavljenim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima provedeni u skladu sa zakonskim propisima, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05):

2. Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Član 42. st. (1) i (2) Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.

Član 44. stav (1) Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.

Član 46.

Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.

Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.

Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.

5. Ostale odredbe postupka Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 237. stav (1) (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.

Član 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.

Član 301b.

(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 U 020037 16 Uvp od 31. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 31. oktobra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 30. decembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant tvrdi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, kao i da je povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da u konkretnom slučaju nesumnjivo postoji spor u vezi s apelantovim pravom na ličnu invalidninu, što ulazi u obim zaštićenih građanskih prava u smislu ustavnog prava na pravično suđenje tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi. U okviru tog spora pojavilo se pitanje efektivnosti zakonom propisanog pravnog lijeka – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

29. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim, uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tačke 51–52. s daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).

30. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će najprije ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.[…]

33. Član 13. Evropske konvencije glasi:

Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

aU odnosu na osporenu odluku

34. Ustavni sud uočava da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant lično podnio protiv presude Kantonalnog suda) kao izjavljen od neovlaštenog lica. U vezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP-a, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom punomoćnika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.

35. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 429/19 od 28. oktobra 2020. godine, AP 284/19 od 15. jula 2020. godine, AP 6522/18 od 20. maja 2020. godine i AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je identične apelacione navode razmotrio s aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Tako je Ustavni sud u predmetu broj AP 5055/18 naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43–46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46)“. Zatim, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP-a koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41–

46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP-a o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP-a, samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP-u u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP-a precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP-a). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi s dopuštenosti revizije' (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tačke 32–33)“.

37. U tom smislu, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP-a, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi s općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija s odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno stroži. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta shodnoj primjeni ZPP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP-u za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije“.

38. Dovodeći u vezu navedene stavove iz citirane odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a, kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u, koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji treba uzeti u obzir

40. Ustavni sud primjećuje da je apelant 28. septembra 2010. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu. Dalje, rješenjem Vrhovnog suda od 31. oktobra 2019. godine predmetni postupak nije okončan budući da je Ustavni sud, zbog razloga koji su opširnije navedeni u prethodnim tačkama ove odluke (u okviru analize prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje), navedeno rješenje ukinuo i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste devet godina i oko mjesec dana. Analiza dužine trajanja postupka

41. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora koji je apelant pokrenuo radi ostvarivanja prava na ličnu invalidninu. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu. Nadalje, imajući u vidu predmet spora, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanta. Osim toga, ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud iz stanja spisa ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

42. Analizirajući ponašanje organa uprave i redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tuženi u navedenom periodu donio dva rješenja, te da je Kantonalni sud u apelantovom upravnom sporu protiv rješenja tuženog jednom poništio osporeno rješenje i predmet vratio tuženom na ponovni postupak, a da je jednom odbio apelantovu tužbu. Ustavni sud, također, zapaža da je prvostepeni organ svoju odluku donio pola mjeseca nakon što je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu, a da je tuženi svoje odluke donio u periodima od oko pola mjeseca i od oko četiri mjeseca. Nadalje, istaknuto je da je Kantonalni sud svoje odluke donio u periodima od dvije godine i oko tri mjeseca i od dvije godine i nešto više od devet mjeseci, dok je Vrhovni sud svoju odluku donio u periodu od tri godine i nešto više od pet mjeseci. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u trajanju od devet godina i oko mjesec dana, za koju pretežnu odgovornost snosi Vrhovni sud pred kojim je postupak trajao tri godine i nešto više od pet mjeseci, a koji je ovom odlukom Ustavnog suda vraćen na ponovni postupak, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Naknada nematerijalne štete

44. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

45. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

46. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

47. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP-a kojim se ograničava pravo stranke da izjavi reviziju budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana

55. ZUS-a proizvoljna.

49. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao devet godina i oko mjesec dana, od čega pred Vrhovnim sudom tri godine i nešto više od pet mjeseci, a odlukom ovog suda predmet je vraćen na ponovni postupak.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5007/19 (S.I.) | Sudska praksa | Aktio