Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/21 (T.B.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Invalid
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-922/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-922/21, rješavajući apelaciju koju je podnio T. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio T. B.

protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 008042 20 U od 11. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. T. B. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Posušja, kojega zastupa Odvjetničko društvo GAVRAN d.o.o. Posušje, podnio je 19. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 008042 20 U od 11. prosinca 2020. godine.

2. Rješenjem Službe za branitelje iz domovinskoga rata Općine Posušje (u daljnjemu tekstu: Služba) od 21. rujna 2005. godine, apelantu kao priznatome ratnome vojnome invalidu VI skupine sa 60% vojnoga invaliditeta, priznato je i dalje svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju povreda zadobivenih kao pripadnik HVO-a, počevši od 1. siječnja 2005. godine, pa sve dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje ovoga prava. Nadalje, apelantu je određeno pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, kao i ostala prava propisana zakonom.

3. Rješenjem Federalnoga ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata (u daljnjemu tekstu: tuženik) od 20. prosinca 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 21. rujna 2005. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VIII skupine sa 40% vojnoga invaliditeta, kao i pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu i ostala prava priznata zakonom, počevši od 20. prosinca 2019. godine i nadalje dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 11. prosinca 2020. godine tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženika od 20. prosinca 2019. godine je odbijena.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz spisa predmeta proistječe da je tuženik, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, dostavio spisa predmeta liječničkome povjerenstvu za vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite u Mostaru, koje je povjerenstvo na temelju pregleda i cjelokupne liječničke dokumentacije donijelo nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine. Vrhovni je sud istakao da je tim nalazom i mišljenjem invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%. Vrhovni je sud istakao da je na navedeni nalaz i mišljenje apelant uložio prigovor, po kojemu je nadležno drugostupanjsko liječničko povjerenstvo za liječničko vještačenje donijelo novi nalaz i mišljenje od 11. lipnja 2019. godine. Vrhovni je sud istakao da je ovim nalazom i mišljenjem ukupan vojni invaliditet apelanta utvrđen u visini od 40%, VIII skupine, trajno, dakle u većemu procentu u odnosu na nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine (ovo povjerenstvo je cijenilo da su oštećenje sluha kao i psihičke promjene u smislu blažega kognitivnoga deficita znaci posttraumatske encefalopatije, te je kao i takve posebno cijenio). Vrhovni je sud istakao u svezi s navodima tužbe da nije cijenjena cjelokupna liječnika dokumentacija, tj. da je cijenjena samo dokumentacija iz 1998. godine, a ne i dokumentacije iz vremena povrjeđivanja iz 1992. godine, ovaj sud ukazuje da je u oba nalaza i mišljenja navedena upravo i dokumentacija iz 1992. godine, čime je ovaj navod neutemeljen. Vrhovni je sud naveo da je ocjena invaliditeta, suprotno prigovorima tužbe, pravilno dana na temelju liječničke dokumentacije iz spisa predmeta na temelju koje je i ranije cijenjen, a kako to propisuje čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i čl. 13.a. st. 2. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, a pri tomu je povjerenstvo ocijenilo da je za davanje potpunoga nalaza po postojećoj dokumentaciji potrebno pribaviti i nove dodatne specijalističke nalaze, što je i učinjeno u nalazu psihologa od 8. veljače 2019. godine i nalaza ORL od 2. ožujka 2019. godine. Vrhovni je sud istakao da što se tiče prigovora koji se odnose na neustavnost Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, isti je neutemeljen, jer je postupak u konkretnomu slučaju proveden sukladno odredbama toga zakona koje nisu oglašene neustavnim, uz odgovarajuću primjenu pravila upravnoga postupka i davanje apelantu mogućnosti sudjelovanja u postupku, koje je koristio istjecanjem prigovor na nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine, kao i pokretanje upravnoga spora.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, „apelant očito nije sudjelovao u postupku, niti je imao pravo da se izjasni kao stranka u postupku…tuženik nije mogao donijeti valjano i na zakonu utemeljeno rješenje s obzirom da su odredbe Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite u suprotnosti sa Europskom konvencijom i Ustavom Federacije BiH, imajući u vidu presudu Ustavnoga suda Federacije BiH br. U-17/12“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. zabrana zlouporabe prava), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta o tome da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o provođenju kontrole korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s time nije našao proizvoljnost u postupanju redovitoga suda (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2362/20 od 3. veljače 2021. godine i AP-4561/20 od 3. ožujka 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/21 (T.B.) | Sudska praksa | Aktio