Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-583/21 (A.S.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-583/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-583/21, rješavajući apelaciju koju je podnio A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. S.
protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 288071 17 Rsž od 10. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 288071 16 Rs od 9. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amira Trajanovska advokat iz Tuzle, podnio je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 288071 17 Rsž od 10. novembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 288071 16 Rs od 9. juna 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita Odluka o imenovanju članova Nadzornog odbora (u daljnjem tekstu: predmetna odluka) tuženog (Rudnika Soli „Tuzla„ dd Tuzla), za koju je glasao jedan dioničar sa 1.125557 dionica, što predstavlja 99,97% od ukupnog broja dionica, izglasana na 24-oj vanrednoj Skupštini tuženog održanoj 29. augusta 2016. godine te da se ista poništi.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva TK 21. juna 2016. godine, shodno članu 8. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o imenovanjima) i Odluci o utvrđivanju uslova i kriterija za imenovanje u regularne organe TK (u daljnjem tekstu: Odluke o uslovima za imenovanje) raspisalo javni oglas za nominiranje dva kandidata za upražnjene pozicije članova Nadzornog odbora tuženog kao privrednog društva sa većinskim državnim kapitalom. Dalje je naveo da je predmetni oglas pored općih, sadržavao posebne uslove (član 7. stav 2. Zakona o imenovanjima) koji kandidati moraju ispunjavati, među kojima i uslov da imaju najmanje jednu godinu radnog iskustva nakon sticanja više, odnosno visoke stručne spreme na poslovima u okviru svog zanimanja, ukoliko posebnim propisom nije drugačije propisano, a što je kao poseban uslov za imenovanje sadržan i u Odluci o uslovima za imenovanje. Naveo je da je Komisija za izbor i provođenje postupka javnog oglasa, nakon obavljenog intervjua sa najbolje prijavljenim kandidatima koji su ispunjavali kriterije za imenovanje, shodno čl. 10., 11. i 12. Zakona o imenovanju, sačinila rang listu najuspješnijih kandidata za Nadzorni odbor tuženog na kojoj je prvi A.A., dipl. ekonomista, a drugi H.M., dipl. inženjer geologije. Nadalje, naveo je da je Vlada TK na prijedlog Ministra industrije, energetike i rudarstva TK na sjednici od 9. augusta 2016. godine donijela Odluku kojom je utvrđen prijedlog kandidata za Nadzorni odbor tuženog u sastavu A.A. i H.M., te određeno da će o konačnom imenovanju odlučiti Skupština tuženog u skladu sa Zakonom o privrednim društvima. S tim u vezi, naveo je da apelant nije doveo u sumnju da je 24. vanredna Skupština tuženog zakazana i održana u skladu sa čl. 228. do 244. Zakona o privrednim društvima, da se na istoj odlučilo i o izboru dva člana Nadzornog odbora (član 234. tačka k. Zakona o privrednim društvima), da je o radu Skupštine sačinjen i zapisnik od 29. augusta 2016. godine koji je, između ostalog, sadržavao pod tačkom Ad-3 predmetnu odluku, podatke o glasanju i prigovor apelanta na predmetnu odluku (član 241. stav 1. tačka e., f, g, Zakona o privrednim društvima). Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, primjenom relevantnih odredaba Zakona o privrednim društvima i Zakona o imenovanjima, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, te naglasio da okolnost da je članom 55. Statuta tuženog kao poseban uslov za imenovanje člana Nadzornog odbora tuženog propisano pet godina radnog iskustva nakon sticanja visoke stručne spreme, ne utiče na zakonitost predmetne odluke. Naime, članovi Nadzornog odbora, imenovani predmetnom odlukom, pored općih uslova sadržanih u javnom oglasu, ispunjavali su i posebne uslove, među kojima i uslov da imaju najmanje jednu godinu radnog iskustva nakon sticanja visoke stručne spreme, te naglasio da je i Odluka o imenovanju članova Nadzornog odbora tuženog donesena na zakonito sazvanoj i održanoj 24. vanrednoj Skupštini. Imajući u vidu navedeno, naveo je da su neprihvatljivi apelantovi navodi da imenovani članovi Nadzornog odbora tuženog nisu ispunjavali uslove propisane članom 55. stav 1. važećeg Statuta tuženog.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je apelant, kao jedan od zastupljenih dioničara, aktivno legitimisan za podnošenje tužbe. Također, apelant navodi da kandidati prijavljeni za članove Nadzornog odbora ne ispunjavaju uslove propisane odredbom člana 55. Statuta tuženog iz 2013.godine, koja glasi „za predsjednika i/ili člana Nadzornog odbora može biti predloženo ili izabrano lice koje ima visoku školsku spremu, najmanje pet godina profesionalnog iskustva u vezi sa djelatnošću društva ili u oblasti finansija ili poslovnog prava i pozitivnu reputaciju u poslovnom okruženju." Apelant navodi da su „Statutom tuženog promijenjeni uslovi za članove nadzornog odbora i da su oni identični onim uslovima koji važe za regulirane organe, a nesporno je da je u vrijeme raspisivanja javnog oglasa važio Statut od 22. januara 2013.godine“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević