Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/21 (A. J.)

Odluka donesena 07. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-958/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-958/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Amir Jamaković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Jamaković protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 P 383992 21 Rev od 16. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 383992 15 Gž od 26. studenoga 2020.

godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 383992 13 P od 28. rujna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Jamaković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Damir Alagić, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 24. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 383992 21 Rev od 16. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 383992 15 Gž od 26. studenoga 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 383992 13 P od 28. rujna 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica (Republika Srpska) da mu na ime naknade nematerijalne štete za duševne bolove zbog povreda ugleda i časti, slobode i prava osobnosti, te zbog neutemeljenoga lišenja slobode u razdoblju od 20. listopada 1992. godine do 6. listopada 1994. godine isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da je apelant u spornome razdoblju bio zarobljen od strane pripadnika policije tuženice, te da je bio zatočen u logoru Rasadnik do Kule na području Rogatice. Vrhovni je sud istakao da su nižestupanjski sudovi svoje odluke donijeli na zaključku da je zahtjev za naknadu štete zastario u smislu odredbe čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), te da ne postoji temelj za primjenu privilegiranoga roka iz čl. 377. ZOO, pa je tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbe čl. 360. st. 1. ZOO. Vrhovni je sud istakao da su sudovi cijenili da je predmetna šteta nastala tijekom ratnih sukoba u BiH, da rok zastare počinje teći najkasnije od 23. prosinca 1996. godine kada je donesena odluka o prestanku odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji F BiH, te da su do dana podnošenja tužbe 9. studenoga 2013. godine protekli kako subjektivni tako i objektivni rokovi zastare iz čl. 376. ZOO. Vrhovni je sud istakao da, suprotno navodima revizije, pravilan je pravni stav drugostupanjskoga suda da se na tuženicu kao treću osobu koja odgovara umjesto neposrednoga učinitelja za prouzročenu štete ne može primijeniti privilegirani rok zastare iz čl. 377. ZOO, koji se primjenjuje samo na neposrednoga učinitelja kaznenoga djela. Vrhovni je sud istakao da prema odredbi čl. 377. st. 1. ZOO, kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenoga gonjenja. Vrhovni je sud istakao da se, međutim, ova odredba može primijeniti samo prema učinitelju kaznenoga djela, koji je pravomoćnom presudom kaznenoga suda oglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema trećoj osobi, koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkoga učinitelja kaznenoga djela. Vrhovni je sud istakao da se, stoga, na treću osobu primjenjuje odredba čl. 376. ZOO, prema kojoj potraživanje naknade zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila, a u svakome slučaju za pet godina od kada je šteta nastala.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, istječući, između ostaloga, da „drugostepeni sud pogrešno zaključuje da je u konkretnom nastupila zastara potraživanja iz čl. 376. ZOO… te da se na konkretnu pravnu stvar ima primijeniti zastarni rok iz čl. 377. ZOO“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na osobnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-958/21 (A. J.) | Sudska praksa | Aktio