Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-939/21 (A. D.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-939/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-939/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Akif Dervišević, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Akif Dervišević protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 307797 19 Rev od 4. prosinca 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 307797 15 Rsž od 7.
prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Akif Dervišević (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Adnan Novo, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 307797 19 Rev od 4. prosinca 2020. godine i Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 307797 15 Rsž od 7. prosinca 2018. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu od 29. studenoga 2014. godine obvezan je tuženik („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da tužiteljima (N.H., A.B., Z.S., H.L., H.T. i apelantu) na ime razlike plaća, uvećanih za minuli rad, za razdoblje od 21. studenoga 2009. godine do 30. studenoga 2011. godine isplati određeni iznos, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da obračuna i uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na obračunatu i dosuđenu razliku plaća. Nadalje, poništena je kao nezakonita odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljima, konkretno, apelantu s ponudom izmijenjenoga ugovora od 27. listopada 2011. godine. Nadalje, obvezan je tuženik da tužiteljima, a konkretno apelantu na ime razlike plaća i naknada plaća za razdoblje od 1. prosinca 2011. godine do 1. lipnja 2013. godine isplatiti određeni iznos, kao i da obračuna i uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na utvrđenu i dosuđenu razliku plaća.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 7. prosinca 2018. godine priziv tužitelja je odbijen kao neutemeljen, dok je priziv tuženika djelomično uvažen, tako da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja da se poništi odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenoga ugovora, kao i zahtjev za isplatu razlike plaća i naknada, konkretno apelantu za razdoblje od 1. prosinca 2011. godine do 1. lipnja 2013. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da na tako obračunati iznos tuženik uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 4. prosinca 2020. godine revizija tužitelja je odbijena, dok je revizija tuženika djelomično usvojena u odnosu na apelanta, pa se obje nižestupanjske presude preinačavaju tako što se odbija tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plaća za razdoblje od 21. studenoga 2009. godine do 30. studenoga 2011. godine u određenome iznosu, kao i obračun i uplata doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje na navedenu razliku plaća, dok je revizija tuženika odbijena u odnosu na ostale tužitelje.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da je u razdoblju 21. studenoga 2009. godine do 30. studenoga 2011. godine tuženika obvezivao Kolektivni ugovor o pravim i obvezama poslodavaca i djelatnika u oblasti naftne i petrokemijske privrede u F BiH (u daljnjemu tekstu: GKU), te da su tužitelji bez obzira na utvrđenje da je kapital tuženika prešao u većinsko privatno vlasništvo, imali pravo na isplatu plaća obračunatih prema parametrima ovoga GKU. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud našao utemeljenim dio tužbenoga zahtjeva koji se odnosi na poništenje odluka tuženika o otkazu ugovora o radu tužiteljima sa ponudom izmijenjenih ugovora o radu, te isplatu razlike plaća i uplatu razlike doprinosa za razdoblje od zaključenja izmijenjenih ugovora do prestanka radnoga odnosa (konkretno kod apelanta za razdoblje od 1. prosinca 2011. godine do 1. lipnja 2013. godine). Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud ponovnom ocjenom posredno izvedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje, te ocijenio da je tuženik dokazao postojanje razloga za otkazivanje postojećih ugovora o radu. Vrhovni je sud istakao da je na temelju toga drugostupanjski sud pravilno preinačio prvostupanjsku odluku tako što je odbio zahtjeve tužitelja za poništenje odluka o otkazu ugovora o radu (konkretno kod apelanta odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenoga ugovora od 27. listopada 2011. godine), te isplatu razlike plaća i doprinosa koje su tužitelji tražili. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud pravilno cijenio da je vijeće djelatnika bilo na adekvatan način obaviješteno o namjeravanim izmjenama internih akata tuženika, kojima su bili utvrđeni budući uvjeti izmijenjenih ugovora, da su im ti akti kao i tipski ugovor o radu pravovremeno dostavljeni, te da se vijeće djelatnika na njih imalo priliku očitovati, što je i učinjeno.
6. Vrhovni je sud istakao da je u vrijeme zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme između tužitelja i tuženika, tuženik bio gospodarsko društvo sa većinskim državnim kapitalom koje je obvezivao navedeni GKU, te su prema tome raniji ugovori utemeljeni na tome GKU su preneseni na tuženika i nakon promjene njegove vlasničke strukture (2007. godine). Vrhovni je sud istakao da tuženika takvi ugovori obvezuju do njihove izmjene ili prestanka, što se u konkretnome slučaju ostalih tužitelja desilo otkazom ugovora o radu s ponudom izmijenjenoga ugovora (dakle, u listopadu 2011. godine). Vrhovni je sud istakao da, nakon zaključivanja novih ugovora o radu poslije privatizacije i zaključenja internoga kolektivnoga ugovora između tuženika i sindikata, za zaposlenike nastaje nova pravna situacija. Vrhovni je sud istakao da se naime njihov daljnji radni odnos nastavlja po pravilima ustavovljenim tim novim ugovorom, čiji je sastavni dio interni kolektivni ugovor, pa djelatnicima pripada pravo na plaću i ostala primanja sukladno odredbama takvoga internoga kolektivnoga ugovora. Vrhovni je sud istakao da je, nasuprot ostalih tužitelja, apelant već 26. lipnja 2009. godine, dakle nakon privatizacije tuženika i donošenja internoga kolektivnoga ugovora tuženika, sa tuženikom zaključio novi ugovor o radu, u čijoj se preambuli upućuje na odredbe internoga kolektivnoga ugovora za tuženika iz 2008. godine. Vrhovni je sud istakao da, imajući u vidu navedeno apelantu za razdoblje od 21. studenoga 2009. godine do 30. studenoga 2011. godine ne pripada plaća sukladno odredbama GKU, nego sukladno odredbama internih kolektivnih ugovora tuženika. Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka
14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da tuženik nije izvršio svoju obvezu konzultiranja sa vijećem zaposlenika, ali i da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale tužitelje u istoj pravnoj stvari, kojima je djelomično usvojen tužbeni zahtjev.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 2786/19 od 15. siječnja 2020. godine, AP-3589/18 od 6. prosinca 2018. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Glede navoda apelanta kojima ukazuje na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je diskriminiran u predmetnome postupku, niti to proistječe iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, osobito u situaciji kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da su, u odnosu na apelanta, ostali tužitelji nalaze u drugačijoj pravnoj situaciji (vrijeme potpisivanja novih ugovora o radu nastupilo kasnije). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević