Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4971/19 (A. Z.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Otpremnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4971/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4971/19, rješavajući apelaciju Alije Zvizdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Alije Zvizdića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 025027 19 U od 29.
novembra 2019. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Aliji Zvizdiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantu Aliji Zvizdiću, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Alije Zvizdića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 025027 19 U od 29. novembra 2019. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite broj 16-126-27/19 od 10. juna 2019. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite - Komisija za implementaciju člana 152. Zakona o radu broj 05/5-024828/MB od 15. marta 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alija Zvizdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 025027 19 U od 29. novembra 2019. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-27/19 od 10. juna 2019. godine i Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite - Komisija za implementaciju člana 152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 05/5-024828/MB od 15. marta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Komisije zatraženo je 18. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Ministarstvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 3. decembra 2020. godine do 5. januara 2021. godine, dok Komisija nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Skupština srpskog naroda, na osnovu člana 135. Ustava Republike Srpske, donijela je Odluku o razrješenju sudija Osnovnog suda u Bijeljini broj 02-946/92 od 24. jula 1992. godine kojom je, pored ostalih, apelant razriješen dužnosti sudije Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).
6. Apelant je 27. januara 2001. godine „Ministarstvu za poslove rada Republike Srpske“ podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu.
7. Rješenjem Komisije broj 05/5-024828/MB od 15. marta 2019. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu.
8. U obrazloženju predmetnog rješenja Komisija je, između ostalog, navela da je apelantu radni odnos prestao na osnovu odluke Skupštine srpskog naroda od 24. jula 1992. godine, a koja je donesena u skladu sa tada važećim propisima kojima su bila regulirana prava i obaveze nosilaca pravosudnih funkcija. Nadalje, Komisija je istakla da se u postupku ostvarivanja prava na otpremninu nezakonitost odluke o prestanku radnog odnosa ocjenjuje u formalnopravnom smislu, dok organ uprave nema mogućnost da preispituje činjenice koje proizlaze iz navedene odluke, jer se nezakonitost akta u materijalnopravnom smislu utvrđuje u radnom sporu. S tim u vezi, Komisija je navela da nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava na otpremninu iz člana
152. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), jer se ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa, a koji stav je zauzeo Okružni sud u Presudi broj 011-0-U-07-000 654 od 11. februara 2007. godine.
9. Rješenjem Ministarstva broj 16-126-27/19 od 10. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Komisije od 15. marta 2019. godine.
10. U obrazloženju predmetnog rješenja Ministarstvo je ukazalo na sadržaj odredbe člana 152. ZOR-a, te je istaklo da iz navedene odredbe proizlazi da je za zakonito priznavanje prava na otpremninu potrebno da budu ispunjena tri uvjeta, i to da je apelant 31. decembra 1991. godine bio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, da mu je radni odnos nezakonito prestao u periodu utvrđenom zakonom, te da je zahtjev podnesen u tromjesečnom roku (od 16. novembra 2000. godine do 16. februara 2001. godine). S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da su prvi i treci uvjet ispunjeni, te da se iz akta Osnovnog suda od 9. augusta 2000. godine može utvrditi da je apelant 31. decembra 1991. godine bio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a da iz zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu proizlazi da je predmetni zahtjev podnesen u zakonskom roku. Ministarstvo je istaklo da je sporan drugi uvjet, odnosno da li je prestanak apelantovog radnog odnosa bio nezakonit.
11. Ministarstvo je navelo da je apelant razriješen dužnosti, odnosno da mu je radni odnos prestao 24. jula 1992. godine na osnovu odluke Skupštine srpskog naroda, koja je objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske" broj 16/92. S obzirom na to, Ministarstvo je istaklo da je predmetna odluka bila dostupna apelantu, te da nisu osnovani apelantovi navodi da navedenu odluku nije primio i da sa njome nije bio upoznat. Ministarstvo je navelo da se, u smislu člana
152. ZOR-a, nezakonitost prestanka radnog odnosa ocjenjuje u formalnopravnom smislu, dakle, da li je odluka o prestanku radnog odnosa zasnovana na važecim zakonskim odredbama i da li je radniku uručena. Nadalje, kako je predmetna odluka zasnovana na odredbama člana 135. Ustava Republike Srpske i objavljena u „Službenom glasniku Republike Srpske“, Ministarstvo je navelo da je pobijanje navedene odluke u materijalnopravnom smislu bilo moguce u radnom sporu. Pri tome Ministarstvo je istaklo da se nije upuštalo u razmatranje žalbenih navoda koji se odnose na odvođenje od naoružanih lica i zbog tog razloga nekorištenje pravne zaštite i nepokretanje spora, budući da su navedene činjenice (ukoliko su istinite) mogle imati značaj samo u eventualnom radnom sporu koji je apelant mogao pokrenuti pred Osnovnim sudom, a koji je jedini ovlašten da ocjenjuje zakonitost akta o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu. U konačnici, Ministarstvo je istaklo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdilo da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom prestanku radnog odnosa u smislu člana 152. ZOR-a, te da je, postupajuci u skladu sa članom 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, našlo da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu.
12. U upravnom sporu apelanta protiv rješenja Ministarstva od 10. juna 2019. godine Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 U 025027 19 U od 29. novembra 2019. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.
13. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je, prije svega, ukazao na činjenice koje proizlaze iz stanja spisa, te je istakao da je osporeno rješenje Ministarstva doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je naveo da nije sporno da je odredbom člana 152. ZOR-a, odnosno člana 182. ZOR-a – prečišćeni tekst propisano da radnik koji se 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počevši od tog datuma pa do dana stupanja na snagu tog zakona, ima pravo da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Nadalje, ukazano je da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da pravo na otpremninu zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa ima lice koje ispunjava dva kumulativna uvjeta, i to da je to lice bilo u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine kod poslodavca čije je sjedište na teritoriji Republike Srpske, kao i da mu je radni odnos nezakonito prestao kod istog poslodavca u periodu od 31. decembra 1991. godine do 16. novembra 2000. godine (kada je stupio na snagu ZOR). Okružni sud je istakao da iz dokumentacije koju je Ministarstvo ocijenilo u postupku prije donošenja osporenog rješenja proizlazi da je odlukom Skupštine srpskog naroda od 24. jula 1992. godine apelant razriješen sa mjesta sudije, te da mu je prestao radni odnos. Pri tome Okružni sud je istakao da je Ministarstvo pravilno zaključilo da razloge koje je apelant naveo nije mogla ocijeniti Komisija, niti Ministarstvo u upravnom postupku, budući da su to razlozi koje može ocijeniti sud u redovnom postupku, odnosno koje je apelant mogao isticati samo u radnom sporu, dok se, u smislu odredbe člana 152. ZOR-a, ispituju samo formalnopravni uvjeti za prestanak radnog odnosa (da li je doneseno rješenje, da li je u rješenju naveden zakonski osnov za prestanak radnog odnosa i da li je predmetno rješenje uručeno stranci). U konačnici, Okružni sud je zaključio da je u svemu saglasan sa razlozima Ministarstva datim u obrazloženju osporenog rješenja, te da kod takvog stanja stvari osporenim rješenjem nisu ostvareni razlozi iz odredbe člana 10. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) za poništenje osporenog akta zbog čega je apelantova tužba odbijena kao neosnovana, na osnovu člana 31. st. 1. i 2. ZUS-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje na to da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, te smatra da su netačni i paušalni navodi Komisije da je odluka Skupštine srpskog naroda o apelantovom razrješenju sa dužnosti sudije donesena u skladu sa tada važećim propisima kojima su bila regulirana prava i obaveze nosilaca pravosudnih funkcija, a kada se Komisija, kao ni Ministarstvo nisu pozvali niti na jedan takav propis. Pri tome apelant ističe da je tada postojao Zakon o redovnim sudovima, a na osnovu kojeg apelant nije mogao biti razriješen, jer nije bilo valjanog osnova za njegovo razrješenje. Osim toga, apelant navodi, iako se ne radi o složenom predmetu, da je postupak rješavanja njegovog zahtjeva trajao 18 godina, 10 mjeseci i 21 dan, a što je suprotno donošenju odluke u razumnom roku. Pri tome ističe da odgovornost za dužinu postupka snosi isključivo Komisija koja nije upravljala postupkom, kako je to propisano procesnim zakonom. U konačnici, apelant potražuje i naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da su razlozi za odluku tog suda dati u obrazloženju osporene presude.
16. Ministarstvo je navelo da u cijelosti ostaje kod navoda datih u rješenju od 10. juna 2019. godine, pri čemu je ukratko ukazalo na hronologiju predmetnog postupka. Nadalje, istaklo je da su neosnovani navodi iz apelacije o prestanku radnog odnosa na nezakonit način, kao i navodi da je u postupku ostvarivanja prava na otpremninu povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. U pogledu dužine trajanja postupka, Ministarstvo je istaklo da Komisija nije vezana rokom za odlučivanje, te da Komisija, zbog velikog broja zaprimljenih zahtjeva (oko 60.000), nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, što je imao u vidu i zakonodavac i zbog kojih razloga je i izmijenio odredbu člana 158. ZOR*a („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/00), tako što je ukinuo rok u kojem je Komisija bila dužna da riješi zahtjeve. Ministarstvo je navelo da je Komisija intenzivno radila na rješavanju zahtjeva, te da je „do sada“ riješila oko 41.000 zahtjeva. Nadalje, navedeno je da je prva Komisija formirana krajem 2003. godine, kada je počela da radi i kada su donesena i prva rješenja. Osim toga, Ministarstvo je istaklo da bi se, pojedinačno gledano, moglo reći da rješavanje zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu nije komplicirano pitanje, ali, ako se uzme u obzir broj zaprimljenih zahtjeva, činjenica da 90% zahtjeva nije potpuno, vrijeme koje je potrebno za upotpunjavanje zahtjeva, te problemi u vezi s tim (neažurnost i nemar većine bivših poslodavaca, činjenica da mnogi poslodavci više ne postoje, promjene adresa podnosilaca zahtjeva itd.), da sve to zajedno postaje i komplicirano i složeno. Ministarstvo je dalje navelo da se ne može reći da je Republika Srpska propustila da pruži adekvatnu institucionalnu zaštitu apelantove imovine, jer se na navedenim zahtjevima intenzivno radi iz čega nedvosmisleno proizlazi da je i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan i nerazuman. U konačnici, predložilo je da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) glasi:
Član 152.
Radnik koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri meseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
Pravo na podnošenje zahteva u smislu stava 1. ovog člana nemaju lica:
- koja su ostvarila pravo na naknadu za otkazni rok ili na naknadu za vreme čekanja na posao u smislu čl. 54. i 64. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98);
- koja su vodila radni spor pred nadležnim sudom protiv odluke o prestanku radnog odnosa, ako je spor okončan pravosnažnom sudskom odlukom.
18. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07- ispravka, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 025027 19 U od 29. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 29. novembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 26. decembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant predmetni postupak pokrenuo radi ostvarivanja prava na otpremninu. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. aU odnosu na osporene odluke
27. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Pri tome Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je pobijanje sporne odluke o prestanku radnog odnosa u materijalnopravnom smislu moguće samo u radnom sporu, a da se, u smislu odredbe člana 152. ZOR-a, ispituju samo formalnopravni uvjeti za prestanak radnog odnosa. Nadalje, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom prestanku radnog odnosa u smislu navedene odredbe ZOR-a. U datim obrazloženjima organa uprave i Okružnog suda Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/15 od 20. decembra 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da, s tim u vezi, nije našao proizvoljnost u postupanju organa uprave i redovnih sudova. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu osporenim odlukama u upravnom postupku i postupku upravnog spora, također, odbijen apelanticin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu prema članu 152. Zakona o radu, kao i da je Ustavni sud zaključio da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te da su redovni sud i organi uprave za svoje odluke dali jasne razloge.
30. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju organi uprave i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
31. Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji treba uzeti u obzir
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant 27. januara 2001. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, a da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 29. novembra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 18 godina i oko 10 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
34. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku i postupku upravnog spora koji je apelant pokrenuo radi ostvarivanja prava na otpremninu, u skladu sa članom 152. ZOR-a. S obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspravljati u predmetnom postupku koji se odnosio na ostvarivanje prava na otpremninu, a koji se rješava na osnovu dokaza u spisu predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o jednostavnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od značaja za apelanta, jer je od ishoda predmetnog postupka zavisilo ostvarivanje prava na otpremninu. Osim toga, ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud iz stanja spisa ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
35. Analizirajući ponašanje organa uprave i Okružnog suda, Ustavni sud primjećuje da je o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu prvi put odlučeno nakon 18 godina i nešto manje od dva mjeseca. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da su uslijedili postupci pred Ministarstvom i Okružnim sudom, a koji su okončani u relativno kratkim rokovima (nešto manje od tri mjeseca i nešto više od pet mjeseci). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Ministarstvo, u odgovoru na navode iz apelacije, kao opravdanje za dužinu predmetnog postupka, između ostalog, navelo činjenicu da je zaprimilo oko 60.000 zahtjeva, a što, u smislu citiranih principa, nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3184/15 od 20. decembra 2017. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da je postupak trajao ukupno 18 godina i oko 10 mjeseci, kao i to da je o apelantovom zahtjevu prvi put odlučeno tek nakon 18 godina i nešto manje od dva mjeseca, Ustavni sud nalazi da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
36. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
37. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
39. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu trajao 18 godina i oko 10 mjeseci od dana podnošenja zahtjeva.
42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su organi uprave i redovni sud za svoje odluke dali jasne razloge, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju.
43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević