Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/21 (J. J.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-510/21

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 510/21, rješavajući apelaciju Jasmina Jusufranića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Jusufranića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Jusufranića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021.

godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Jusufranić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 16. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine. Na zahtjev Ustavnog suda apelant je 11. marta 2021. godine dopunio apelaciju. Apelant je i 29. marta 2021. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili tražene odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene – određivanje pritvora

5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i više drugih osumnjičenih lica (Smiljke J., Edina D., Zijada B., Muharema B., Armina M., Davera H., Hasana Ć., Edina M., Alena M., Branislava P., Mirsada I., Nasera D. i dr.) zbog krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prijevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima Kantonalni sud (sudija za prethodni postupak) je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine. Tim rješenjem je djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i osumnjičenim Edinu D., Zijadu B., Arminu M. i Daveru H.) određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca koji po tom rješenju može trajati do 9. januara 2021. godine ili do druge odluke suda, dok su nekim od osumnjičenih (Smiljki J. i Edinu M.) izrečene mjere zabrane. Apelantu je pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), dok je prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) odbijen.

6. Odlučujući o žalbi Tužilaštva i žalbama branilaca osumnjičenih, Kantonalni sud (Vijeće od tri sudije) donio je Rješenje broj 09 0 K 031067 20 Kv 8 od 17. decembra 2020. godine kojim je odbio kao neosnovane sve žalbe. Vijeće je navelo da je, suprotno navodima žalbi (sadržaj je iznesen u rješenju), sudija za prethodni postupak u obrazloženju pobijanog rješenja pravilno izveo zaključak o osnovanosti prijedloga za određivanje pritvora u odnosu na apelanta i imenovane osumnjičene na osnovu dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora, decidirano navedenih i analiziranih na str. 23 - 93 pobijanog rješenja, nalazeći da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su počinili krivična djela povodom kojih se vodi predmetna istraga. Prema ocjeni Vijeća, žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje ni okolnosti na kojima je sudija za prethodni postupak zasnovao svoj zaključak o potrebi određivanja pritvora osumnjičenim iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Navedeno je da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, u skladu sa odredbom člana 137. stav 2. ZKP, razmotrena i mogućnosti izricanja blažih mjera od mjere pritvora u odnosu na apelanta i imenovane osumnjičene, ali i da je pravilno zaključeno da postoje razlozi koji opravdavaju izricanje mjere pritvora.

Osporena rješenja – produžavanje pritvora

7. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine kojim je apelantu i ostalim navedenim osumnjičenima produžio pritvor za naredna dva mjeseca a koji po tom rješenju može trajati do 8. marta 2021. godine ili do druge odluke suda zbog istih razloga zbog kojih je pritvor određen.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora, te je održano ročište za izjašnjenje o prijedlogu Tužilaštva. Na strani 13-15 su izneseni navodi apelantove odbrane koja je tražila da se prijedlog odbije, te koja je osporavala postojanje osnovane sumnje, kao i posebnog pritvorskog razloga.

9. Kantonalni sud je naveo da je donio rješenje o produženju pritvora ukazujući na istragu koju vodi Tužilaštvo i na donesenu naredbu o provođenju i proširenju/preciziranju istrage a iz koje proizlazi da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, u periodu od 2006. godine do 2014. godine preduzimali određene radnje čime su počinili krivična djela kako je navedeno u naredbi. Kantonalni sud je naveo da rezultati do sada provedenih istražnih radnji, pribavljeni materijalni dokazi i izjave saslušanih svjedoka potkrepljuju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičena lica počinila krivična djela koja im se stavljaju na teret naredbama o provođenju istrage. Od strane 34. Kantonalni sud, nadalje, navodi da su osumnjičeni (kako se osnovano sumnja), prema instrukcijama i uputama organizatora grupe, organizirali otkup dionica pravnog lica „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: „Unioninvest“) na način kako to sud navodi, a što proizlazi iz izjava svjedoka i materijalne dokumentacije. Apelant kao član je opisanim postupanjem ostvario protivpravnu imovinsku korist na način i sa pozicija kako je to Kantonalni sud naveo na str. 34-93.

10. Na strani 93. Kantonalni sud je naveo da iz dokaza pribavljenih u istrazi, a prvenstveno iz izjava svjedoka koje su elaborirane u prethodnom dijelu prijedloga, proizlazi osnovana sumnja da su organizatori grupe bili Smiljka J., koja je, prema izjavama svjedoka, rukovodila i planirala cjelokupni postupak otkupa dionica u vlasništvu svog sina - apelanta, brata i lica Mirsad I. i Adil K., koji su povezani sa porodicom J., te da je aktivno učestvovala ne samo u realizaciji opisanih krivičnih djela već da je, uz pomoć organizatora Zijada B. i Edina D., preduzimala i aktivnosti na tržištu vrijednosnih papira radi manipulacije, odnosno povećanja cijene emitenta „Unioninvesta“ da bi postigla što veće cijene dionica ovog emitenta na dan prodaje većinskog paketa pravnom licu „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo u kojem je ključnu ulogu imao osumnjičeni Edin D. Zijad B. je zajedno sa Edinom D. osigurao da se planirane aktivnosti porodice J. realiziraju putem brokerske kuće „Eurohaus“ i „Vradis investicija“ d.o.o. Sarajevo u kojima su ova lica imala stvarnu i upravljačku kontrolu, te su na inicijativu i po savjetima osumnjičene Smiljke J. trebali osigurati rast cijena dionica emitenta „Unioninvest“ putem različitih aktivnosti, nekada i putem skrivenih naloga. Prema do sada dostupnim podacima u istrazi, Tužilaštvo smatra da postoji dovoljno osnova za sumnju da su i druge brokerske kuće sa kojim su kontaktirali Zijad B. i Edin D. učestvovale u manipulaciji, odnosno fiktivnom podizanju vrijednosti dionica emitenta „Unioninvest“, sve sa ciljem da se u vrijeme prodaje većinskog paketa dionica ovog emitenta dionice prodaju po što većoj vrijednosti u odnosu na vrijednost koju su imale 2006. godine, kada su ih stekli J. i sa njima povezana lica. Osim iz ispisa Sarajevske berze, navedeno proizlazi iz izjava svjedoka među kojima su i članovi Komisije za vrijednosne papire, a koji su nedvosmisleno izjavili da im parametri kretanja cijene dionica ovog pravnog lica ukazuju na manipulativne radnje na tržištu vrijednosnih papira.

11. Zbog svega navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovano se sumnja da su navedena lica postupala kao organizatori grupe, formirane za učinjenje krivičnih djela obuhvaćenih naredbama o provođenju istrage u ovom predmetu, a čiji članovi su svjesno i sa htijenjem postali ostali navedeni osumnjičeni, među kojima i apelant, koji su postupali po nalozima i uputama organizatora, te čije su radnje bile isključivo upravljene na to da se vršenjem krivičnih djela pribavi protivpravna imovinska korist u milionskim iznosima, a na štetu pravnih lica čije su interese po zakonu bili dužni zastupati.

12. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je smatrao da je ispunjen prvi objektivni uvjet iz člana 146. stav 1. ZKP za produženje pritvora osumnjičenim, koji se ogleda u postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni, među kojima je i apelant, počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. st. 2. i 3. KZ u vezi sa krivičnim djelima zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ, pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ, prijevara u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ i manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, koja im se stavljaju na teret naredbama o provođenju istrage u ovom predmetu.

13. Kada se radi o posebnim pritvorskim razlozima iz tačke c) stav 1. član 146. ZKP, Kantonalni sud je prihvatilo razloge za pritvor po ovom zakonskom osnovu koje je u prijedlogu za produženje pritvora navelo Tužilaštvo, te je zaključio da na strani osumnjičenih, među kojim je i apelant, i dalje egzistiraju okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora po osnovu iz tačke c) stava 1. člana 146. ZKP, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za to krivično djelo se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine ili teža kazna. Kantonalni sud je smatrao da je opravdano produženje pritvora osumnjičenim, među kojima je i apelant, imajući u vidu krivična djela za koja se terete iz čega proizlazi da je formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne nesumnjivo ispunjen.

14. Dalje, Kantonalni sud smatra da je ispunjen i drugi uvjet kumulativno propisan navedenom zakonskom odredbom, odnosno da u odnosu na osumnjičene, među kojima je i apelant, postoje okolnosti koje imaju karakter naročitih okolnosti koje opravdaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, pri čemu treba imati u vidu kako ličnost osumnjičenih, tako i sve bitne i odlučujuće okolnosti počinjenja krivičnog djela za koje su osnovano sumnjivi i njegove posljedice. Dakle, imajući u vidu vrstu predmetnog krivičnog djela za koje se osnovano sumnjiče apelant i ostali, težinu i prirodu, kao i zaštićeno dobro koje se dovodi u opasnost izvršenjem krivičnog djela, opisani način izvršenja, te okolnosti koje se tiču ličnosti osumnjičenih, koje u sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, prema mišljenju Kantonalnog suda, ispunjeni su zakonski uvjeti za produženje pritvora iz ovog pritvorskog osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP.

15. Kantonalni sud u nastavku rješenja (strana 95) ukazuje da iz dokaza dostavljenih sudu nesporno proizlazi da su osumnjičeni inkriminirane radnje izvršenja krivičnih djela za koja se terete na nivou osnovane sumnje preduzimali u dužem vremenskom periodu, kontinuirano, pri čemu je Kantonalni sud ukazao na brojnost krivičnopravnih radnji koje su preduzeli a u kojima se stječu obilježja ozbiljnih krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora, dok je, istovremeno, grupa djelovala s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu. Ocjenjujući sadržajno radnje koje se osumnjičenim stavljaju na teret, proizlazi da su u njihovom preduzimanju osumnjičeni iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri izvršenju svih inkriminiranih radnji, i to ne samo onih koje su im omogućile pribavljanje protivpravne imovinske koristi, već da su sa jednakom upornošću preduzimali aktivnosti radi prikrivanja stvarnog karaktera toka novca i počinjenja krivičnih djela.

16. Kako je naveo Kantonalni sud, ranije dostavljeni dokazi, a naročito dokazi dostavljeni uz ovaj prijedlog, dodatno potkrepljuju ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela već iz dokaza proizlazi da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period, u okviru dobro organizirane grupe, unutar koje je organizator pomno planirao aktivnost ostalih članova grupe. Kantonalni sud je ukazao na izjave svjedoka, te je od strane 95 ukazao na izuzetnu istrajnost, upornost i odlučnost u činjenju krivičnih djela imenovanih organizatora grupe i ostalih članova društava, među kojima i apelanta, koji su (kako se osnovano sumnja) za izvršenje predmetnih krivičnih djela koristili pozicije unutar pravnih lica putem kojih je vršeno pranje novca, pa da su u kontinuitetu u dužem vremenskom periodu izmještali sjedišta sa jedne adrese na drugu, spajali pravna lica, a da su oni upravljali društvima, namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, sve radi vršenja krivičnih djela i njihovih prikrivanja (str. 95-97). Također, na strani 100, između ostalog, Kantonalni sud ukazuje na određene poruke jednog od osumnjičenih u ovom postupku, te navodi da Tužilaštvo tek treba da utvrdi o kome se radilo, da li o tužiocu koji je iznosio podatke i opstruirao istragu.

17. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da na apelantovu upornost, istrajnost i odlučnost ukazuje način na koji je stjecao dionice „Unioninvesta“, kako je u rješenju opisano, prevarnim putem, fiktivnim darovnim ugovorima, kako se to osnovano sumnja. Kantonalni sud je na str. 105-108 detaljno naveo te okolnosti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da apelantova upornost, istrajnost i spremnost na činjenje krivičnih djela Tužilaštvo nalazi i u činjenici da je on, prema navodima koje je sam iznio na zapisnik o ispitivanju u svojstvu osumnjičenog broj 16-05/2-187/20 od 9. decembra 2020. godine u prisustvu advokata, izjavio i opisao način i okolnosti pod kojima je organizirao podmićivanje službenika Državne agencije za istrage i zaštitu krajem 2019. godine, kada je Kantonalni sud po prijedlogu Tužilaštva na računima porodice J. odredio mjere osiguranja, odnosno blokirao navedena novčana sredstva. Apelant je, prema vlastitoj izjavi, stupio u kontakt sa licem koje je za predati iznos novca od 170.000,00 KM trebalo da osigura opstruiranje predmetne istrage Tužilaštva s obzirom na to da se radnje u ovoj istrazi provode upravo putem Državne agencije za istrage i zaštitu. Shodno tome, ocijenjeno je da i ove okolnosti nesumnjivo ukazuju na apelantovu spremnost i odlučnost da nastavi da čini krivična djela, u konkretnom slučaju počinjeno je krivično djelo iz nadležnosti Tužilaštva BiH. Dokaz za predaju novca policijskom službeniku nađen je prilikom pretresa apelantovog sefa, pa je predloženo da vijeće prilikom ocjene postojanja ovog pritvorskog razloga ima u vidu i apelantovu izjavu i navedeni materijalni dokaz.

18. Kantonalni sud je ukazao da, u sklopu finansijske istrage u predmetu Tužilaštva, pribavljeni podaci ukazuju da je vršen promet enormno visokih novčanih iznosa sa računa osumnjičenih, te u tom dijelu ukazuje na podatke za apelanta (strana 113). Na str. 113-115 Kantonalni sud navodi kao naročitu okolnost koja ukazuje na opasnost da će osumnjičeni ponoviti krivična djela, te na višemilionsku korist koja je pribavljena počinjenjem krivičnog djela. Ocjenjujući da do sada pribavljeni dokazi ukazuju da su osumnjičeni, osim krivičnih djela za koja je donesena naredba o provođenju istrage, ostvarili obilježja novih krivičnih djela, ili da su skrivali dokaze o imovini koju su pribavili krivičnim djelima, odnosno da je prilikom pretresa pronađena dokumentacija koja se odnosi na te okolnosti, sve navedeno, po ocjeni vijeća, u svojoj ukupnosti predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant i ostali osumnjičeni u slučaju puštanja na slobodu ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a čime su se ispunili zakonski uvjeti za produženje mjere pritvora iz osnova odredbe člana 146. stav 1. tačka

c) ZKP.

19. Vijeće je razmatralo navode branilaca osumnjičenih, među kojima je i apelant, povodom prijedloga za produženje pritvora i njihove prigovore kojim osporavaju postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela kako je navedeno, pa je te navode sud smatrao neosnovanim. Vijeće je smatralo da je u svom obimnom prijedlogu Tužilaštvo navelo odgovarajuće razloge o postojanju osnovane sumnje da su svi osumnjičeni osnovano sumnjivi da su počinili krivično djelo organizirani kriminal, a oni nisu dovedeni u pitanje navodima branilaca osumnjičenih. Također, odbrane su navodile da Tužilaštvo nije navelo adekvatne razloge za produženje pritvora osumnjičenim po posebnom pritvorskom osnovu, već da je obrazlagalo ove razloge kao u dijelu kojim obrazlaže osnovanu sumnju. Vijeće je ocijenilo ove navode odbrane i zaključilo da su oni neosnovani, jer je, po ocjeni vijeća, Tužilaštvo iznijelo, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, adekvatne razloge iz kojih nesumnjivo proizlazi za svakog od osumnjičenih ponaosob njegova iteracijska opasnost, bez obzira na to što se neki od navoda podudaraju sa prijedlogom za osnovanu sumnju i posebnim pritvorskim razlogom iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKP, jer se oni međusobno ne isključuju. Kantonalni sud se izjasnio i na ostale prigovore odbrana u vezi sa pitanjem dužine trajanja istrage u ovom predmetu.

20. Konačno, vijeće je navelo da je razmotrilo mogućnost izricanja blažih mjera, ali je zaključilo (imajući u vidu prirodu i težinu krivičnog djela za koje se osnovano sumnja da su osumnjičeni počinili, kao i navedene okolnosti njegovog izvršenja, te zakonski razlog na osnovu kojeg je produžena mjera pritvora) da se primjenom blažih mjera ne bi postigla svrha koja se postiže mjerom pritvora, te da se samo tom mjerom može osigurati uspješno vođenje postupka.

21. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine kojim je žalbe osumnjičenih, među kojima je i apelant, odbio kao neosnovane.

22. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant osporio zaključak prvostepenog suda o postojanje osnovane sumnje, kao i u pogledu posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima iz žalbi, prijedlog tužitelja o produženju pritvora osumnjičenim u pobijanom rješenju nije prepisan, jer obrazloženje pobijanog rješenja, pored ostalog, sadrži izjašnjenje stranaka i branitelja o spomenutom prijedlogu tužitelja, a u tom pravcu je dato i izjašnjenje prvostepenog suda na navedeno, pa tvrdnje branitelja o kršenju odredaba čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nisu osnovane. Na održanom ročištu povodom izjašnjenja o prijedlogu tužitelja za produženje pritvora osumnjičenim odbrane osumnjičenih protivile su se produženju pritvora osumnjičenim, ukazujući da ne egzistiraju uvjeti za pritvor za koje se u žalbama prvo tvrdi da sud nije dao svoje izjašnjenje u tom pravcu, a potom se tvrdi da je sud dao šturo obrazloženje, što jedno drugom protivrječi. Vrhovni sud je ukazao da je sud u pobijanom rješenju interpretirao primjedbe branitelja kako apelanta, tako i ostalih u pogledu prijedloga za produženje pritvora osumnjičenim, te da je o tome iznio svoje razloge na strani 124 i 125 osporenog rješenja, koje je ocijenio neosnovanim. Kako je Vrhovni sud, dalje, naveo, tvrdnje apelanta i Zijada B. da sud nije postupio u duhu standarda koje nameću čl. 6. i 15. ZKP, pa da je time počinio povredu principa zakonitosti iz člana 2. u vezi sa članom 3. ZKP, zbog njihove uopćenosti i paušalnosti, nije mogao ni ispitati, a što se odnosi i na odredbu člana 305. stav 7. ZKP.

23. Vrhovni sud je ocijenio da ni drugi izneseni žalbeni navodi apelantove odbrane ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. U tom smislu je navedeno da navode da Tužilaštvo apelanta uporno svrstava u radnje drugih osumnjičenih, bez konkretizacije kojih radnji i kojih osumnjičenih, Vrhovni sud nije mogao ispitati. Neosnovanim se ukazuju daljnji navodi da apelant nijedan propis nije prekršio, da nema niti jednog dokaza da se radi o nekoj organiziranoj grupi radi vršenja krivičnih djela i da on nije član te grupe, pri čemu je Vrhovni sud podsjetio na to da je prvostepeni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje na koji način i zbog čega je formirana grupa za organizirani kriminal, čiji organizatori su bili osumnjičeni Edin D, Zijad B. i Smiljka J., koji su u planu razradili šta sve treba preduzeti i od koga, a sve radi ispunjenja plana, kojim su razradili i uloge osumnjičenih, članova grupe, čiji je član, pored ostalih, bio i osumnjičeni apelant. Radnje za koje postoji osnovana sumnja da su ih osumnjičeni preduzimali u navedenom periodu jasno ukazuju, kako je to ocijenio prvostepeni sud, na dobro organiziranu grupu u kojoj su osumnjičeni koristili svoje funkcije na kojima su se nalazili u pravnim licima, te prijateljske i porodične veze lica na značajnim funkcijama radi omogućavanja ili prikrivanja preduzimanja kriminalnih radnji s ciljem ostvarenja kriminalnog plana, za koje na njihovoj strani postoji osnovana sumnja, kako to proizlazi iz pobijanog rješenja. O postojanju organizirane grupe i njihovom djelovanju na nivou osnovane sumnje, kao i koji osumnjičeni su u grupi imali značajnu ulogu, a kojoj grupi je pripadao i apelant, izjašnjavali su se u svojim iskazima svjedoci Miloš Jovović, notar kod kojeg su osumnjičeni sačinjavali brojne ugovore, V.K., koja je bila tehnički sekretar „Unioninvesta“, K.M., koji je bio vlasnik knjigovodstvene agencije EMAM i čijoj supruzi je osumnjičeni Zijad B. prvi rođak, te svjedok N.Š., koje je ocijenio prvostepeni sud i koji su mu poslužili, uz ostale dokaze, da izvede zaključak o postojanju organizirane grupe, čiji član je bio i apelant, pa su suprotni navodi iz žalbe o nepostojanju nijednog dokaza o postojanju organizirane grupe neosnovani.

24. Ni daljnji navodi iz žalbe da je apelant samo u jednom periodu kupio dionice „Unioninvesta“, a da ih je kasnije prodao i na tome zaradio, smatrajući da u tome nema ništa nezakonito, po nalaženju Vrhovnog suda, nisu prihvatljivi. Prvostepeni sud je utvrdio postojanje osnovane sumnje da su, prema planu organizirane grupe, osumnjičeni J. trebali da uđu u upravljačku, a potom i vlasničku strukturu ,,Unioninvesta“, koji je imao u vlasništvu atraktivno zemljište na Marijin Dvoru u Sarajevu, što je organizatore i članove organizirane grupe podstaklo da raznim kriminalnim radnjama, koristeći funkcije koje su obavljali, kao i poznanstva uglednih ljudi na funkcijama, njihovih prijatelja i pravnih lica, dođu do atraktivnog zemljišta kako bi im ono poslužilo kao osnov za stjecanje u konačnom ishodu višemilionske protivpravne imovinske koristi. Ni za kupovinu dionica ,,Unioninvesta“ se ne može reći, kako se navodi u žalbi, da u tome nema ništa nezakonito, jer, kako je to utvrdio prvostepeni sud, postoji osnovana sumnja da je apelant dionice nabavljao sačinjavanjem ugovora o darovanju za koje je isplaćivao određene iznose novca, da je do nekih dionica dolazio tako što je, zajedno sa H.Z., dugogodišnjim šefom proizvodnje „Unioninvesta“, u kojeg su radnici imali povjerenje, a koji je bio određen da apelantu pomogne u kupovini dionica, kako to proizlazi iz pobijanog rješenja, davao lažna obećanja o isplati plaća, toplih obroka, uvezivanju staža, otpremnini i drugom, potom da su prodavci dionica na ugovorima u općini ovjeravali svoje potpise, a da nisu znali šta ovjeravaju, smatrajući da se radi o kupoprodajnim ugovorima, te da su za J. dionice kupovali Branislav P., apelantov ujak, te Mirsad I., koji je bio njihov kućni prijatelj i kojem je apelant ponudio da te dionice (njegove) budu na ime Mirsada I. Nadalje, postoji osnovana sumnja da je ovaj osumnjičeni, nakon što je prešao dozvoljeni prag od 30% dionica emitenta „Unioninvesta“, da bi izbjegao obavezu raspisivanja tendera za otkup ostalih dionica navedenog društva, 430 dionica poklonio Branislavu P., pa da je, pošto su, zbog statusa povezanih lica, ponovo prešli dozvoljeni prag od 30% vlasništva u pravnom licu, Komisija za vrijednosne papire 26. oktobra 2006. godine donijela rješenje kojim je određena zabrana stjecanja i prenosa dionica emitenta „Unioninvesta“, osim stjecanja dionica na način propisan odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava, tj. putem tender-ponude. Kako je utvrdio prvostepeni sud, o postojanju osnovane sumnje da se dalje prometovanje dionica odvija manipulativnim radnjama V.Z. je sačinio informaciju Komisiji za vrijednosne papire, ali da je osumnjičeni Hasan Ć. to pitanje skinuo sa dnevnog reda Komisije. O daljem manipulativnom trgovanju putem brokerske kuće ,,Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo, koja je bila pod punom kontrolom osumnjičenih Zijada B. i Edina D, izjašnjavao se prvostepeni sud iz do sada prikupljenih dokaza na nivou osnovane sumnje i naveo na strani 42, posljednja tri pasusa, i strani 43 pobijanog rješenja. Zbog svega toga, Vrhovni sud smatra da su suprotni navodi žalbe da je apelant u jednom periodu kupovao dionice, da ih je kasnije prodavao, da je na njima zaradio i da ništa u tome nema nezakonito neosnovani.

25. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode žalbe da nije osnovano produženje pritvora apelantu zbog razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Navedeno je da je u tom kontekstu u žalbi ukazano da je u pogledu visine propisane kazne ustanovljen standard da zaprijećena kazna sama po sebi ne može biti razlog za određivanje/produženje pritvora. Navedeno je da su radnje u odnosu na apelanta završene 2008. godine, kada je okončao svoje aktivnosti u vezi sa dionicama „Unioninvesta“ ili drugim fizičkim i pravnim licima, da je od tada proteklo 12 godina, za koje vrijeme se više nikada nije pojavljivao na berzi. Ističe da su na ročištu predali dokumentaciju iz koje je vidljivo da je apelant od 2010. godine jedino zaposlen kao menadžer na Univerzitetu u Travniku, gdje je i u Upravnom odboru. Smatra da je proizvoljan zaključak o postojanju naročitih okolnosti na apelantovoj strani, jer nema objašnjenja na koji način će ponoviti krivično djelo, dovršiti ili učiniti krivično djelo kojim prijeti. Navodi da se apelant stavlja u kontekst drugih okolnosti koje se njega uopće ne tiču, već drugih osumnjičenih u ovom predmetu. U žalbi se ukazuje da se sud u pobijanom rješenju u najvećem dijelu bavi razlozima i argumentima koji se tiču osnovane sumnje, ukazujući pri tome na stav Vrhovnog suda iz Rješenja broj 09 0 K 034115 19 Kž 2 od 30. jula 2019. godine, koji glasi da se „zaključak o postojanju zakonskog osnova za određivanje/produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP ne može zasnivati na okolnostima izvršenja djela koje su nužne za zaključak o postojanju zakonskih elemenata odnosnog krivičnog djela“. S tim u vezi, ističe da se i u pobijanom rješenju radi o takvoj situaciji.

26. Vrhovni sud je istakao da iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP proizlazi da se za određivanje, odnosno produženje pritvora po ovom osnovu zahtijeva da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost. Tako je prvostepeni sud svoj zaključak o postojanju iteracijske opasnosti na strani apelanta i ostalih osumnjičenih zasnovao na konkretnim okolnostima, ocjenjujući da postoji osnovana sumnja da su ovi osumnjičeni organizirali grupu za činjenje krivičnih djela kojom su rukovodili Edin D. i Zijad B., a da su ostali osumnjičeni bili članovi te grupe, da su u vremenskom periodu od 2006. do 2014. godine preduzimali radnje izvršenja krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga, da se radilo o brojnim krivičnopravnim radnjama koje su vršene u kontinuitetu, a sve postupajući po zajedničkom planu te grupe, na koji način su osumnjičeni, kako postoji osnovana sumnja, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti pri učinjenju navedenih krivičnopravnih radnji koje su u konačnom imale cilj da pribave protivpravnu imovinsku korist velike vrijednosti sebi lično, te povezanim fizičkim i pravnim licima. Da su prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela za koja se terete osumnjičeni pokazali odlučnost i upornost, takve okolnosti proizlaze iz dužine vremenskog perioda u kojem su vršena predmetna krivična djela, dok se bezobzirnost ogleda u načinu izvršenja predmetnih krivičnih djela za koja su osnovano sumnjivi da su ih počinili. U vezi sa navodima iz žalbi da krivičnopravne radnje koje predstavljaju obilježja krivičnog djela ne mogu biti kvalificirane kao posebne okolnosti na temelju kojih se određuje/produžava pritvor zbog iteracijske opasnosti, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju obilježja predmetnih krivičnih djela nisu kvalificirana kao naročite okolnosti u smislu postojanja iteracijske opasnosti, nego da je prvostepeni sud u svom rješenju (strana od 102 do 110) naveo mnogobrojne druge okolnosti. Stoga, ukazivanje na stav iz druge odluke Vrhovnog suda, s obzirom na to da se ne radi o istoj činjeničnoj osnovi, nije primjenjivo na konkretni slučaj.

27. U odnosu na navode iz žalbi da osumnjičeni nisu nakon učinjene posljednje radnje, od kada je prošlo više godina, za koje postoji osnovana sumnja preduzeli bilo kakvu radnju da bi nastavili kriminalnu djelatnost i da ne postoji opasnost da će u budućnosti činiti krivična djela, Vrhovni sud je ustanovio da su oni neprihvatljivi, ukazujući da je prvostepeni sud, pored toga što je imao u vidu da se protiv osumnjičenih vodi istraga za teška krivična djela, da se još uvijek prikupljaju dokazi i saslušavaju svjedoci, duži period vremena u kojem su činili krivična djela u kontinuitetu po tačno određenom planu (kako postoji osnovana sumnja), da su osumnjičeni pri tome ispoljili visok stepen odlučnosti, upornosti, bezobzirnosti i istrajnosti, u svom rješenju (strana od 110 do 118) naveo određene aktivnosti koje su osumnjičeni preduzimali u periodu 2018. i 2019. godine, nakon učinjenja predmetnih krivičnih djela za koja se protiv njih vodi istraga, i koje ukazuju na opasnost od ponavljanja krivičnog djela, a branitelji žalbama nisu doveli u pitanje same te aktivnosti koje su preduzeli osumnjičeni.

28. Nadalje, navodi apelanta i ostalih osumnjičenih da bi se izricanjem mjera zabrane iz člana 140. i 140a. ZKP mogla postići svrha pritvora, po ocjeni Vrhovnog suda, nisu prihvatljivi jer iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge za zaključak da se svrha koja se postiže mjerom pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti izricanjem nekih od mjera zabrane, a koji žalbama nisu osporeni.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da je u postupku u kojem su donesene osporene odluke povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d), e) i „f“ Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije. Također, ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant osporava zaključak suda o ispunjenosti općeg i posebnog uvjeta za produžavanje pritvora. U apelaciji apelant navodi da redovni sud u postupku odlučivanja o prijedlogu za produžavanje pritvora i u postupku odlučivanja o žalbi nije dao ocjenu argumenata odbrane u vezi sa odsustvom egzistencije zakonskih uvjeta za produžavanje pritvora. Kantonalni sud se uopće nije upustio u ocjenu dokaza na kojima se zasniva prijedlog Tužilaštva, niti je navode i dokaze Tužilaštva doveo u vezu sa prigovorima i izjašnjenjima odbrane „osumnjičenog Blekić Zijada“. Smatra da je više nego očigledno da Kantonalni sud nije ocijenio stvarno činjenično stanje, već da je samo udovoljio prijedlogu Tužilaštva. Sa druge strane, Vrhovni sud je, osim što je prekršio čl. 5. i 6. Evropske konvencije, i to apelantovo pravo na suđenje bez odgađanja, rješenje apelantu i njegovom opunomoćeniku dostavio nakon mjesec dana od izjavljene žalbe. Iako se djelimično Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, upustio u ocjenu navoda žalbe, sasvim je jasno da apelantova žalba nije ocijenjena na brižljiv i savjestan način, kako bi to jedan tako visoki sudski organ trebalo da čini. Štaviše, iako je žalba na devet detaljno argumentiranih stranica iznijela stavove apelantove odbrane u čemu se ogledaju nezakonitost rješenja Kantonalnog suda i povrede čl. 2, 3, 6, 15. i 305. stav 7. ZKP, Vrhovni sud je paušalno zaključio da te tvrdnje nisu dovoljno konkretizirane, pa ih sud nije niti mogao ispitati. Ističe da su navodi Vrhovnog suda o nekonkretizaciji počinjenih povreda sasvim paušalni. Pored toga, Vrhovni sud smatra da navodi žalbe „osumnjičenog Blekić Zijada da se istraga provodi još od 2008. godine, a posljednja radnja koja se stavlja na teret osumnjičenom Blekić Zijadu završava 12. godine, nije od utjecaja na pravilnost pobijanog rješenja. Time se ne osvrće da je i apelantova žalba, također, istakla da su radnje koje se stavljaju na teret apelantu završene još 2008. godine, dakle, prije 12 godina“. Vrhovni sud nije ocijenio da se apelant od tada više nikada nije pojavljivao na berzi i da je time okončao sve svoje aktivnosti u vezi sa dionicama „Unioninvesta“. Za razliku od odluka postupajućih sudova kako u pogledu zaključaka o osnovanoj sumnji, tako i o posebnom pritvorskom razlogu uložena žalba je vrlo jasna i konkretna, a budući da je izostao adekvatan odgovor, komentar ili argument na takve navode od suda, to se ovom apelacijom osnovano ukazuje na povredu označenih apelantovih prava. Sve i da se prihvati, i nakon ocjene svih činjenica i argumenata, da u ovoj fazi postupka postoji određeni broj činjenica na osnovu kojih se stvara utisak o postojanju osnovane sumnje, ipak, ni na koji način, ni u tom slučaju, ne može se naći osnovanost za dalje produženje pritvora po posebnom pritvorskom razlogu iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP. U pogledu posebnog zakonskog uvjeta za određivanje pritvora, Vrhovni sud se uopće nije osvrnuo na navode žalbe u odnosu na apelanta, već se uopćeno izjasnio da prigovori svih branitelja svih osumnjičenih to ne dovode u pitanje. Apelant ukazuje na nejednak tretman odbrane i Tužilaštva, te da su data „štura obrazloženja“, čime je došlo i do povrede odredbe člana 305. stav 7. ZKP i člana 13. Evropske konvencije. U pogledu općeg uvjeta za određivanje pritvora, apelant ukazuje da ne postoje dokazi koji, zaista, potvrđuju osnovanu sumnju da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, te da se istraga vodi od 2008. godine. Navodi da je apelant izjavio žalbu Vrhovnom sudu 13. januara 2021. godine, a da je rješenje Vrhovnog suda o odlučenoj apelantovoj žalbi dostavljeno 11. februara 2021. godine, ističući da se raspravlja o jednom od najhitnijih ljudskih prava, prava na slobodu, te da se taj postupak mora tretirati kao prioritetan i hitan, a da, prema apelantovom stavu, tako nije postupljeno i smatra da se na taj način direktno krši apelantovo pravo na slobodu i sigurnost zagarantirano članom 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje i na suđenje u razumnom roku, te pravo na odbranu zagarantirano članom 6. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek zagarantirano članom 13. Evropske konvencije. Dalje, apelant navodi da, u vezi sa posebnim pritvorskim razlozima, Vrhovni sud uopće nije ocijenio žalbu, da ne smatra da je tačan navod odbrane da su krivičnopravne radnje koje predstavljaju obilježja krivičnih djela kvalificirane i kao posebne okolnosti, što je zabranjeno (ukazuje na praksu), te citira zaključak iz osporenog rješenja koji kao poseban razlog vidi u tome što su osumnjičeni pokazali upornost i odlučnost pri navodnom činjenju krivičnih djela, u dužini vremenskog perioda u kojem su vršili predmetna krivična djela i u načinu izvršenja krivičnih djela. U dopuni apelacije apelant je ukazao na stavove iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2788/20 koji se tiču dužine trajanja pritvora apelanta iz tog predmeta, te smatra da citirani stavovi treba da se analogno primijene na apelanta. Ponavlja da je predmetno krivično djelo za koje se sumnjiči apelant počinjeno, odnosno potpuno dovršeno prije punih 12 godina. Navodi da isto toliko traje i predmetna istraga u ovoj krivičnopravnoj stvari, te da je očito da je pritvor sa ove današnje vremenske distance potpuno neproporcionalan tim činjenicama i okolnostima pogotovo iz osnova koji propisuje odredba člana 146. stav 1. tačka c) ZKP, a koje obrazloženje u vezi sa istim razlozima je potpuno paušalno i bez ikakvog osnova. U konkretnom slučaju opravdano smatra da dalje produžavanje pritvora zaista nije razumno, jer ne postoje nikakve posebne okolnosti koje bi opravdale dalji pritvor.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je nepotrebno ukazivanje apelacijom kako Vrhovni sud treba postupati sa predmetnim spisom prioritetno, hitno s obzirom na to da je na takav način i postupano u konkretnom predmetu, imajući pri tome u vidu obimnost predmetnog rješenja, brojnost osumnjičenih i obimnost podnesenih žalbi, te obimnost zapisnika o održanom ročištu povodom izjašnjenja o prijedlogu Tužilaštva, kao i obimnosti prijedloga po osnovu kojeg je prvostepeni sud produžio pritvor osumnjičenim, dakle i apelantu, te potrebno vrijeme za obavljanje određenih provjeravanja putem prikupljenih dokaza. Pri tome je ukazano da je zaduženje sudije izvjestitelja kroz sistem CMS bilo 21. januara 2021. godine putem presignacije, te da je urađena odluka otpremljena iz Vrhovnog suda 5. februara 2021. godine. Također, radi podsjećanja apelanta, ukazano je da apelantova izjavljena žalba ne odgađa izvršenje rješenja, pa je nejasno u čemu se ogleda direktno kršenje apelantovog prava iz čl. 5, 6. i 13. Evropske konvencije, što se ni u navodima apelacije dovoljno ne pojašnjava usljed čega se Vrhovni sud ponovo nije mogao konkretno izjasniti o tome. S tim u vezi se ukazuje da su isti apelantovi prigovori u apelaciji ranije isticani u žalbi protiv prvostepenog rješenja o kojoj je odlučeno rješenjem Vrhovnog suda, pa i nakon ukazivanja o izostanku konkretizacije na strani 6 spomenutog rješenja Vrhovnog suda na ukazane odredbe Evropske konvencije čl. 5, 6. i 13, u navodima apelacije ponovo je izostala konkretizacija u čemu se nalazi konkretna povreda. U pogledu navoda iz apelacije da argumentacija iz prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora i rješenje od 8. januara 2021. godine (pogrešno navedeno 7. januara 2021. godine) predstavljaju prekopirani prijedlog Tužilaštva, koji su, također, isticani u apelantovoj žalbi o kojoj se izjašnjavao Vrhovni sud u svom rješenju na strani 6, navodeći da su u obrazloženju prvostepenog rješenja, pored ostalog, sadržana i izjašnjenja stranaka i branitelja o spomenutom prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, te izjašnjenje prvostepenog suda na takve navode, zbog kojih razloga su navodi iz apelacije neosnovani. Ukazivanje u navodima apelacije da se apelantu stavljaju na teret radnje koje su završene 2008. godine, prije 12 godina, da se od tada apelant više nije pojavljivao na berzi i da je time okončao sve svoje aktivnosti u vezi sa dionicama ,,Unioninvesta“ i dalje navodi da je zbog toga neosnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje, „preko kojih navoda postupajući sudovi prelaze paušalno, navodeći da oni nisu konkretizirani“, Vrhovni sud, s tim u vezi, podsjeća na odredbu člana 321. ZKPFBiH prema kojoj drugostepeni sud ispituje pobijano rješenje u onom dijelu u kojem se ono pobija žalbom, a po službenoj dužnosti samo da li je na štetu osumnjičenog povrijeđen krivični zakon. Iz takvih apelantovih navoda koji smatra da je neosnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje, bez ukazivanja zbog kojih razloga i zbog čega smatra neosnovanim zaključak o postojanju osnovane sumnje u smislu ispunjenja općeg uvjeta za pritvor, dakle, bez iznošenja suprotne argumentacije navodima prvostepenog suda iz njihovog rješenja na kojima se temelji takav zaključak, ovaj sud smatra da su takvi apelantovi navodi paušalni i nekonkretizirani. Pri tome ukazano je na navod iz apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja, kada je u žalbi isticano da je apelant u jednom periodu kupio dionice ,,Unioninvesta“, da ih je kasnije prodao i da je na tome zaradio, te da u tome nema ništa nezakonito o čemu se Vrhovni sud izjasnio u svom rješenju. O postojanju osnovane sumnje na koji način je apelant nabavljao dionice i koje radnje je preduzimao Vrhovni sud se izjasnio na strani II, posljednji pasus, i strani 12, prvi pasus, drugostepenog rješenja, na koje se apelant upućuje radi izbjegavanja ponavljanja, a koje apelant i ne osporava. U navodima apelacije se ne pojašnjava na šta je konkretno izostao adekvatan odgovor, komentar ili argument Vrhovnog suda, što je ponovo nekonkretizirano po mišljenju ovog suda. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na osumnjičenog Zijada Blekića, Vrhovni sud se neće izjašnjavati, jer se radi o apelaciji u odnosu na apelanta Jasmina Jusufranića. Istaknuto je da iz navoda apelacije proizlazi da apelant iz pobijanog rješenja traži apsolutnu dokazanost činjenica, potpuno zaboravljajući da se radi o fazi istrage, koja još nije okončana, a u kojoj situaciji za postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji koja predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinilo određeno lice u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljem toku postupka, odnosno prilikom podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice.

31. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da su u rješenju o produženju pritvora, pored ostalog, sadržana i izjašnjenja stranaka i branilaca osumnjičenih o spomenutom prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, te izjašnjenje ovog suda na takve navode. Ukazivanje u navodima apelacije da se apelantu stavljaju na teret radnje koje su završene 2008. godine, odnosno prije 12 godina, da se od tada apelant više nije pojavljivao na berzi i da time okončava sve svoje aktivnosti u vezi sa dionicama ,,Unioninvesta“ i dalji navodi da je zbog toga neosnovan zaključak o postojanju osnovane sumnje su paušalni. O postojanju osnovane sumnje na koji način je apelant nabavljao dionice i koje radnje je preduzimao, kao i drugi osumnjičeni, Kantonalni sud se izjasnio na stranama 17-94 rješenja o produženju pritvora, pa su neosnovani navodi apelacije da se taj sud nije adekvatno izjasnio o postojanju osnovane sumnje na strani apelanta i drugih osumnjičenih. I po ocjeni Kantonalnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da apelant iz pobijanog rješenja traži apsolutnu dokazanost činjenica, potpuno zaboravljajući da se radi o fazi istrage, koja još nije okončana.

32. Tužilaštvo je navelo da iz analize sadržaja izjavljene apelacije primjećuje da se radi o argumentaciji koju je odbrana ovog osumnjičenog isticala u žalbi o kojima je Vrhovni sud odlučivao i raspravljao u meritumu u svom Rješenju broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine, kojim je navode odbio kao neosnovane, a nakon brižljive ocjene žalbenih navoda branilaca svih osumnjičenih lica, dajući za takve zaključke sasvim dovoljno i na zakonu zasnovano obrazloženje. Analizom apelacije proizlazi da se odbrana i dalje poziva na činjenične navode i ocjenu dokaza koje je dalo prvostepeno vijeće u pogledu osnovane sumnje, sporeći sam sadržaj rješenja iznošenjem zamjerki na kvalitet i obimnost sadržaja kako rješenja Kantonalnog suda, tako i sadržaja rješenja Vrhovnog suda, što ne bi trebalo biti predmet preispitivanja Ustavnog suda, barem ne na način kako to traži apelantova odbrana. Imajući u vidu da je apelant do sada u više navrata detaljno upoznat kako sa osnovama sumnje koje mu se stavljaju na teret, tako i sa sadržajem dokaza protiv njega, te da je imao sva prava propisana zakonom, počevši od prava na pristup sudu i prava na djelotvorni pravni lijek, koji je svaki put iskoristio, do prava na branioca po slobodnom izboru, te ocjenjujući da su svi organi u krivičnom postupku prema ovom osumnjičenom postupali u zakonom propisanim rokovima, hitno i efikasno, te u svemu u skladu sa ZKP, Tužilaštvo ne nalazi da je apelantu na bilo koji način povrijeđeno neko od prava zagarantiranih Ustavom, te je predložilo da se izjavljena apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

33. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 149. st. (1) i (2) Trajanje pritvora tokom istrage (1)[...]. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.

(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo na pravično suđenje

36. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

37. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor u toku provođenja istrage protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

38. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na dužinu trajanja istrage. Međutim, ovaj navod je istaknut, uglavnom, u vezi sa donesenim rješenjima o određivanju/produženju pritvora, te je i pred redovnim sudom u postupku u kom se odlučivalo o apelantovom pritvoru isto isticano. Osim toga, Ustavni sud napominje da je sama „dužina trajanja istrage“ u nadležnosti Tužilaštva, a ne suda, a da su u konkretnom slučaju osporene odluke suda. Nadalje, Evropski sud za ljudska prava smatra da „optužba“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo, „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, Serija A, broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji „optužba“ moraju da budu pružene sve garancije prava na pravično suđenje. Apelant ne navodi koji je to momenat kada je „pogođen“ istragom. S obzirom na veoma paušalne apelantove navode u ovom dijelu, te da se ovi navodi, u suštini, vežu za sama rješenja o pritvoru, Ustavni sud se u ovom momentu neće upuštati u ispitivanje ovih navoda.

39. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U odnosu na ostale navode

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacije u dijelu koji se odnosi na navode o povredi ostalih prava navedenih u apelaciji ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

42. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 13. Evropske konvencije. Također, ukazuje i na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na li nu slobodu i sigurnost č

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

44. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito..

45. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

46. Apelant osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor i u kojima je utvrđeno da postoje uvjeti koji opravdavaju određivanje mjere pritvora zbog razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. U apelaciji apelant osporava kako postojanje osnovane sumnje, tako i postojanje posebnog uvjeta za pritvor.

47. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije.

1. Osnovana sumnja

48. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ustavni sud podsjeća da je „osnovanost“ sumnje na kojoj se hapšenje mora temeljiti bitan dio zaštite utvrđene članom 5. stav 1. tačka c) (vidi, Evropski sud, Mehmet Hasan Altan protiv Turske, presuda od 10. septembra 2018. godine, stav 124, Fernandes Pedroso protiv Portugala, presuda od 12. septembra 2018. godine, stav 87). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo podrazumijeva postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je određeno lice možda počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Ilgar Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 22. maja 2014. godine, stav 88, Erdagöz protiv Turske, presuda od 22. oktobra 1997. godine, Izvještaji 1997 VI, stav 51, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A broj 182, stav 32). Šta je osnovano zavisi od svih okolnosti, ali činjenice koje izazivaju sumnju ne moraju biti jednakog nivoa kao činjenice potrebne za opravdanje osuđujuće presude, ili čak podnošenje krivične prijave (vidi, Merabishvili protiv Gruzije [VV], presuda od 28. novembra 2017. godine, stav 184).

49. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu i ostalim osumnjičenim mjera pritvora određena, a potom i osporenim rješenjem produžena zbog postojanja osnovane sumnje da je kao član grupe, u smislu člana 2. tačka 21. KZFBiH, počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 342. KZFBiH u vezi sa drugim krivičnim djelima propisanim KZFBiH, te Zakonom o tržištu vrijednosnim papirima, koja su opisana u osporenom rješenju. Također, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da dokazi koje je sud naveo (prvenstveno materijalni dokazi, a zatim i izjave svjedoka) daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje o apelantovom nezakonitom djelovanju s obzirom na to da je prvostepeno rješenje krajnje detaljno elaboriralo sve dokaze u tom pravcu, počevši od izjava lica koja su 2006. godine radila u „Unioninvestu“ i koja su mimo pravila berze de facto prodavala svoje dionice apelantu za šta im je on isplaćivao gotovinske iznose novca, a istovremeno su u općinama ovjeravali ugovore o darovanju dionica i kao takve ih prijavljivali Registru za vrijednosne papire. Iz mnogobrojnih dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu i opisalo u svom prijedlogu proizlazi ne samo da je apelant učestvovao u nezakonitom stjecanju dionica na svoje ime već i uloga osumnjičenog Huseina Z., koji je bio posrednik u navedenim aktivnostima i koji je u svojoj izjavi datoj na zapisnik o ispitivanju u prisustvu branioca u SIPA-i 9. decembra 2020. godine opisao na koji način je organiziran nedopušteni otkup dionica od radnika „Unioninvesta“ na ime apelanta i sa njim povezanih lica. Navedeno je detaljno opisano u prijedlogu Tužilaštva, rješenju suda o određivanju pritvora, a potkrijepljeno je brojnim dokazima dostavljenim sudu, među kojima su i nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke u ovom predmetu. Nadalje, odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je naveo iskaze svjedoka koji su opisivali događaj, a što je sudija za prethodni postupak doveo u vezu sa materijalnim dokazima i utvrdio postojanje osnovane sumnje. U odnosu na identične navode koje apelant iznosi u apelaciji, Kantonalni sud je jasno ukazao da je u pitanju produžavanje pritvora, da je vijeće Kantonalnog suda pravilno utvrdilo postojanje osnovane sumnje (na osnovu dostavljenih dokaza), a da će se cjelokupni događaj sagledati tek nakon što se okonča istraga. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza koji su navedeni u obrazloženju osporenih rješenja, te koje je sud analizirao, uz dato jasno obrazloženje suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje o nepostojanju općeg razloga za pritvor. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

2. Posebni pritvorski razlozi

50. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za produžavanje pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

51. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998- VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

52. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud, prije svega, utvrdio da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te da je potom utvrdio postojanje „naročitih okolnosti“. U pogledu postojanja naročitih okolnosti, redovni sud je ukazao na apelantovu upornost, istrajnost i odlučnost koje su se ogledale u načinu na koji je stjecao dionice „Unioninvesta“, kako je u rješenju detaljno izloženo, prevarnim putem, fiktivnim darovnim ugovorima, kako se to „osnovano“ sumnja. Kako je i Vrhovni sud ukazao, potvrđujući zaključak prvostepenog rješenja u ovom dijelu, apelant je pokazao upornost pri izvršenju djela, što opravdava strah da bi na slobodi mogao ponoviti krivično djelo. Pri tome Ustavni sud ukazuje na data obrazloženja redovnog suda da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, imajući u vidu dato obrazloženje, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi, niti na drugačiji zaključak utječe činjenica da apelant nije ranije osuđivan za slična krivična djela. Ustavni sud smatra da u ovoj fazi postupka njegov zadatak nije da preispituje tačnost ovih navoda, već da je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora, jer je taj sud u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

53. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora Kantonalni sud naveo da dokazi dostavljeni ranije, „a naročito dokazi dostavljeni sudu uz ovaj prijedlog“, potkrepljuju ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela nego i da su inkriminirane radnje preduzimane duži vremenski period u okviru dobro organizirane grupe, ukazujući na izuzetnu upornost, odlučnost i istrajnost apelanta i ostalih, kako je to detaljno navedeno. Ustavni sud primjećuje da je prilikom donošenja rješenja o produženju pritvora Kantonalni sud (i Vrhovni sud koji je odlučivao o žalbi) imao u vidu sve apelantove prigovore (koji su izneseni i u apelaciji), te da je na njih odgovorio u dovoljnoj mjeri u ovoj fazi postupka. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu.

54. Pored navedenog, Ustavni sud skreće pažnju da, bez obzira na složenost postupka, sud je taj koji vodi i organizira postupak. U tom smislu Ustavni sud skreće pažnju da lice koje se nalazi u pritvoru ne treba „trpjeti“ zbog trajanja postupka, odnosno snositi posljedice organiziranja rada na predmetu. Međutim, u specifičnim okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud primjećuje da je redovni sud na obje instance imao u vidu vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru do donošenja osporenih rješenja, kao i činjenice vezane za predmetni postupak. Ipak, u okolnostima konkretnog slučaja sud je ustanovio da i dalje egzistiraju razlozi za pritvor apelantu (za produženje mjere pritvora), a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog slučaja ne čini se proizvoljno, već konkretno i doneseno uz pozivanje na relevantne odredbe domaćeg prava. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa praksom Evropskog suda, kao i svojom praksom, podstiče što hitnije rješavanje postupaka, bez odgađanja i tereta za učesnike postupka. Ustavni sud smatra da u konkretnim okolnostima u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

55. Dalje, u odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), te će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

56. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični“ sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države (vidi, Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi, Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, Serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

57. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovom sudu protiv rješenja vijeća od trojice sudija Kantonalnog suda kojim mu je produžen pritvor o kojoj je vijeće odlučilo u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja Vrhovnog suda pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani (u dovoljnoj mjeri) u vezi sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je Vrhovni sud dao vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvaća, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

58. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Ostali navodi

59. U apelaciji se apelant pozvao (i) na kršenje člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Međutim, u tekstu apelacije nije ni na koji način ukazao u čemu se ta povreda ogleda. Stoga, budući da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelant bio diskriminiran, niti u neravnopravnom položaju u odnosu na lica u sličnoj situaciji ili položaju, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno dodatno ispitivati ovaj navod.

60. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je razmotrio praksu na koju se apelant pozvao, uključujući i praksu iz dopune apelacije, ali da je nakon njenog razmatranja zaključio da ta praksa ne može utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela kako je navedeno u osporenim rješenjima, pozivajući se na dokaze, za šta je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kao i kada je dao razloge za postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora.

62. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-510/21 (J. J.) | Sudska praksa | Aktio