Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-607/21 (Grad Zenica)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-607/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-607/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Zenica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 Ps 157782 19 Rev od 20. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 157782 19 Pž od 31. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pš 157782 18 Ps od 14. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gradsko pravobranilaštvo iz Zenice, podnio je 23. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 157782 19 Rev od 20. novembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 157782 19 Pž od 31. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Pš 157782 18 Ps od 14. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Zeničko-dobojski kanton) da apelantu isplati iznos od 882.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi donio odluku kojom je definisan kriterij za utvrđivanje prioritetnih projekata od općinskog značaja iz oblasti vodoprivrede, postupak i način kandidovanja projekata od strane općina tuženog i uvjeti za uvrštenje kandidovanih projekata. Dalje je naveo da je Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu tuženog (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) uputilo apelantu zahtjev da dostavi prioritetne projekte za Program utroška sredstava vodnih naknada u oblasti vodoprivrede za 2017. godinu, te da je apelant postupio po zahtjevu, usvojio i dostavio tuženom Program utroška sredstava vodnih naknada u oblasti vodoprivrede na apelantovom području za 2017. godinu. Naveo je da je Ministarstvo dostavilo apelantu Sporazum o zajedničkom učešću u realizaciji projekata iz „Programa utroška sredstava vodnih naknada za 2017. godinu", koji je potpisan od strane ministara, a da je apelant odbio da potpiše navedeni Sporazum, jer se lista prioritetnih projekata koju je dostavio apelant razlikuje od liste iz sporazuma. Također je naveo da je sastavni dio navedenog sporazuma i izvod iz programa za apelanta u kojem je navedeno šest projekata sa ukupnim iznosom planirane vrijednosti od 882.000,00 KM, te da je sporazum potpisan sa svim općinama tuženog osim sa apelantom. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelantovim odbijanjem potpisivanja navedenog Sporazuma nije ni došlo do zaključenja Sporazuma, a samim tim parnične stranke nisu ni stupile u obligaciono pravni odnos, niti su preuzele određena prava i obaveze, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Dakle, u toj situaciji kada nije postignuta suglasnost volja, kao jedan od uvjeta za zaključenje ugovora, nisu nastupila ni pravne posljedice, odnosno nisu nastala prava i obaveze za ugovorne strane, pa tako ni pravo apelanta da zahtjeva isplatu utuženog iznosa. Osim toga, naveo je da se ne radi ni o sticanju bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima), jer Zakonom o vodama Federacije Bosne i Hercegovine nije regulisano da vodne naknade, prihodi prikupljeni na osnovu zakupa javnog vodnog dobra na površinskim vodama I kategorije i prihodi od zakupa javnog dobra na površinskim vodama II kategorije pripadaju apelantu, niti je zakonski određeno na koji način će kanton vršiti raspodjelu sredstava u ovakvim slučajevima, stoga ni sud ne može donositi odluku i određivati način trošenja i raspodjelu budžetskih sredstva. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o raspodjeli budžetskih sredstava, te kako zakonski nije regulisano na koji način će tuženi vršiti raspodjelu sredstava u ovakvim slučajevima, zaključio je da sud nije nadležan niti može donositi odluku o načinu trošenja i raspodjeli budžetskih sredstava. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je „Ministarstvo donijelo Odluku o kriterijima za utvrđivanje prioritetnih projekata od općinskog značaja iz oblasti vodoprivrede za Program utroška vodnih naknada za 2017. godinu, u čijem članu 7. se navodi da će Ministarstvo u Program utroška sredstava vodnih naknada uvrstiti kandidovani projekat, odnosno projekte prema dostavljenoj listi prioriteta Općine u skladu sa raspoloživim sredstvima“. Apelant navodi da iz navedenog jasno proizlazi da Ministarstvo utvrđuje sredstva koja pojedina općina dobiva po osnovu vodnih naknada, ukoliko općina dostavi listu prioritetnih projekata u skladu sa navedenom Odlukom, te u skladu sa raspoloživim sredstvima, Ministarstvo odobrava sredstva i projekte. Apelant navodi da su „sudovi zaključili da apelant nije dokazao da mu sredstva na ime vodnih naknada pripadaju, mada je više nego očigledna obaveza tuženog da ista isplati apelantu i da je upravo tuženi svojom odlukom dodijelio ta sredstva apelantu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević