Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-631/21 (M. Š.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-631/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-631/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muris Šemić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muris Šemić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 058608 17 Gž od 27. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 058608 14 P od 29. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muris Šemić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 25. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 058608 17 Gž od 27. augusta 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 058608 14 P od 29. aprila 2017. godine. Apelant je podneskom od 5. aprila 2021. godine dopunio apelaciju.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i V.Š. da se obaveže tužena (Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna filijala u Tuzli) da na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti apelantu isplati iznos od 20.000,00 KM a V.Š. iznos od 15.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da su apelant i V.Š. sa tuženom 25. augusta 2004. godine zaključili ugovor o hipotekarnom kreditu, te da su na prijedlog apelanta 16. februara 2007. godine, a kako apelant i V.Š. nisu uredno izmirivali obaveze po ugovoru o kreditu, zaključili Aneks broj 1 na ugovor o kreditu kojim je apelantu i V.Š. smanjen mjesečni anuitet sa 1.711,72 KM na 983,58 KM uz smanjenje i kamatne stope sa 10,99% na 9,69% i produženje roka otplate na 10 godina. Dalje je naveo da je 21. marta 2011. godine tužena nudila apelantu opciju povećanja rate, te opciju da izvrši uplatu većeg iznosa pa da bi nastavio sa otplatom nekih anuiteta koji su prihvatljivi za apelanta, što apelant, zbog teške finansijske situacije, nije mogao prihvatiti. Naveo je da iz opomena tužene od 21. jula 2010. godine i 19. septembra 2011. godine apelantu i V.Š., te D.Š. i N.Š., kao založnim dužnicima, proizlazi da apelant i V.Š. i svoje obaveze po Aneksu 1. ugovora nisu uredno izmirivali, zbog čega je tužena raskinula osnovni ugovor i Aneks 1. ugovora, te su na naplatu dospjeli svi anuiteti po kreditu i ugovorene kamate. Također je naveo da je tužena nakon toga podnijela prijedlog za izvršenje Općinskom sudu 20. septembra 2011. godine radi prinudne naplate dospjelog novčanog potraživanja (član 36. Zakona o izvršnom postupku), prodajom založene nekretnine, te naglasio da se ove radnje tužene ne mogu smatrati protivpravnim radnjama činjenja ili nečinjenja. Naveo je da bi se apelantu i V.Š. mogla priznati naknada nematerijalne štete samo ako je sam postupak izvršenja vođen zlonamjerno, protipravno i šikanozno (član 154. stav 1. i član 158. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), te da je takvim postupanjem apelantu i V.Š. nanesena šteta koja se ogleda u trpljenju duševnih bolova zbog povrede časti ugleda, slobode i dostojanstva apelanta i V.Š. (član 200. ZOO). Međutim, apelant i V.Š., osim psihičkih promjena, niti jednim drugim dokazom nisu dokazivali (član 123. stav 1. u vezi sa članom 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku) na koji način je povrijeđeno njihova čast, ugled, sloboda i dostojanstvo ličnosti, zbog čega je zaključio da ne postoji jasna uzročna veza između stanja i posljedica koje su nastupile na strani apelanta i V.Š. u dijelu njihovog psihičkog zdravlja i samog vođenja izvršnog postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su apelant i V.Š. kasnili s otplatama kredita tuženoj, zbog čega je tužena pokrenula izvršni postupak broj 33 0 I 036964 11 I radi naplate dospjelih potraživanja. Naveo je da u navedenom postupanju tužene nema elemenata protupravnosti, pa samim tim ni građansko pravne odgovornosti za štetu iz člana 200. ZOO, jer je tužena postupala prema svojim zakonskim ovlaštenjima, iscrpila sve druge mogućnosti, a onda pokrenula i izvršni postupak. Dalje je naveo da nije dovoljno samo podnijeti tužbu i tražiti da tužena strana dokazuje ispravnost svog ponašanja, te da je bilo potrebno da apelant i V.Š. konkretizuju i dokažu nezakonito ponašanje tužene. Naveo je da je izlišno to što su apelant i V.Š. uz žalbu protiv prvostepene presude dostavili, kao novi dokaz, Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 I 036964 13 Gži od 14. decembra 2016. godine iz navedenog izvršnog postupka. Naime, apelant i V.Š. su u prvostepenom postupku na ročištu od 27. aprila 2017. godine odustali od dokaznog prijedloga čitanjem spisa prvostepenog suda broj 33 0 I 036964 11 I istog izvršnog postupka, zbog čega je prvostepeni sud na tom ročištu donio rješenje da neće biti izveden navedeni dokaz. U tom pogledu, Kantonalni sud je naveo da se ne može uzeti da je novi dokaz onaj dokaz od kojeg su apelant i V.Š. odustali u prvostepenom postupku.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant navodi da „do raskida ugovora o kreditu i podnošenja prijedloga za izvršenje moraju biti iscrpljene sve mogućnosti, te da tužena nije tražila administrativnu zabranu na platu apelantove supruge koja je bila apelantov žirant, radila u Domu zdravlja i tada nije imala nikakva opterećenja na plati, te da nije tražila administrativnu zabranu na apelantovoj penziji koja je tada bila bez opterećenja“. Također, apelant u dopuni navoda apelacije navodi da je Općinski sud u Živinicama donio Rješenje broj 33 0 I 036964 17 I 2 od 29. marta 2021. godine kojim je usvojio prigovore apelanta, N.Š. i D.Š., kao izvršenika, stavio van snage Rješenje o izvršenju ovog suda broj 33 0 I 036964 11 I od 11. juna 2012. godine i obstavio izvršni postupak, te ističe da će ovo rješenje dati novo svjetlo na cijeli apelantov slučaj.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-631/21 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio