Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-641/21 (M. T.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-641/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-641/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Milorad Tanasić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Tanasić protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 304671 20 Pž od 13. novembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 304671 19 Pr od 14. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Tanasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 24. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: okružni sud) broj 71 0 Pr 304671 20 Pž od 13. novembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 304671 19 Pr od 14. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 44. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini i utvrđena mu novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, te je istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja ne učini novi prekršaj. Apelantu je za izvršeni prekršaj utvrđena zaštitna mjera zabrana upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od dva mjeseca, te istovremeno određeno da se da se utvrđena zaštitna mjera neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja ne učini novi prekršaj. Također, apelantu su određena dva kaznena boda.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se apelant 9. aprila 2019. godine svojim vozilom kretao brzinom od 89 km/s na dijelu puta gdje se primjenjuje opće ograničenje brzine kretanja vozila za naselje od 50 km/s. Dalje je naveo da mjerni instrument, kojim je očitana brzina kretanja apelantovog vozila, ispunjava metrološke uslove propisane Pravilnikom o metrološkim uslovima za mjerila brzine vozila u saobracaju, da je uvjerenje o verifikaciji navedenog mjerila od 6. juna 2018. godine važilo do 6. juna 2019. godine, te da je za ovo mjerilo 6. juna 2019. godine izdato novo uvjerenje o verifikaciji u kojem je također konstatovano da mjerilo ispunjava uslove i da uvjerenje važi do 6. juna 2020. godine. S tim u vezi je naveo da su paušalni i činjenično neosnovani apelantovi navodi kojima osporava ispravnost mjernog instrumenta, a sve u cilju izbjegavanja prekršajne odgovornosti. Također je naveo da su potpunosti neosnovani apelantovi navodi da se kritične prilike kretao u naseljenom mjestu, a ne naselju. Naime, tačno je da je prvostepeni sud, prilikom izrade prvostepenog rješenja, u izreci pogrešno naveo „naseljeno mjesto“ umjesto „naselje“, te da je do greške došlo jer je u samom nalogu policijski službenik pogrešno naveo mjesto prekršaja (a što je i konstatovano na zapisniku o usmenom pretresu). Međutim, iz sadržaja obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se radi o naselju, uzimajuci u obzir fotografije koje je apelant izveo kao dokaz, a iz kojih je utvrdio da se radi o ulici koja ima izgrađenu infrastrukturu sa izgrađenim trotoarima, zelenom površinom između kolovoza i trotoara, pripadajucim saobracajnim znakovima, rasvjetom i ostalom potrebnom infrastrukturom. S obzirom da je ovlašteni organ provedenim dokazima dokazao da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret, to je pravilno prvostepeni sud primijenio materijalni propis o prekršajima, kada je apelantove radnje cijenio kao prekršaj iz člana 44. stav

1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini. Kada je u pitanju zakonitost i pravilnost prvostepenog rješenja u pogledu odluke o sankciji, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud cijenio sve okolnosti u međuzavisnosti na strani apelanta, u smislu člana 45 stav (1) Zakona o prekršajima Republike Srpske. Također je naveo da je pravilna i zakonita i odluka o zaštitnoj mjeri.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) „u smislu dužine trajanja postupka, prava na obrazloženu presudu i arbitrarne primjene prava“. Apelant navodi da „sud nije prihvatio apelantove tvrdnje da se radi o „naseljenom mjestu“ (gdje je opće ograničenje 80 km/h, ako saobraćajnim znakom nije drugačije predviđeno), a ne o „naselju“ (gdje važi opće ograničenje 50 km/h), da je pojam „naseljeno mjesto“ tretirao kao „naselje”, te apelanta oglasio odgovornim za prekršaj koji nije učinio“. Također, apelant navodi da prvostepeni sud nije cijenio činjenicu da je kontrola brzine mjerena mjernim uređajem koji je u momentu kontrole bio neispravan.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuju na dužinu trajanja predmetnog postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud će kao relevantan razmatrati period od 15. aprila 2019. godine, kada je apelant podnio zahtjev za sudsko odlučivanje, do 13. novembra 2020. godine kada je Okružni sud, odlučujući o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je apelant koristio, donio rješenje kojim je okončan predmetni postupak. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (na dvije instance) trajao jednu godinu i sedam mjeseci, u kojem periodu su donesene dvije odluke. Imajući u vidu navedeno, po mišljenju Ustavnog suda, dužina predmetnog postupka se ne može smatrati dužinom trajanja postupka koja prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-641/21 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio