Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5029/19 (K. V.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5029/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5029/19, rješavajući apelaciju Kahre Vejzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kahre Vejzovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 020299 19 Kžž od 27. septembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kahro Vejzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić, advokati iz Tuzle, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 020299 19 Kžž od 27. septembra 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 8. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor dostavio 26. januara, a Tužilaštvo BiH 27. januara 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 020299 15 Kri od 31. avgusta 2018. godine apelanta oslobodio optužbi da je radnjama opisanim u tačkama od 1. do 14. izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. Krivičnog zakona BiH.

6. Apelaciono odjeljenje Suda BiH je Presudom broj S1 1 K 020299 15 Krž od 12. februara 2019. godine, odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH, potvrdilo dio oslobađajuće prvostepene presude koji se odnosi na tačke 2., 3., 4., 5., 6., 13. i 14., dok je prvostepena presuda u odnosu na tačke 1., 7., 8., 9., 10., 11. i 12. ukinuta i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

7. Nakon održanog pretresa Apelaciono odjeljenje Suda BiH je Presudom broj S1 1 K 020299 19 KžK od 16. maja 2019. godine apelanta proglasilo krivim da je radnjama opisanim u tačkama od 1. do 7. izreke presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina.

Osporena presuda

8. Sud BiH, trećestepeno vijeće, Presudom broj S1 1 K 020299 19 Kžž od 27. septembra 2019. godine apelantovu žalbu protiv drugostepene presude djelimično je uvažio tako da je apelantu izrečena kazna zatvora od četiri godine, dok je u preostalom dijelu drugostepena presuda ostala neizmijenjena.

9. Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje u vezi s tačkom 1. izreke drugostepene presude kojom je apelantu stavljeno na teret zlostavljanje oštećenog M. A. U vezi s tim je ukazano da se suština apelantovih navoda odnosila na tvrdnju o nedosljednosti i nelogičnosti u iskazu oštećenog M. A. s obzirom na razlike u njegovim iskazima koje je dao ranije u odnosu na iskaz pred sudom, te da je nelogično da se svjedok M. A. ne sjeća po kojim dijelovima tijela ga je apelant udarao, čime ga je udarao, te da li je imao lisice i da li je u tom trenutku bio vezan. Prema stavu Suda BiH, drugostepeno vijeće se detaljno bavilo iskazom oštećenog i cijenilo ga u odnosu na nedosljednosti i razlike u odnosu na raniju izjavu (paragrafi 54–57), te zaključilo da razlike nisu od suštinske važnosti da bi iskaz ovog svjedoka učinile nevjerodostojnim. Analizirajući iskaz ovog svjedoka i trećestepeno vijeće je zaključilo da on predstavlja jasno sjećanje na pretrpljena zlostavljanja i da su razlike u iskazima marginalne u odnosu na dojam kakav iskaz svjedoka ostavlja. Pri tom, posebno je naglašeno da razlike u iskazima koje se odnose na nepreciznost u kazivanju o predmetu kojim ga je apelant zlostavljao, mjestu gdje je oštećeni zadobio udarce, kao i tome da li je bio vezan ili nije, sasvim razumno se mogu pripisati proteku vremena od kritičnih događaja, kao i starosti svjedoka i njegovoj sposobnosti da zapamti i kasnije da se prisjeti svega što se tada dešavalo. Nadalje, prema stavu trećestepenog vijeća, takva odstupanja i nedosljednosti ukazuju na očekivanu ljudsku percepciju traumatičnog događaja, gdje se u okolnostima u kakvim je svjedok zlostavljan ne može ni očekivati da se sjeti svih detalja dok trpi boli i dok se nalazi u situaciji u kojoj mu je daljnji život neizvjestan. Također, ocijenjeno je da upravo ove razlike govore u prilog njegovoj iskrenosti kod svjedočenja. Kad se pri tom ima u vidu da iskreno govori da nije imao vidljive povrede na tijelu, da o tome nije pričao nikome, pa ni supruzi, prema stavu trećestepenog vijeća, to ukazuje na ljudsku iskrenost kojoj se upravo može pripisati kvalitet jednog vjerodostojnog svjedočenja. Najzad, ukazano je da se uz sve navedeno mora cijeniti i da je svjedok M. A. sam istakao da apelanta nije poznavao od ranije pa da očigledno nisu postojali razlozi da je imao poseban motiv da optužuje apelanta.

10. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je iskaz svjedoka M. A. cijenjen u vezi s iskazom svjedoka M. Č. koji je potvrdio da je svjedok M. A. prvi izveden na ispitivanje kritičnog dana. Također, iskaz svjedoka M. A. cijenjen je i u vezi s iskazom svjedoka N. M. na kojem je apelant insistirao tvrdeći da opovrgava iskaz svjedoka M. A. U vezi s tim je ukazano da iskaz svjedoka N. M. nema potrebni kvalitet s obzirom na to da je N. M. u kritičnom periodu bio apelantov nadređeni zbog čega je pravilnim ocijenjen zaključak drugostepenog suda da je priroda njegovog položaja takva da on ne bi mogao ni dati po apelanta inkriminirajući iskaz, a da pri tom i sebe ne inkriminiše.

11. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom da je oštećeni M. A. pretrpio bol i osjećaj straha za život jer to ni sam nije potvrdio. U vezi s tim je ukazano na dio iskaza ovog svjedoka (paragraf 52. drugostepene presude) u kojem on opisuje strah za život koji je osjećao tokom vožnje do sela Olovci radi pokazivanja gdje se nalazi oružje za koje je rekao da su ga posjedovali on i njegov otac, te njegovu bojazan da je u međuvremenu neko to oružje mogao pokupiti.

12. Trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanim i apelantove tvrdnje u vezi sa tačkama 2., 5., 6. i 7. izreke presude kojim je proglašen krivim za zlostavljanje oštećenog M. M. U vezi s tim je ukazano da se suština apelantovih navoda svodila na osporavanje iskaza oštećenog M. M. na kojeg se i odnose navedene tačke izreke.

13. U vezi s tačkom 2. izreke presude, obrazloženo je da nisu prihvaćene apelantove tvrdnje da je iskaz ovog svjedoka nepouzdan zbog nepreciznosti u pogledu datuma kada je svjedok naveo da ga je apelant tukao. U vezi s tim je ukazano da ovo ne umanjuje kvalitet pouzdanosti njegovog iskaza jer upravo sama činjenica da je i sam M. M. negirao da je apelant prema njemu preduzimao nedozvoljene radnje 10. juna ukazuju da je M. M. nastojao da svoj doživljaj o događajima prenese što vjerodostojnije, te da je pri tom bio uvjerljiv na način koji ne ostavlja prostor da se njegov iskaz dovede u sumnju.

14. U vezi s radnjama iz tačke 5. izreke, apelantove tvrdnje o nepreciznost u pogledu datuma (8. ili 9. avgust), u pogledu predmeta kojim je M. M. tvrdio da ga je apelant tukao, te da li je pao zbog udaraca ili je stajao, ocijenjene su bez značaja. Pri tom, sud je imao u vidu i da je M. M. izjavio da su dešavanja počela 8. avgusta 1992. godine oko 23.00 časa i trajala do 3.00 časa narednog dana. Isti zaključak, prema stavu suda, vrijedi i za apelantove tvrdnje da se M. M. nije mogao sjetiti koje uho mu je povrijeđeno i u kojem mjestu ga je apelant pretukao, a koje tvrdnje su se ticale tačaka 6. i 7. izreke presude.

15. Trećestepeno vijeće je neosnovanim ocijenilo i apelantove žalbene navode da za navedene dijelove izreke presude nisu dati valjani razlozi o odlučnim činjenicama i da se u tim dijelovima presuda zasniva na pogrešnim zaključcima. U vezi s tim je ukazano da je drugostepeni sud istakao da je M. M. jedini neposredni očevidac i svjedok inkriminisanih radnji iz pobrojanih tačaka izreke, te da je ispravno cijenio njegov iskaz u cjelini kada su u pitanju dešavanja koja je proživio u vezi s događajima u ovim tačkama. Prema stavu trećestepenog vijeća, razlike u njegovim izjavama u pogledu lokacije ili da li je povrijeđeno jedno ili oba uha su sporedne prirode u odnosu na ispravno utvrđene činjenice koje proizlaze iz iskaza oštećenog M. M. o tome da je bio žrtva fizičkog zlostavljanja od apelanta. Njegov iskaz u tom pravcu kada opisuje svoje povrede, te način na koji mu se to dogodilo govore u prilog tome da se svjedok sjeća relevantne suštine, ali i da je siguran u to da je upravo apelant bio počinilac inkriminisanih radnji, a koje dijelove u pogledu identiteta odbrana u svojim prigovorima nije ni dovodila u pitanje. Činjenica da ostali svjedoci nisu potvrdili da su lično vidjeli da apelant zlostavlja M. M. ne umanjuje njihove izjave u dijelu u kojem su potvrdili da je M. M. bio tučen i maltretiran. U vezi s tim je ukazano da je svjedok D. J. u svom iskazu, pored ostalog, naveo da ko god bi se vraćao s isljeđivanja „spominjali su apelanta i I. B.” kao lica koja su ih tukla. Također, i svjedok T. Č. je potvrdio da su M. M. vodili apelant i I. B. i kad ga vrate da je bio pretučen (paragraf 81. drugostepene presude). Najzad, ukazano je da je drugostepeni sud dao detaljnu analizu razlika u izjavama u odnosu na iskaz koji je oštećeni M. M. dao na glavnom pretresu (par. 87–89. drugostepene presude). Prema stavu trećestepenog vijeća, sve razlike u kazivanju ovog svjedoka ne predstavljaju relevantne i suštinske razlike, posebno ako se imaju u vidu sve okolnosti pod kojima su se navedena dešavanja dogodila, kao i učestalost odvođenja M. M. u druge prostorije, isljeđivanja i zlostavljanja uslijed kojih njegova sposobnost najprije da ih zapamti u to vrijeme, a kasnije i da ih se prisjeti nakon proteka 20 godina jeste neminovno smanjena, što se mora imati u vidu pri ocjeni vjerodostojnosti njegovog iskaza.

16. Trećestepeno vijeće je istaklo i da je apelant očigledno imao jedan uopšteni način postupanja prema licima s kojim je bio u kontaktu u relevantnom periodu, te da je, prema iskazu svjedoka D. J., bilo opštepoznato da su apelant i I. B. lica koja su svi ostali zatvoreni najviše spominjali kao lica koja su ih tukla. Također, ukazano je i da je svjedok M. M. u svom iskazu izjavio da mu se apelant obraćao riječima da je „kod Franje Tuđmana učio kako da muči Srbe“, a sam apelant je izjavio da je prije rata pohađao policijsku obuku u Hrvatskoj, što, prema ocjeni trećestepenog vijeća, također govori u prilog vjerodostojnosti iskaza svjedoka M. M.

17. Najzad, trećestepeno vijeće je ostvarilo uvid u oslobađajuću presudu donesenu u ovom predmetu u pogledu tačaka 4. i 6. optužnice, te utvrdilo da svjedok M. M., svjedočeći kao oštećeni, nije potvrdio navode optužnice da su se događaji opisani u citiranim tačkama desili i da je apelant učestvovao u njima. Slijedom navedenog, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je u ovoj presudi sud iskaz svjedoka M. M. ocijenio kao nepouzdan i da mu nije poklonio vjeru.

18. Neosnovanom su ocijenjene i apelantove tvrdnje u vezi sa tačkom 3. izreke presude kojom je proglašen krivim da je nanio snažnu tjelesnu i duševnu bol oštećenom T. Č. Apelant je osporavao kredibilitet svjedoka oštećenog T. Č. ističući da je taj svjedok izjavio „da mu je najteže bilo kada je upao u zemunicu“ pa da zbog toga proizlazi da ga apelant nije ni tukao jer bi to trebalo da mu bude najteži trenutak. U vezi s tim je ukazano da je drugostepeni sud u ovom dijelu odluku zasnovao pretežno na iskazu svjedoka oštećenog T. Č. Ovaj svjedok je izjavio da je poznavao apelanta, kao gotovo i sve stražare koji su čuvali zatvorenike u zgradama prosvjetnih radnika. Također je izjavio da su apelant i I. B. lica koja su najviše učestvovala u odvođenju zatvorenika na ispitivanje u osnovnu školu, odakle su se zatvorenici vraćali pretučeni, on je naveo da su oni u osnovnoj školi „vodili glavnu riječ“. Također, ukazano je da je ovaj svjedok i u vezi s prethodnim tačkama svjedočio da su apelant i I. B. prednjačili u izvođenju i premlaćivanju zatvorenih. Nadalje, ovaj svjedok je opisao kako mu se apelant obraćao pitajući ga da li zna izvjesnu pjesmu, budući da je svjedok ranije pjevao izvorne pjesme, iz čega proizlazi da su se od ranije i poznavali. Prema stavu trećestepenog vijeća, iskaz svjedoka T. Č. je pouzdan i po svom kvalitetu čini dokaz koji ne ostavlja prostor za sumnju u njegovu vjerovatnost. Slijedom navedenog, trećestepeno vijeće je zaključilo da je drugostepeni sud ovaj dokaz pravilno cijenio (str. od 32. do 34. drugostepene presude), te da je dao dovoljne razloge za svoju odluku, koje u cjelini prihvata i ovo vijeće.

19. U ovom dijelu trećestepeno vijeće je ocijenilo neosnovanom i apelantovu tvrdnju da se drugostepeni sud pogrešno pozvao, odnosno interpretirao presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Garcia Ruiz protiv Španije kada je zaključio da nije obavezan dati odgovor na svaki istaknuti prigovor. U vezi s tim je ukazano da su zaključci predmetne odluke dati generički (par. 28. i 29.) te se mogu primijeniti ne samo na građanske postupke, kako apelant pogrešno smatra, već i na krivične postupke. Prema ocjeni trećestepenog vijeća, pozivanje na navedenu odluku Evropskog suda bilo je ispravno u prilog stavu da se u presudi sud ne mora baviti obrazlaganjem svakog dokaza, što je stav i ovog vijeća. Najzad, istaknuto je da je bitno da je drugostepeni sud prilikom donošenja odluke cijenio sve izvedene dokaze, ali je detaljniju pažnju posvetio dokazima koje je ocijenio kao važne za utvrđivanje apelantove krivice.

20. Trećestepeno vijeće je neosnovanim ocijenilo i apelantove tvrdnje da nije cijenjen iskaz svjedoka N. M., te da je izostalo obrazloženje koje činjenice i iz kojih razloga je sud uzeo kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročitu ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. U vezi s tim je ukazano da je drugostepeni sud prihvatio sve dokaze izvedene tokom prvostepenog postupka, kako optužbe tako i odbrane, te nakon ocjene svih izvedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, donijelo zaključak o apelantovoj krivici i u odnosu na ovu tačku izreke presude, dajući pri tome svoju argumentaciju (par. od 94. do 106). U vezi s iskazom svjedoka N. M., ukazano je na paragraf 60. drugostepene presude u kojem su dati razlozi i obrazloženja zašto njegovo svjedočenje nije prihvaćeno kao kredibilno.

21. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka T. Č. u predmetu koji se vodio protiv optuženog N. M., uvidom u označenu presudu Suda BiH zaključeno je da sud u tom predmetu nije konstatovao da svjedok T. Č. ne govori istinu, već da njegov iskaz nije dovoljan za osuđujuću presudu. Pri tom, ukazano je i da zaključak jednog vijeća u drugom predmetu ne obavezuje i drugo postupajuće vijeće u pogledu ocjene iskaza istog svjedoka, te da je vijeće obavezno cijeniti samo iskaz svjedoka u onom postupku čiji predmet raspravlja.

22. Trećestepeno vijeće nije prihvatilo osnovanim ni apelantove tvrdnje u vezi sa tačkom 4. izreke presude kojom je apelant proglašen krivim da je nanosio snažnu tjelesnu i duševnu bol oštećenom M. Č. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je došlo do prekoračenja optužbe i protivrječnosti izreke i obrazloženja jer se u obrazloženju drugostepene presude koje se odnosi na ovu tačku spominje ime M. A., trećestepeno vijeće je istaklo da se to ime spominje samo u paragrafu 110. obrazloženja, da se očigledno radilo o pogrešnom označavanju oštećenog M. Č. na kojeg se odnosi tačka 4. izreke, te da se ime M. A. više ne spominje u tekstu presude koja se odnosi na ovu tačku. Stoga, zaključeno je da se radi o grešci koja nije dovela do bitnih povreda, kako apelant smatra, i do prekoračenja optužbi.

23. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da se trećestepeno vijeće, cijeneći iskaz svjedoka M. Č., saglasilo sa stavom drugostepenog suda da je svjedok dao pouzdan i kvalitetan iskaz koji predstavlja dovoljan osnov za zaključak da je apelant počinio opisane radnje nad oštećenim. U vezi s apelantovim navodom da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je iskaz ovog svjedoka potvrđen iskazom „gore spomenutih svjedoka“, jer nikakvi drugi svjedoci nisu spomenuti, ukazano je da je drugostepeni sud pri ocjeni izvedenih dokaza posebnu pažnju posvetio iskazima svjedoka D. J., A. A., S. T., kao i samih oštećenih čija imena se spominju u izreci presude. Nadalje, ukazano je da su svi ovi svjedoci svjedočili o događajima koji su predmet ovog postupka i o apelantovom učešću u tim događajima. Stoga je drugostepeno vijeće ove iskaze cijenilo u odnosu na cjelokupne događaje koji su se dešavali u zgradama prosvjetnih radnika i drugim objektima na lokalitetu MZ Stupari, koji se odnose na zatvorene civile srpske nacionalnosti, uključujući i iskaz svjedoka N. M., dajući svoju ocjenu o prihvatljivosti pojedinog dokaza u vezi s utvrđivanjem apelantove krivice.

24. Trećestepeno vijeće se saglasilo i sa zapažanjem drugostepenog suda da su radnje prema oštećenom M. Č. koje se ogledaju u upućivanju uvreda, izazivanju straha, grubom ophođenju, kao i premlaćivanju oštećenih u svim tačkama optuženja u kojima je apelant proglašen krivim zasnovane na istom zlonamjernom obrascu ponašanja, pa da iskazi ostalih svjedoka oštećenih koji su svjedočili u predmetu u potpunosti tvore jedinstvenu sliku o apelantovom ponašanju u inkriminisanom periodu. Stoga, bez obzira na to što u odnosu na svaku pojedinu tačku samo po jedan oštećeni govori o radnjama koje je apelant nad njim počinio, svaki od navedenih svjedoka zasebno je potvrdio upravo taj karakteristični obrazac apelantovog djelovanja, što, prema stavu trećestepenog vijeća, upućuje na zaključak da svi ti iskazi zapravo potkrjepljuju jedan drugog čineći potpuno, van razumne sumnje, osnovanim zaključak o apelantovom postupanju u odnosu na sve tačke osuđujuće presude.

25. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, trećestepeno vijeće je istaklo da je razmotrilo žalbu o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka nalazeći je neosnovanom, pa kako žalba nije sadržala drugu argumentaciju u vezi sa činjeničnim stanjem, to trećestepeno vijeće nije bilo u mogućnosti preispitati drugostepenu presudu o tom žalbenom osnovu. Slijedom navedenog zaključeno je da činjenično stanje u drugostepenoj presudi nije dovedeno u pitanje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant tvrdi da su mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

27. Prema njegovom mišljenju, pravo na parnično suđenje mu je povrijeđeno zbog učinjenih bitnih povreda odredaba ZKPBiH i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant je detaljno interpretirao i analizirao dokaze na kojim je svaka od tačaka iz izreke drugostepene presude zasnovana, a koji su u suštini identični navodima iz njegove žalbe na osporene presude trećestepenom vijeću Suda BiH, te iznio vlastitu ocjenu dokaza iz koje, prema njegovom mišljenju, proizlazi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Apelant ističe da je zaključak o njegovoj krivici zasnovan na pojedinačnim iskazima oštećenih, koji su bili i jedini svjedoci (jedini dokazi) koje je sud cijenio. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su pogrešno zaključili da se njihovim iskazima može pokloniti vjera, te nisu raspravili i ponudili valjane razloge i obrazloženja u vezi s nelogičnostima i kontradiktornostima koje su, kako smatra, bile od takvog značaja da su dovodile u sumnju njihovu pouzdanost i vjerodostojnost. U prilog navedenom posebno ističe da nekim od svjedoka, a prema pravosnažnim presudama Suda BiH, nije poklonjena vjera, i to u postupcima protiv lica koja su bila optužena zajedno s apelantom i koja su tim presudama oslobođena. Također, tvrdi i da su redovni sudovi pri ocjeni dokaza pogrešno tumačili odluku Evropskog suda, tj. da ne moraju da se izjasne o svakom dokazu.

b)Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je u vezi s apelantovim tvrdnjama o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju istakao da je već dao argumentaciju u svojim presudama pri kojoj u potpunosti ostaje. Također, ukazano je da apelacija ne upućuje na koji način su ostvarene navodne povrede Ustava BiH i Evropske konvencije, već se detaljno analiziraju zaključci u pogledu pojedinih tačaka osuđujuće presude, kao i dokazi na kojima se one zasnivaju. Pri tom, apelant iznosi vlastitu ocjenu utvrđenih odlučnih činjenica, te na svoj način zaključuje o kvaliteti izvedenih dokaza.

29. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u obrazloženju osporene presude dati detaljni, jasni i precizni razlozi za odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Prema stavu Tužilaštva BiH, sud je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u drugostepenoj i trećestepenoj presudi, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03 – ispravka, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH i 65/18): Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana Član 290. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 020299 19 Kžž od 27. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnju da je Sud BiH pogrešno cijenio provedene dokaze, da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi s tim, što je u konačnici rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem.

39. Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Pri tom, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

40. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci budu navedeni detaljni odgovori na svaki argument koji su stranke navele, odnosno ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, broj 49684/99, presuda od 27. septembra 2001. godine, stav 32.). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi Evropski sud, Gorou protiv Grčke (N.2) broj 12686/03, presuda od 20. marta 2009. godine, st. 38–42.). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, nezavisno od toga da li je riječ o činjeničnim ili pravnim, materijalnopravnim ili procesnim argumentima. Kako član 6. Evropske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudija da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne prirode: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa članom 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, García Ruiz protiv Španije [VV] broj 30544/96, st. 26–30., ECHR 1999-I).

41. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene trećestepene presude proizlazi da je zaključak o apelantovoj krivici u pogledu svake od radnji za koju je proglašen krivim u prvom redu zasnovan na iskazu svjedoka-oštećenog prema kojem je apelant konkretnu radnju i preduzeo. Zbog toga, kako proizlazi iz obrazloženja osporene trećestepene presude, s posebnom pažnjom su analizirani razlozi i obrazloženja drugostepenog suda koji su ga opredijelili da iskazima svjedoka oštećenih pokloni vjeru i na njima zasnuje zaključak o apelantovoj krivici. Pri tom, trećestepeno vijeće se nije samo pozivalo i saglasilo s razlozima i obrazloženjima iz drugostepene presude, već je iznijelo i vlastitu argumentaciju i ocjenu iskaza svakog od svjedoka oštećenog. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je trećestepeno vijeće detaljno ispitalo i sve apelantove tvrdnje u vezi s iskazima svakog od svjedoka oštećenih kojim je apelant dovodio u sumnju njihovu vjerodostojnost i pouzdanost, te u vezi s tim dalo razloge i obrazloženja zašto nepreciznosti u njihovim iskazima s glavnog pretresa u odnosu na ranije iskaze nisu od takvog značaja da bi ih doveli u pitanje. Ustavni sud zapaža da i sam apelant ne navodi da je trećestepeno vijeće propustilo da cijeni bilo koju od tvrdnji koje je istakao u svojoj žalbi, a koje je ponovio i u apelaciji, već je nezadovoljan zaključcima i obrazloženjima zbog kojih su njegove tvrdnje ocijenjene neosnovanim, u prilog čemu jedino nudi vlastitu ocjenu iskaza svjedoka oštećenih i zaključuje da im nije mogla biti poklonjena vjera. Nadalje, suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi i da su iskazi svjedoka-oštećenih prema kojim je apelant preduzimao radnje za koje je proglašen krivim cijenjeni i u vezi s iskazima svjedoka D. J., A. A., S. T. iz kojih, u suštini, proizlazi da su apelant i I. B. najčešće izvodili zarobljene srpske civile na saslušanje, te da su po povratku s isljeđivanja spominjali apelanta i I. B. kao osoba koja su ih tukla. Najzad, Ustavni sud zapaža da su i drugostepeni sud i trećestepeno vijeće saglasno zauzeli stav da su radnje za koje je apelant proglašen krivim u svakoj od pojedinačnih tačaka izreke drugostepene presude zasnovane na istom zlonamjernom obrascu ponašanja (upućivanje uvreda, izazivanje straha, grubo ophođenje, premlaćivanje oštećenih), pa da iskazi svih svjedoka oštećenih u potpunosti tvore jedinstvenu sliku o apelantovom ponašanju u inkriminisanom periodu. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni stav iz osporene presude da, bez obzira na to što u odnosu na svaku pojedinu tačku samo po jedan oštećeni govori o radnjama koje je apelant nad njim počinio, svaki od navedenih svjedoka zasebno je potvrdio upravo taj karakteristični obrazac apelantovog djelovanja pa da svi ti iskazi zapravo potkrjepljuju jedan drugi čineći potpuno, van razumne sumnje, osnovanim zaključak o apelantovom postupanju u odnosu na sve tačke osuđujuće presude.

42. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud propustio da brižljivo i savjesno cijeni dokaze na kojim je zasnovao zaključak o apelantovoj krivici, te da je propustio dati valjane razloge i obrazloženja za svoje zaključke, koji, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u segmentima na koje je apelant ukazao, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi kojim je nastojao dovesti u sumnju vjerodostojnost i pouzdanost iskaza saslušanih svjedoka kojim je poklonio vjeru.

43. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na efektivan pravni lijek

44. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U prilog toj tvrdnji apelant ne iznosi posebnu argumentaciju, ali iz njegovih navoda proizlazi da smatra da mu je to pravo prekršeno jer Sud BiH nije razmotrio njegove žalbene navode u vezi s povredom prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe trećestepenom vijeću Suda BiH koje je nadležno da preispita kako činjenične tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je trećestepeno vijeće nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključilo da su neosnovani i u vezi s tim ponudio relevantne i dovoljne razloge koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi s pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom žalbenog postupka, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivan pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje.

45. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane i apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je redovni sud propustio brižljivo i savjesno cijeniti dokaze na kojim je zasnovao zaključak o apelantovoj krivici, te da je propustio dati valjane razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi kojim je nastojao dovesti u sumnju vjerodostojnost i pouzdanost iskaza saslušanih svjedoka, kojim je sud poklonio vjeru.

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivan pravni lijek – žalbu na drugostepenu presudu koju je trećestepeno vijeće Suda BiH detaljno ispitalo i u vezi s tim ponudilo valjane razloge i obrazloženja, pa sama činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom po njegovoj žalbi ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5029/19 (K. V.) | Sudska praksa | Aktio