Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-817/21 („AUTOPARK“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-817/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-817/21, rješavajući zahtjev „AUTOPARK“ d.o.o Mostar za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev “AUTOPARK” d.o.o. Mostar za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „AUTOPARK“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Jurišić & Ćulanić iz Mostara, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 lp 005590 20 Pž od 2. decembra 2020. godine. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odlaže provođenje svih izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj58 0 lp 005590 19 PS do donošenja odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji“.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 lp 005590 19 Ps od 17. augusta 2020. godine uvažen je prigovor apelanta kao izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju tog suda broj 58 0 Ip 05590 18 lp 2 od 7. marta 2019. godine, obustavljeno izvršenje u cijelosti i ukinute sve provedene izvršene radnje (stav 1.) i obavezan tražitelj izvršenja Addiko bank d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) da apelantu naknadi troškove sastava prigovora na rješenje o izvršenju u iznosu preciziranu u rješenju (stav 2.). U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno, da je u konkretnoj stvari, tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave rješenja Općinskog suda broj IP 5590/06 od 24. februara 2006. godine a kojim je zasnovano osiguranje potraživanja tražitelja izvršenja prema apelantu kao dužniku i izvršeniku a na temelju ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu, preciziranog u rješenju, i to zasnivanjem založnog prava u korist tražitelja izvršenja uknjižbom na nekretnini apelanta upisanoj u zk. ul preciziranom u rješenju. Navedeno je da je tačkom 3. navedenog rješenja predviđeno da uknjižbom založnog prava na nekretninama apelanta vjerovnik-tražitelj izvršenja stiče založno pravo i pravo namirenja iz založenih nekretnina te da je nesporno da je temeljem navedenog rješenja tražitelj izvršenja i stekao založno pravo na apelantovim nekretninama. S tim u vezi Općinski sud je obrazložio da u postupku izvršenja vrijedi načelo formalnog legaliteta što znači da između ostalog, potraživanje tražitelja izvršenja čije se ostvarenje traži, mora biti utvrđeno određenom kvalificiranom ispravom, odnosno postojanje potraživanja se može dokazati jedino izvršnom ispravom koja je procesna pretpostavka za dopustivost prinudnog izvršenja. Prema obrazloženju tog suda, zbog navedenog je rješenje o izvršenju pravilno doneseno samo ukoliko je saglasno izvršnoj ispravi i u njenim granicama kako u pogledu činidbe na koju je obavezan izvršenik tako i u pogledu ličnosti tražitelja izvršenja i izvršenika kako je to propisano članom 27. Zakona o izvršnom postupku.
3. Prema obrazloženju Općinskog suda iako predmetna izvršna isprava-rješenje o izvršenju od 24. februara 2006. godineu formalnom smislu i u pravilu i jeste izvršna isprava, istom nedostaje jedan od bitnih elemenata a to je pristanak dužnika-izvršenika na neposredno prinudno izvršenje protiv njega a takvu odredbu je, prema mišljenju tog suda, bilo moguće navesti u rješenju o postignutom sporazumu o zasnivanju založnog prava. Zbog navedenog, prema mišljenju Općinskog suda, navedena izvršna isprava nije podobna za izvršenje u smislu odredbi člana 27. Zakona o izvršnom postupku. Općinski sud je naveo da pri tom nije od uticaja činjenica da se u tekstu zapisnika koji je prethodio donošenju i objavljivanju rješenja o postignutom sporazumu, pod tačkom III navodi da su „vjerovnik i založni dužnik saglasni da se radi o namirenju potraživanja a ako potraživanje vjerovnika ne bude plaćeno po dospijeću, na nekretninama založnog dužnika, može provesti prisilno izvršenje njihovom prodajom“ jer isto nije navedeno u samom rješenju koje je u formalno pravnom smislu izvršna isprava a nije izvršna isprava u stvarnom smislu. Općinski sud je istakao da je ovakav stav zauzeo i Ustavni sud u odluci broj AP-2104/11 od 17. septembra 2014. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) na koju se izvršenik u svom prigovoru i pozvao. Navedeno je da je Ustavni sud u toj odluci potvrdio stajalište nižestepenih sudova da se podobnost izvršne isprave za provođenje prinudnog izvršenja procjenjuje u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o izvršnom postupku i da nedostatak jednog od bitnih elemenata (a što je u konkretnom slučaju nedostatak izričitog pristanka dužnika na neposredno prinudno izvršenje) istu čini nepodobnom. Općinski sud je naveo da istaknuto ne sprečava tražitelja izvršenja da svoja prava na naplatu potraživanja obezbijeđenog založnim pravom na nekretninama apelanta, ostvaruje u parničnom postupku te da u tom postupku ishodi valjanu i podobnu izvršnu ispravu. Navedeno je i da je Zakonom o izvršnom postupku pa i drugim određenim zakonima, tačno propisano koje isprave same po sebi imaju svojstvo izvršne isprave odnosno kojima sam zakon priznaje to svojstvo bez ikakve potrebe da se to u samom sadržaju isprave naglašava i neovisno od volje stranaka. Prema obrazloženju tog suda, međutim, sam sporazum o zasnivanju založnog prava (hipoteke) pred sudom bez izričitog pristanka dužnika ne predstavlja podobnu izvršnu ispravu na osnovu koje bi povjeritelj-tražitelj izvršenjamogao direktno ostvariti pravo na prinudnu naplatu putem suda kroz izvršni postupak pa je taj sud i donio rješenje kao u dispozitivu.
4. Protiv navedenog rješenja tražitelj izvršenja je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je rješenjem broj 58 0 lp 005590 20 Pž od 2. decembra 2020. godine žalbu uvažio na način da je prigovor apelanta izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 7. marta 2019. godine odbijen kao neosnovan i u cijelosti održano na snazi navedeno rješenje o izvršenju. Rješenjem je obavezan apelant da tražitelju izvršenja naknadi troškove postupka precizirane u rješenju te je odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova za sastav odgovora na žalbu. U obrazloženju su ponovljene činjenice iz rješenja o izvršenju i osporenog rješenja Općinskog suda te istaknuto da je prema mišljenju Kantonalnog suda žalba tražitelja izvršenja osnovana. Navedeno je da su svi navodi i činjenična utvrđenja prvostepenog suda pravilni ali da je na osnovu toga prvostepeni sud izveo pogrešan i nepravilan zaključak da predmetno rješenje o zasnivanju založnog prava nije podobno za izvršenje jer smatra da mu nedostaje pristanak dužnika-apelanta na neposredno prinudno izvršenje. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je činjenica da u tekstu rješenja nema izričitog pristanka apelanta kao izvršenika na neposredno izvršenje međutim, kako je naveo taj sud, svrha i smisao zasnivanja hipoteke pred sudom nije samo da se hipoteka zasnuje, kako to smatra apelant a prihvata i prvostepeni sud, nego i da na osnovu takvog rješenja povjeritelj, sada tražitelj izvršenja, može tražiti prinudno izvršenje kako je de facto i bilo u konkretnom slučaju. Prema obrazloženju tog suda, sporno rješenje sadrži sve ono što izvršna isprava treba da sadrži u smislu odredbe člana 39. Zakona o izvršnom postupku kao i pristanak izvršenika na neposredno prinudno izvršenje a što je vidljivo iz parafraziranih dijelova rješenja. Kantonalni sud je naveo da je u periodu od stupanja na snagu Zakona o izvršnom postupku (19. jula 2003. godine) pa sve do zaživljavanja ustanove notarijata u FBiH u maju 2006. godine, vrlo često bila praksa zasnivanja založnog prava na način kao u konkretnom slučaju a isto tako unificirana praksa sudova jeste da se takav sporazum stranaka odnosno rješenje o zasnivanju založnog prava, smatra izvršnom ispravom na osnovu koje je postupak prinudnog izvršenja i pokretan i provođen. Ovo stoga jer kao i u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, stranke nisu željele samo zasnovati hipoteku kao obezbjeđenje naplate neke novčane obveze nego upravo, na osnovu te i takve izvršne isprave, u slučaju neurednog ispunjenja obaveze željeli su da se provede neposredno prinudno izvršenje zbog čega je, prema mišljenju tog suda, žalbu tražitelja izvršenja i trebalo uvažiti.
5. Kantonalni sud je naveo i da prvostepeni sud nije odlučio o prigovoru zastare potraživanja tražitelja izvršenja zbog toga što je smatrao izvršnu ispravu nepodnobnom za izvršenje. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je tačno da je izvršna isprava nastala, odnosno založno pravo nastalo rješenjem od 24. februara 2006. godine te da je prema redovnom toku stvari apelant uredno izvršavao svoje ugovorene obaveze, založno pravo ne bi nikada bilo realizirano i po otplati kredita u skladu sa ugovorom, bilo bi brisano iz zamljišnoknjižnog uloška za predmetnu nekretninu. Kako je očito da apelant svoje ugovorene obaveze nije ispunjavao uredno, tražitelj izvršenja je i bio prinuđen aktivirati hipoteku i zatražiti prinudno izvršenje na osnovu te hipoteke te je u konkretnom slučaju zastarijevanje počelo teći od dana padanju o docnju apelanta odnosno od momenta raskida ugovora o kreditu. Obrazloženo je da prema stanju spisa proizlazi da je tražitelj izvršenja zbog neuredne otplate kredita od strane apelanta, izlazio u susret apelantu u pogledu rokova plaćanja i dospijeća obaveza po ugovoru na način da je zaključio i tri aneksa na predmetni ugovor od kojih je posljednji zaključen 24. decembra 2012. godine. Kako apelant i pored toga nije izvršavao svoje obaveze, tražitelj izvršenja je, kako je obrazloženo, dopisom od 3. novembra 2017. godine pozvao apelanta i njegove jemce precizirane u rješenju, da u cilju izbjegavanja prinudnog izvršenja, uplate iznos od 434.000,00 KM u roku od 10 dana a najkasnije do 31. decembra 2017. godine te da će se nakon izvršene uplate preostali dug otpisati. Kako apelant niti njegovi jemci nisu postupili po navedenom pozivu, prema obrazloženju Kantonalnog suda, predmetni ugovor je raskinut 31. decembra 2017. godine a kako je prijedlog za izvršenje podnesen sudu 26. oktobra 2018. godine to, prema mišljenju tog suda, potraživanje tražitelja izvršenja nije zastarjelo.
6. Navedeno je i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni stava Ustavnog suda iz njegove odluke broj AP- 2104/11 iz razloga što u slučaju iz navedene odluke notarski obrađeni ugovor, zaista, nije sadržavao pristanak izvršenika za neposredno prinudno izvršenje a uz to nije sadržavao ni obim ni predmet obaveze, dok konkretna izvršna isprava sve to sadrži. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je donio rješenje kao u dispozitivu.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo iz člana
14. Evropske konvencije. Kršenje navedeni prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant smatra da je Kantonalni sud umjesto dosljedne primjene zakona svoju odluku utemeljio na smislu i svrsi određenog instituta, sintagmi i slično ali i na osobnom hipotetskom stavu zakonske i moralne obaveze dužnika. Apelant smatra da Kantonalni sud svoj odnos prema apelantu jasno pokazuje navodnim „izlaženjem u susret izvršeniku (apelantu) od strane tražitelja izvršenja“ pri čemu je taj sud, prema apelantovom mišljenju, izgubio iz vida da aneks ugovora jeste dodatak ugovoru i da kao takav predstavlja izraz saglasnosti volja ugovornih strana a ne izlaženje u susret. Apelant smatra da je Kantonalni sud donoseći osporeno rješenje izašao izvan granica svojih ovlaštenja koristeći slobodnu sudsku ocjenu koja u konkretnom slučaju predstavlja uopćeno mišljenje suda o discipliniranju korisnika kredita koju ulogu sud ne bi smio imati. Apelant smatra i da je taj sud pogrešno primijenio i odredbe člana 372. u vezi sa čl. 361. i 363. Zakona o obligacionim odnosima kojim je regulirano pitanje zastare potraživanja, jer veže navedeno za zaključenje aneksa ugovora i momenta otkaza ugovora o kreditu umjesto na dospijeće svakog pojedinog potraživanja. Zbog navedenog kao i zbog činjenice da bi prodajom predmetnih nekretnina apelantu nastala neotklonjiva šteta jer ne bi mogao da obavlja svoju djelatnost, apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odložio provođenje svih izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda broj 58 0 lp 005590 19 PS do donošenja odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se obustavlja „provođenje svih izvršnih radnji u predmetu Općinskog suda broj 58 0 lp 005590 19 PS do donošenja odluke Ustavnog suda po ovoj apelaciji“. Iz navedenog proizilazi da apelant traži obustavu izvršenja pravosnažnog rješenja o izvršenju Općinskog suda od 24. februara 2006. godine kojim je dozvoljeno izvršenje na njegovim nekretninama, a zbog neisplaćenog kredita na kojima je, na osnovu sporazuma zaključenog pred Općinskim sudom, izvršena uknjižba založnog prava na predmetnim nekretninama. S tim u vezi Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, a to su navodi koji se tiču merituma predmeta i tvrdnja da bi mu prodajom predmetnih nekretnina nastala neotklonjiva šteta jer ne bi mogao da obavlja djelatnost, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Odnosno navedeni razlozi koje je istakao apelant, prema mišljenju Ustavnog suda, ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević