Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-695/21 (A.M.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-695/21
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 695/21, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021.
godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine. Apelant je u apelaciji predložio da Ustavni sud prije donošenja konačne odluke o apelaciji usvoji privremenu mjeru kojom će ukinuti osporena rješenja i pustiti ga na slobodu.
2. Apelant je 23. marta dopunio apelaciju i osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine koje je doneseno nakon podnošenja apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. marta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 17. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. U postupku koji se vodi protiv apelanta i drugih osumnjičenih lica (ukupno 12) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. st. 2. i 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, manipulacije na tržištu iz člana 260. Zakona o tržištu vrijednosnim papirima, Kantonalni sud je, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kv 11 od 8. januara 2021. godine kojim je apelantu (koji se nalazi u pritvoru od 9. decembra 2020. godine) i još četvorici osumnjičenih pritvor produžen za naredna dva mjeseca, koji po navedenom rješenju može trajati do 8. marta 2021. godine (od 8. januara do 8. marta 2021. godine) ili do nove odluke suda.
7. U obrazloženju je navedeno da je Rješenjem sudije za prethodni postupak broj 09 0 K 031067 20 Kpp 17 od 11. decembra 2020. godine djelomično usvojen prijedlog Tužilaštva, te je apelantu (i četvorici osumnjičenih od ukupno 12 lica) određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca koji je po tom rješenju trajao do 9. januara 2021. godine, dok su nekim od osumnjičenih izrečene mjere zabrane, bliže opisane u izreci tog rješenja. Apelantu je pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
8. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je Tužilaštvo 4. januara 2021. godine sudu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i još četvorici osumnjičenih lica u istom postupku za naredna dva mjeseca. Na str. od 94. do 117. rješenja navedeno je obrazloženje iz prijedloga Tužilaštva u pogledu općeg i posebnog uvjeta za produženje pritvora apelantu u kojem je suštinski istaknuto da istraga iz objektivnih razloga nije okončana u vremenu trajanja pritvora od mjesec dana, te da je u narednom periodu potrebno provesti brojne istražne radnje koji su pobrojane u prijedlogu. U vezi s tim, vijeće Kantonalnog suda je 6. januara 2021. godine održalo ročište za izjašnjenje o prijedlogu za produženje pritvora na kojem su apelant i njegova odbrana istakli razloge zbog kojih se protive produženju pritvora, osporavajući pri tom postojanje općeg i posebnog uvjeta za pritvor (osnovanu sumnju i opravdanu bojazan da bi apelant mogao ponoviti istovrsno krivično djelo).
9. Kantonalni sud je nakon razmatranja prijedloga, izjašnjenja apelanta i ostalih osumnjičenih i njihovih branilaca, te nakon izvršenog uvida u priložene dokaze, ocijenio da je prijedlog za produženje pritvora apelantu osnovan. U tom pravcu je istaknuto da Tužilaštvo vodi istragu po naredbama o provođenju istrage počevši od 2015. godine (brojevi i datumi navedeni na str. 17. rješenja) protiv osumnjičenih lica, među kojima je i apelant, da iz naredbi proizlaze imena osumnjičenih fizičkih i pravnih lica, da iz naredbe o provođenju i proširenju istrage proizlazi da su poimenično navedena osumnjičena fizička i pravna lica, među kojima je i apelant, te da su preduzimali radnje opisane na str. od 17. do 93. obrazloženja rješenja. Kantonalni sud je istakao da postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni preduzeli opisane krivičnopravne radnje i time počinili krivična djela kako im se to stavlja na teret naredbom o provođenju i proširenju istrage proizlazi iz dokaza dostavljenih uz prijedlog koji su izloženi u obrazloženju (str. od 17. do 93), te da je stoga ispunjen prvi objektivni uvjet iz člana 146. stav 1. ZKP-a za produženje pritvora osumnjičenim, među kojima je i apelant, koji se ogleda u postojanju osnovane sumnje da su počinili krivična djela (kako je bliže navedeno u uvodu rješenja).
10. Razmatrajući poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da je opravdano produženje pritvora apelantu i ostalim osumnjičenim iz tog pritvorskog razloga cijeneći da u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano djelo, a za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine ili teža kazna. U vezi s tim su navedeni zakonski nazivi krivičnih djela koja su apelantu i ostalim osumnjičenim stavljeni na teret (pet krivičnih djela), za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine ili teža kazna, iz čega proizlazi da je formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne nesumnjivo ispunjen.
11. Prema ocjeni Kantonalnog suda, ispunjen je i drugi uvjet koji je kumulativno propisan navedenom odredbom, i to postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, pri čemu je sud imao u vidu ličnost osumnjičenih (apelanta) i sve bitne okolnosti počinjenja krivičnih djela za koje se osnovano sumnja da su učinjena i njihove posljedice. Stoga su prihvaćeni razlozi koji su po tom zakonskom osnovu navedeni i obrazloženi u prijedlogu Tužilaštva, cijeneći da kod osumnjičenih, među kojima je i apelant, i dalje egzistiraju okolnosti koje opravdavaju produženje mjere pritvora. Konkretizirajući naročite okolnosti, Kantonalni sud je imao u vidu sljedeće: da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem periodu, kontinuirano; brojnost radnji koje su osumnjičeni preduzeli, a u kojima se stječu obilježja krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora od najmanje tri godine; da je grupa djelovala s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu; da su osumnjičeni, među kojima i apelant, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti u preduzimanju nezakonitih radnji, i to ne samo onih koje su omogućile pribavljanje koristi već i onih kojima su prikrivali stvarni tok novca i počinjenja krivičnih djela.
12. Dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje, a zatim produženje pritvora potkrepljuju, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne samo osnov sumnje da su počinjena krivična djela već i da su inkriminirane radnje preduzimane duži period, u okviru dobro organizirane grupe unutar koje je organizator pomno planirao aktivnost ostalih članova grupe. Pri tome je apelant, kako je dalje obrazloženo, koristio poziciju unutar pravnih lica preko kojih je, kako se osnovano sumnja, vršio pranje novca, i to putem „Profin Invest“ d.o.o. Sarajevo, „Vradis investicije“ d.o.o. Sarajevo, „KS Investment“ d.o.o., „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, „Vranica“ d.d. Sarajevo, te „Eurohaus“ d.o.o. Sarajevo. U tom pravcu je navedeno da iz dostavljenih dokaza proizlazi da su osumnjičeni u dužem periodu u kontinuitetu preduzimali radnje kojima su izmještali sjedišta navedenih pravnih lica s jedne adrese na drugu, zatim spajali pravna lica, na istoj adresi registrirali više firmi koje su se sjedinile, mijenjali oblike društva, mijenjali osnivače i odgovorna lica, za odgovorna lica postavljali svoje saradnike, vozače, pomoćno osoblje, a oni stvarno upravljali društvima i namjerno prouzrokovali stečaje, likvidirali društva i brisali ih, sve s ciljem vršenja krivičnih djela i njihovog prikrivanja. Prema ocjeni vijeća Kantonalnog suda, sve opisane činjenice ukazuju na kompleksnost vršenja krivičnih djela u dužem trajanju jer opisane radnje (spajanja i razdvajanja društava, mijenjanje oblika društava, prouzrokovanje stečaja) ukazuju na istrajnost, odlučnost i upornost u izvršenju krivičnih djela od osumnjičenih, među kojima je i apelant. Na stranici 98. obrazloženja rješenja je opisano koje je krivičnopravne radnje apelant preduzimao kao član grupe za organizirani kriminal, te su navedeni dokazi, između ostalog, i iskazi svjedoka, koji potvrđuju da je apelant kao jedan od članova grupe u dužem periodu i u kontinuitetu prikazivao da u pravnom prometu i u poslovnim odnosima, odnosno u vršenju krivičnih djela osumnjičeni ne upravljaju pravnim licima, da nisu vlasnici ni odgovorna lica, a sve kako bi izbjegli krivičnu odgovornost za krivična djela koja su činili i namjeravali učiniti, te da bi sakrili posljedice i imovinu koja je pribavljena počinjenjem krivičnih djela, što ukazuje na odlučnost, upornost i istrajnost u vršenju.
13. Sve izjave osumnjičenih i svjedoka date u drugim postupcima, svi parnični i krivični postupci koji su tokom kontinuiranog perioda preduzimanja inkriminiranih radnji pokrenuti prema ocjeni suda predstavljaju nastojanja osumnjičenih, među kojima je i apelant, da sebe predstave kao prevarenu i u konačnici oštećenu stranu, pri čemu pred nadležnim organima uvijek prikrivaju kako stvarno porijeklo sredstava tako i činjenicu da su novčana sredstva NLB grupe od osumnjičenih iskorištena za stjecanje protivpravne imovinske koristi upravo na način opisan u naredbama o provođenju istrage. Osim pokušaja da na navedeni način prikriju svoje nezakonite radnje, osumnjičeni i apelant su i dalje vršili krivična djela tako što su zloupotrebom parničnih postupaka „produžavali“ izvršenje krivičnih djela koja su učinili i posljedicu koja je već nastupila.
14. Kantonalni sud je osim navedenog imao u vidu i okolnost da se istraga, između ostalog, vodi i zbog krivičnog djela pranja novca, da imovinska korist nastala izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiči grupa u kojoj je apelant još nije pronađena, a stoga ni osigurana i kao takva može biti stavljena u legalne novčane tokove. Imajući u vidu i podatke koje je SIPA dostavila Tužilaštvu 8. decembra 2020. godine, vijeće Kantonalnog suda je zaključilo da bi apelant i ostali osumnjičeni (četiri), ukoliko bi se našli na slobodi, bili u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom, koja nije pronađena u pretresima i još uvijek nije osigurana, upotrijebe i njome raspolažu, te je stave u legalne novčane tokove, na koji način bi nastavili sa činjenjem, odnosno dovršavanjem krivičnog djela pranja novca. Osim toga, višemilionska korist za koju se sumnja da je ostvarena izvršenjem krivičnih djela cijenjena je kao naročita okolnost u pogledu bojazni od ponavljanja krivičnog djela za slučaj puštanja na slobodu osumnjičenih, među kojima je i apelant. U tom pravcu je istaknuto da iz opisa svih krivičnih djela za koja se sumnja da su počinjena proizlazi da je iskorišten novčani iznos koji je pravno lice „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo primilo po osnovu prodaje zemljišta u visini od 25.185.504,98 KM koji je naprijed opisanim radnjama organizatora i ostalih članova grupe protivno odredbi člana 237. Zakona o privrednim društvima iskorišten za finansiranje kupovine dionica „Unioninvest izgradnja objekata“ d.d. Sarajevo, te za stjecanje lične koristi osumnjičenih i s njima povezanih lica u ukupnom iznosu od preko 18.000.000,00 KM.
15. Najzad, vijeće Kantonalnog suda je imalo u vidu prigovore apelantove odbrane i odbrane ostalih osumnjičenih kojima je ukazano na nedostatak adekvatnih razloga u prijedlogu za produženje pritvora po posebnom pritvorskom osnovu. U pogledu neosnovanosti navedenog prigovora u rješenju je navedeno da je Tužilaštvo u pravcu posebnog pritvorskog osnova iznijelo razloge za svakog od osumnjičenih posebno, te da iz tih razloga proizlazi iteracijska opasnost, bez obzira na to što se neki poklapaju i s osnovanom sumnjom. Osvrćući se posebno na prigovor apelantove odbrane da jednom od finansijera projekta (NLB grupacija) nije nanesena šteta i da odbrana posjeduje dokaz prema kojem je taj finansijer dostavio obavijest da nije oštećen, da je taj dopis proslijeđen Tužilaštvu 27. augusta 2020. godine, ali da očito nije cijenjen i da stoga nema apelantove odgovornosti za krivično djelo koje mu se stavlja na teret, vijeće Kantonalnog suda je ukazalo da se ne može upuštati u te navode prilikom odlučivanja o pritvoru jer u fazi istrage Tužilaštvo odlučuje da li je NLB grupacija oštećena, obeštećena ili nije. Osim toga, razmotrena je mogućnost izricanja blažih mjera, te je zaključeno, s obzirom na prirodu i težinu krivičnih djela koja se osumnjičenim, pa stoga i apelantu stavljaju na teret, kao i okolnosti izvršenja, da se svrha koja se postiže mjerom pritvora ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera.
16. Vrhovni sud je odlučujući o žalbi apelanta i žalbi ostalih osumnjičenih donio Rješenje broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine kojima su žalbe protiv rješenja Kantonalnog suda od 8. januara 2021. godine odbijene kao neosnovane. Vrhovni sud je nakon ispitivanja pobijanog rješenja u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio da su žalbe neosnovane, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. U relevantnom dijelu rješenja koji se odnosi na apelanta navedeno je sljedeće: da se žalbom osporava zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za mjeru pritvora i postojanje posebnog uvjeta za pritvor; da se žalbom ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u vezi s pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, a sve u vezi s dokumentacijom koju je dostavila NLB grupacija iz Ljubljane iz koje proizlazi da u projektu koji je predmet istrage nisu oštećeni i da je tužilac te dokaze koji su blagovremeno dostavljeni trebao razmotriti.
17. Razmatrajući naprijed navedene prigovore, Vrhovni sud je zaključio da žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja jer to što NLB grupacija nema potraživanja prema društvu „Profin Invest“ d.o.o. Sarajevo (u kojem je apelant imao odgovornu funkciju) ne dovodi u pitanje pravilnost osporenog rješenja time što se prvostepeni sud nije očitovao na te okolnosti, jer je zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora, a stoga i osnovane sumnje, zasnovan na mnogobrojnim prikupljenim dokazima.
18. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiču posebnog pritvorskog razloga, Vrhovni sud je istakao da je apelantova odbrana u žalbi istakla da je Kantonalni sud apelantu rješenjem zabranio otuđenje i opterećenje udjela osnivačkog kapitala, zabranio korištenje i raspolaganje pravima po osnovu udjela – osnivačkog kapitala privrednih društava i upravljanje oduzetom imovinom povjerio federalnoj agenciji i da to predstavlja izmijenjenu okolnost od utjecaja na donošenje odluke o produženju pritvora s obzirom na to da je na taj način apelant izgubio i teoretsku mogućnost da ispuni konstitutivni element (svojstvo zastupnika ili predstavnika pravnog lica) potreban za krivično djelo prevare u privrednom poslovanju iz člana 251. KZFBiH. Osim toga, odbrana je ukazala da su izreka i obrazloženje rješenja kontradiktorni jedno drugom jer je u izreci navedeno da se apelantu produžava pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, a u obrazloženju nije navedeno u pogledu kojeg tačno određenog krivičnog djela postoji bojazan da će ga ponoviti, te da obrazloženje sadrži pretežne razloge koji se odnose na odredbu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pa u tome nalazi da pobijano rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama.
19. Navedeni žalbeni prigovori, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja. U vezi s tim je ponovljena zakonska definicija člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH iz koje suštinski proizlazi da se za određivanje, odnosno produženje pritvora po navedenom zakonskom osnovu zahtijeva postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na iteracijsku opasnost. Ponovljeni su zatim razlozi koje je prvostepeni sud imao u vidu i koji su u konačnom za cilj imali pribavljanje protivpravne imovinske koristi velike vrijednosti lično, te povezanim fizičkim i pravnim licima, da je pritom pokazana odlučnost i upornost i da takve okolnosti proizlaze iz dužine perioda vršenja predmetnih krivičnih djela, dok se bezobzirnost ogleda u načinu izvršenja predmetnih krivičnih djela za koja su osnovano sumnjivi da su ih počinili. Zatim je napomenuto da određivanje mjere osiguranja oduzimanja protivpravne imovinske koristi ima drugi cilj u odnosu na pritvor, a prvostepeni sud je naveo druge okolnosti na kojima zasniva svoj zaključak o osnovanosti produženja pritvora. Neprihvatljivim se ukazuje i navod iz žalbe da bi radi navedene izmijenjene okolnosti apelant izgubio i teoretsku mogućnost da stekne svojstvo zastupnika ili predstavnika pravnog lica, aludirajući pri tome na nemogućnost počinjenja krivičnog djela prevare u privrednom poslovanju. Izneseni navodi su, prema ocjeni Vrhovnog suda, rezultat pogrešnog shvatanja postojanja iteracijske opasnosti da se mora raditi o istom ili istovrsnom krivičnom djelu jer je dovoljno da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Nadalje, Vrhovni sud smatra da ne postoji protivrječnost izreke i razloga pobijanog rješenja jer je odredbom člana 148. stav 2. ZKPFBiH propisano šta sve treba da sadrži rješenje o pritvoru, što je u konkretnom slučaju ispoštovano, dok nije propisano da u izreci rješenja mora biti naveden zakonski osnov za pritvor. Ni daljnji prigovor da se u pobijanom rješenju obrazlaže zakonski osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u pretežnom dijelu i da su stoga izostali razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu zakonskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, prema mišljenju Vrhovnog suda nisu tačni jer se osnov iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH ne odnosi na apelanta. Osim toga, Vrhovni sud smatra, nasuprot žalbenim navodima kojima je ukazano na stajalište Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) izraženo u odluci llijkov protiv Bugarske, da je prvostepeni sud postupio upravo u skladu sa stajalištem iz te odluke jer ozbiljnost i težina optužbi nisu jedini elementi koji opravdavaju produženje pritvora osumnjičenim.
20. Najzad, žalbeni navodi da se izricanjem mjera zabrane iz člana 140. i 140a. ZKPFBiH mogla postići svrha pritvora, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije prihvatljiv. Naime, iz obrazloženja na stranici 126. pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge za zaključak da se svrha koja se postiže mjerom pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u konkretnom slučaju ne bi mogla ostvariti izricanjem nekih od mjera zabrane, koji razlozi iz pobijanog rješenja žalbama branilaca nisu osporeni. Stoga je zaključeno da nisu osnovane žalbene tvrdnje apelantove odbrane i odbrane ostalih osumnjičenih da bi se izricanjem mjera zabrane mogla postići ista svrha kao i mjerom pritvora.
21. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine apelantu i ostalim osumnjičenim (još četiri osumnjičena) pritvor je produžen za još tri mjeseca, koji prema navedenom rješenju može trajati tri mjeseca, odnosno do 5. juna 2021. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju ovog rješenja su suštinski ponovljeni razlozi, dokazi i dato obrazloženje kako u pogledu osnovane sumnje tako i u pravcu daljnjeg postojanja posebnog pritvorskog razloga, konkretno postojanju naročitih okolnosti i iteracijske opasnosti. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se ističe da su redovni sudovi u odluci o produženju pritvora propustili da uz postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora daju relevantne i dovoljne razloge u pogledu postojanja posebnih razloga za produženje pritvora jer osnovana bojazan u pogledu ponavljanja krivičnog djela nije potkrijepljena naročitim i konkretnim okolnostima, niti je u tom pravcu sačinjena adekvatna individualna procjena osnova za pritvor u odnosu na apelanta. U tom pravcu se ističe da je rješenje Vrhovnog suda arbitrarno, da nije odgovoreno na suštinske žalbene prigovore koji se odnose na individualizaciju razloga (krivičnog djela koje bi apelant eventualno mogao ponoviti), da dokaz odbrane u tom kontekstu nije uopće cijenjen, niti je ponuđeno adekvatno obrazloženje u pogledu postojanja iteracijske opasnosti. Prema stavu iz osporenog rješenja Vrhovnog suda, mjera pritvora se ostvaruje kao mjera generalne prevencije prema apelantu koja ima zadatak da ga onemogući u izvršenju bilo kojeg djela za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna. Apelacijom se ukazuje da iz dokaza koje je prezentirala apelantova odbrana suštinski proizlazi da u trenutku odlučivanja o produženju pritvora nema „prljavog novca“ kao preduvjeta za sva krivična djela koja su mu stavljena na teret, a to je postojanje protivpravne imovinske koristi. Smatra da dokazi i okolnosti koje su u konkretnom slučaju cijenili sudovi, u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi uputili na opravdanu bojazan da apelant planira i preduzima bilo kakve aktivnosti kako bi nastavio da vrši krivična djela, ne mogu se smatrati naročitim okolnostima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, niti su u obrazloženjima osporenih rješenja ponuđeni relevantni razlozi koji bi mogli opravdati zaključak da bi apelant puštanjem na slobodu nastavio vršiti krivična djela. Također, propuštanjem ocjene individualnih okolnost kod apelanta redovni sudovi su propustili i pravilno cijeniti mogućnost određivanja mjere zabrane umjesto produženja pritvora apelantu.
23. U tom pravcu se ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 4872/18 i AP 1333/17 iz koje proizlazi obaveza redovnih sudova da prilikom odlučivanja o pritvoru/produženju pritvora preispitaju sva pitanja u vezi s pritvorom/produženjem pritvora i odluku donesu pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom i da sačine adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s „određenim okrivljenim“ i jasno obrazlože postojanje stvarnih razloga koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
24. Najzad, sumirajući naprijed navedeno, predloženo je da se apelacija usvoji i osporena rješenja ukinu jer su u njima izostali ozbiljni razlozi koji upućuju na postojanje javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad apelantovim pravom na slobodu, te je izostalo navođenje razloga i obrazloženje kojim bi se ukazalo na postojanje naročitih okolnosti s aspekta apelantovih ličnih prilika, zbog čega je, prije donošenja odluke o apelaciji predloženo usvajanje privremene mjere i apelantovo puštanje na slobodu.
b)Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana jer se radi o zakonitom pritvaranju apelanta zbog postojanje osnovane sumnje da je počinio određena krivična djela i zbog postojanja iteracijske opasnosti. Dalje je navedeno da je taj sud kao drugostepeni sud ispitao prvostepeno rješenje o produženju pritvora apelantu kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se protiv njega vodi istraga tako i postojanja posebnih razloga iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Vrhovni sud je potvrdio da mu je poznato stajalište iz Odluke Ustavnog suda broj AP 4872/18 na koje je ukazano apelacijom, ali da ono u konkretnom slučaju nije primjenjivo jer prilikom produženja pritvora apelantu nije propušteno navođenje određenih i jasnih razloga koji opravdavaju produženje pritvora u konkretnom slučaju, dakle upravo suprotno navodima apelacije je sačinjena adekvatna i individualna procjena pritvora (osnovana sumnja i iteracijska opasnost). Iz navedenih razloga smatra da apelacijom nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost odluke o postojanju razloga za produženje pritvora apelantu iz pritvorskog osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, da stoga nisu povrijeđene konvencijske odredbe, niti odredbe Ustava BiH na koje se u apelaciji ukazuje pa je predloženo da se apelacija, kao i privremena mjera odbiju kao neosnovane.
26. Kantonalni sud je naveo da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost, da su razlozi produženja pritvora apelantu detaljno obrazloženi u osporenom rješenju, da se protiv više osumnjičenih, među kojima je i apelant, vodi istražni postupak zbog krivičnih djela organiziranog kriminala, zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, pranja novca i dr. u kojem se još uvijek prikupljaju neki dokazi, a da je privremeno oduzeta brojna dokumentacija koja se pregleda i saslušavaju svjedoci, da su u rješenju o produženju pritvora, pored ostalog, sadržana i izjašnjenja stranaka i branilaca osumnjičenih o prijedlogu Tužilaštva za produženje pritvora, te izjašnjenje ovog suda na takve navode, iz kojih razloga su ti navodi iz apelacije neosnovani. Smatra da su paušalni navodi apelacije o nepostojanju osnovane sumnje o čemu je cjelovito obrazloženje navedeno upravo u osporenom rješenju (str. od 17. do 94), kao i u pogledu iteracijske opasnosti, odnosno postojanju naročitih okolnosti u konkretnom slučaju (str. od 109. do 116). Iz navoda apelacije proizlazi da apelant zahtijeva apsolutnu dokazanost činjenica, zaboravljajući da se radi o fazi istrage koja još nije okončana, te da postojanje uvjerenja o osnovanoj sumnji predstavlja niži stepen uvjerenja da je krivično djelo počinjeno od određenog lica u odnosu na onaj stepen uvjerenja koji mora postojati u daljnjem toku postupka, odnosno prilikom podizanja i eventualnog potvrđivanja optužnice. Iz navedenih razloga je predloženo da se apelacija odbije.
27. Tužilaštvo je navelo da se iz analize sadržaja izjavljene apelacije primjećuje da se radi o argumentaciji koju je apelantova odbrana već isticala u žalbi, po kojima je Vrhovni sud odlučivao i raspravljao u meritumu u rješenju koje je osporeno apelacijom i istaknute prigovore odbio kao neosnovane, nakon brižljive ocjene žalbenih navoda, dajući za takve zaključke sasvim dostatno i na zakonu zasnovano obrazloženje. Iz apelacije proizlazi da odbrana i dalje ukazuje na ocjenu dokaza datu od prvostepenog vijeća u pogledu osnova za produženje pritvora osporavajući sadržaj rješenja povodom kojih je apelacija podnesena, što ne bi trebalo biti predmet preispitivanja Ustavnog suda, barem ne na način kako to traži apelantova odbrana. Imajući u vidu da su u osporenim rješenjima navedeno jasni i konkretni razlozi za produženje pritvora apelantu, predloženo je da se apelacija i privremena mjera odbiju kao neosnovane.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 149. st. (1) i (2) Trajanje pritvora tokom istrage (1)[...]. Prema rješenju sudije za prethodni postupak pritvor može da traje najduže mjesec dana od dana lišavanja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
(2) Pritvor se odlukom vijeća (član 25. stav 6.), prema obrazloženom prijedlogu tužioca, može produžiti za najviše dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dozvoljena je žalba koja ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine
31. Pri ispitivanju dopustivosti dopune apelacije Ustavni sud je pošao od naprijed navedenih odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, te člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.
32. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(l) apelacija je preuranjena;
33. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
34. U konkretnom slučaju apelant je u dopuni apelacije osporio Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine kojim mu je pritvor produžen na period od tri mjeseca (do 5. juna 2021. godine), protiv kojeg je, kako je navedeno u dopuni apelacije, izjavio žalbu Vrhovnom sudu 12. marta 2021. godine o kojoj do podnošenja dopune apelacije 23. marta 2021. godine nije odlučeno, uz obavezu da tu odluku dostavi po njenom primitku. Kako navedena odluka Vrhovnog suda koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom nije dostavljena do momenta rješavanja o apelaciji, proizlazi da osporeno rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kv 14 od 5. marta 2021. godine nije konačno i da je dopuna apelacije nedopuštena jer je preuranjena.
35. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 031067 21 Kž 13 od 28. januara 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 15. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 3. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija rješenja Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
Pravo na li nu slobodu i sigurnost č
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
40. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud u kratkom roku razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
41. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produžena mjera pritvora zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana KZFBiH, zbog čega lišavanje slobode potpada pod član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
42. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava kako postojanje osnovane sumnje tako i posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije.
43. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje, odnosno produženje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tačke a), b), c) i d).
44. U kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09) da član 5. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštovanje nacionalnog prava nije dovoljno jer član 5. stav 1. Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti.
Osnovana sumnja
45. U odnosu na navode o kršenju prava iz člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi iskazao stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i da predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Tako je Evropski sud u kontekstu načela koja se primjenjuju prilikom ispitivanja poštovanja domaćeg zakona, između ostalog, naveo da je u svojoj novijoj sudskoj praksi usvojio stav da svaki nedostatak otkriven u rješenju kojim se određuje/produžava pritvor ne čini taj pritvor kao takav nezakonitim, u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je iznio stav da je period pritvora u načelu „zakonit“ ako se zasniva na sudskoj odluci. Još je naglašeno da se rješenje o određivanju/produženju pritvora mora smatrati ex facie nevaljanim ako nedostatak u rješenju predstavlja „tešku i očiglednu nepravilnost“, pa, osim ako ne predstavljaju „tešku i očiglednu nepravilnost“, nedostatke rješenja kojima je određen/produžen pritvor mogu ispraviti domaći žalbeni sudovi u toku sudskog preispitivanja postupka.
46. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.
47. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant svoje prigovore usmjerio prije svega na postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, u smislu odredbe člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepenog rješenja koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem proizlazi da su sudovi imali u vidu obimnu dokaznu građu (prvenstveno materijalne dokazi, a zatim i izjave svjedoka) koji daju dovoljno osnova za zaključak o postojanju osnovane sumnje za apelantovo nezakonito djelovanje (dokazi detaljno obrazloženi na str. od 17. do 93. prvostepenog rješenja). Vrhovni sud je obrazlažući neosnovanost žalbenog prigovora prema kojem Tužilaštvo nije uzelo u obzir dokaze odbrane u prilog tvrdnji da NLB grupacija iz Ljubljane nema potraživanja prema društvu „Profin Invest“ d.o.o. u kojem je apelant imao odgovornu funkciju istakao da taj dokaz ne dovodi u pitanje zaključak o postojanju razloga za produženje pritvora, a stoga i zaključka o postojanju osnovane sumnje jer je osnovana sumnja zasnovana na mnogobrojnim prikupljenim dokazima koji su detaljno razmotreni i analizirani u prvostepenom rješenju (str. od 17. do 93).
48. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani i da je u osporenim rješenjima pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotreno, a razlozi u prilog zaključku o njenom postojanju dovoljni, jasni i argumentirani. Redovni sudovi su, prema ocjeni Ustavnog suda, utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog promatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela za koja se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Posebni pritvorski razlozi
49. Što se tiče apelantovih prigovora u svjetlu primjene relevantnih odredaba ZKPFBiH koji se odnose na posebne uvjete za izricanje mjere pritvora koji moraju kumulativno postojati uz opći uvjet, konkretno odredbe člana 146. stav 1. tačka c), Ustavni sud, prije svega, zapaža da je navedenom odredbom propisano da se pritvor može odrediti ukoliko naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
50. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40., serija A, broj 225. i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. god.). Nadalje, određivanje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
51. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud zaključio da je u odnosu na apelanta ispunjen posebni pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Ustavni sud u konkretnom slučaju primjećuje da je Kantonalni sud, prije svega, utvrdio da se apelant osnovano sumnjiči da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna čime je ispunjen prvi, formalnopravni uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Zatim je ispitan drugi uvjet (koji s prvim mora biti kumulativno ispunjen) koji se odnosi na postojanje okolnosti koje imaju karakter naročitih i koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela (iteracijska opasnost). Konkretizirajući naročite okolnosti, Kantonalni sud je imao u vidu da su inkriminirane radnje preduzimane u dužem periodu, kontinuirano; brojnost radnji u kojima se stječu obilježja krivičnih djela sa zaprijećenim kaznama zatvora od najmanje tri godine, da je grupa u kojoj je i apelant jedan od osumnjičenih djelovala s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu; da su svi osumnjičeni, među kojima je i apelant, iskazali visok stepen odlučnosti, upornosti i istrajnosti u preduzimanju nezakonitih radnji i stjecanja protivpravne imovinske koristi, kao i onih radnji kojima su prikrivali stvarni tok novca; da je apelant koristio poziciju unutar pravnih lica preko kojih je, kako se osnovano sumnja, vršio pranje novca (nazivi pravnih lica navedeni u obrazloženju rješenja), te da su s ciljem vršenja krivičnih djela preduzimali radnje spajanja, razdvajanja, stečaja pravnih lica radi prikrivanja krivičnih djela. Na stranici 98. obrazloženja rješenja je opisano za koje se krivičnopravne radnje apelant sumnjiči da ih je preduzimao kao član grupe za organizirani kriminal, te su navedeni dokazi, između ostalog, i iskazi svjedoka, koji potvrđuju da je apelant kao jedan od članova grupe u dužem periodu i u kontinuitetu prikazivao da u pravnom prometu i u poslovnim odnosima, odnosno u vršenju krivičnih djela osumnjičeni ne upravljaju pravnim licima, da nisu vlasnici ni odgovorna lica, a sve kako bi izbjegli krivičnu odgovornost za krivična djela koja su činili i namjeravali učiniti, te da bi sakrili posljedice i imovinu koja je pribavljena počinjenjem krivičnih djela, što ukazuje na odlučnost, upornost i istrajnost u vršenju. Osim navedenog, Kantonalni sud je imao u vidu okolnost da se istraga, između ostalog, vodi i zbog krivičnog djela pranja novca, da imovinska korist nastala izvršenjem krivičnih djela za koja se sumnjiči grupa u kojoj je apelant još nije pronađena, a stoga ni osigurana, te da bi apelant i ostali osumnjičeni (četiri), ukoliko bi se našli na slobodi, bili u prilici da gotov novac i drugu imovinu stečenu krivičnim djelom koja nije pronađena u pretresima i još uvijek nije osigurana upotrijebe i njome raspolažu, te je stave u legalne novčane tokove, na koji način bi nastavili sa činjenjem, odnosno dovršavanjem krivičnog djela pranja novca. Vrhovni sud je potvrđujući zaključak prvostepenog rješenja u ovom dijelu podsjetio na žalbene razloge prema kojima je apelantu rješenjem Kantonalnog suda zabranjeno otuđenje i opterećenje udjela osnivačkog kapitala i da je upravljanje oduzetom imovinom povjereno federalnoj agenciji, zbog čega ne postoji mogućnost da apelant ponovi ili dovrši krivično djelo. U vezi s tim je istaknuto da su navedeni žalbeni razlozi rezultat pogrešnog shvatanja postojanja iteracijske opasnosti jer u konkretnom slučaju ozbiljnost i težina optužbi nisu bili jedini elementi, kako žalba pogrešno smatra, da se apelantu pritvor produži iz ovog razloga. U tom pravcu se Vrhovni sud pozvao na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kojem je veoma detaljno elaborirano postojanje naročitih okolnosti u odnosu na apelanta, koje su individualizirane upravo u odnosu na apelanta.
52. Ustavni sud smatra da su u obrazloženjima rješenja dati razlozi o postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelant na slobodi mogao ponoviti krivično djelo i time postojanje pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1 tačka c) ZKPFBiH. Ovakav zaključak redovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja utisak proizvoljnosti imajući u vidu data obrazloženja, kao i fazu u kojoj se postupak nalazi. Ustavni sud ukazuje da u konkretnoj fazi postupka (istraga) nije zadatak Ustavnog suda da preispituje tačnost ovih navoda, već je to zadatak suda koji odlučuje o mjeri pritvora koji je u boljoj poziciji da sagleda ukupnu situaciju i procijeni sve okolnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da sve navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ukazuju da su postojali relevantni i dovoljni razlozi za zaključak da su se stekli uvjeti iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
53. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti i za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu.
54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o produženju pritvora ne čine proizvoljnim jer naprijed navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima cijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH čine neosnovanim.
55. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav
3. Evropske konvencije.
56. Ustavni sud podsjeća na to da je u odlukama br. AP 4872/18 od 11. oktobra 2018. godine i AP- 1333/17 od 22. maja 2017. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), na koje je apelacijom ukazano, razmatrao slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu postojanja naročitih okolnosti i u vezi s tim bojazni da bi u slučaju puštanja na slobodu krivično djelo moglo biti ponovljeno. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranim predmetima, između ostalog, utvrdio kršenje prava na slobodu i sigurnost apelanata u kontekstu primjene ovog posebnog pritvorskog razloga iz razloga što u obrazloženjima osporenih rješenja nisu ponuđeni razlozi i obrazloženja koja bi ukazala na postojanje takvih naročitih okolnosti, odnosno što su redovni sudovi propustili sačiniti adekvatnu individualnu procjenu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se svaki predmet uvijek cijeni in concreto i da je odlučenje zapravo determinirano okolnostima svakog predmeta pojedinačno, da su, kao što je već naglašeno, redovni sudovi prilikom produženja pritvora apelantu, osim težine i načina izvršenja krivičnog djela, uzeli u obzir i brojne druge okolnosti koje su pratile inkriminirane radnje za koje postoji osnovana sumnja da su počinjene, da su redovni sudovi upravo na brojnim okolnostima koje su prethodno elaborirane (tačke 51. i 52. ove odluke) u obrazloženjima osporenih rješenja konkretno ukazali na kojim dokazima je zasnovana opasnost od ponavljanja krivičnog djela. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima iz apelacije, osim težine kazne i načina izvršenja krivičnog djela, koji per se ne mogu biti dovoljni razlozi za određivanje, odnosno produženje mjere pritvora, uzeli u obzir i druge brojne okolnosti konkretnog slučaja koje razlikuje ovaj predmet od prakse Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđivao povredu člana 5. Evropske konvencije na koju se apelant pozvao u apelaciji.
57. Dalje, u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da navedena odredba garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični“ sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.
58. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu protiv rješenja vijeća od trojice sudija Kantonalnog suda kojim mu je produžen pritvor o kojoj je vijeće odlučilo u kratkom roku, pri čemu je razmotrilo apelantove žalbene navode i dalo razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja pobrojani konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, da su oni ispitani (u dovoljnoj mjeri), u vezi s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja, pri čemu je Vrhovni sud dao vlastite razloge i obrazloženja zbog kojih takve stavove prihvata, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode.
59. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH zbog kojih je apelantu produžen pritvor i kada iz osporenih rješenja ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili navedenu odredbu, te kada je apelant imao i koristio pravo na žalbu povodom koje je drugostepeni sud preispitao rješenje o produženju pritvora.
61. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević