Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4343/19 (D. Đ.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Nacionalizacija
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Legitimno očekivanje
- Upravni postupak
- Opća zabrana diskriminacije
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4343/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4343/19, rješavajući apelaciju Duška Đerića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Đerića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 022964 18 U od 21. augusta 2019. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka broj 21.05/475- 75/17 od 23. aprila 2018. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Prnjavor broj 21.36/475-13/15 od 29. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duško Đerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 8. novembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 022964 18 U od 21. augusta 2019. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 21.05/475-75/17 od 23. aprila 2018. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 21.36/475-13/15 od 29. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, drugostepenog i prvostepenog organa zatraženo je 28. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 29. januara do 2. februara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem prvostepenog organa broj 21.36/475-13/15 od 29. marta 2017. godine utvrđeno je pravo vlasništva na poslovnom prostoru, bliže opisanom i označenom u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor) u korist HUTP „Cer“ a.d. Prnjavor u stečaju sa 1/1 dijela (stav 1), dok je odbijen zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na dijelu poslovnog prostora – ostale prostorije (stav 2), što je bliže navedeno u izreci rješenja. Prvostepenim rješenjem je odlučeno da će se nakon pravomoćnosti tog rješenja na predmetnom poslovnom prostoru izvršiti uknjižba prava vlasništva u korist HUTP „Cer“ a.d. Prnjavor u stečaju sa 1/1 dijela (stav 3). U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da su rješenjem Komisije za nacionalizaciju Narodnog odbora Općine Prnjavor od 17. novembra 1959. godine nacionalizirane i postale društveno vlasništvo nekretnine koje su zajednička tekovina Dušana Đerića i Stake Đerić (apelantovi pravni prednici), i to poslovne prostorije koje se nalaze u prizemlju nekretnine – zgrade (predmetni poslovni prostor). Dalje, da je u toku postupka utvrđeno da su nekretnine na kojima se nalazi zgrada u kojoj je predmetni poslovni prostor po novom premjeru upisane na ime posjednika M. D. i T. D. sa po ¼ dijela i HUTP „Cer“ a.d. Prnjavor u stečaju sa ½ dijela, a prema zemljišno-knjižnom stanju su označene kao državno vlasništvo sa 1/1 dijela – organ upravljanja NOO Prnjavor. Također, da je vlasništvo na nekretninama (dva stana) u tom zemljišno-knjižnom ulošku uknjiženo na apelanta sa 1/3 dijela i na druge suvlasnike (bliže navedeno u obrazloženju rješenja).
6. Rješenjem drugostepenog organa broj 21.05/475-75/17 od 23. aprila 2018. godine odbijene su žalbe apelanta, R. Đ. i HUTP „Cer“ a.d. Prnjavor u stečaju podnesene protiv prvostepenog rješenja od 29. marta 2017. godine. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da je podnesenim zahtjevom traženo utvrđivanje prava vlasništva kupovinom državnog kapitala u ODHUP „Cer” Prnjavor pred Direkcijom za privatizaciju Republike Srpske na predmetnom poslovnom prostoru. Dalje, da je predmetni poslovni prostor iskazan u Programu privatizacije državnog kapitala u ODHUP „Cer” Prnjavor. Zatim je naveo da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbama člana 8.a Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima da se navedeni zahtjev usvoji (stav 1. izreke prvostepenog rješenja). U odnosu na apelantove navode kojima je osporio Program privatizacije državnog kapitala ODHUP „Cer“ Prnjavor u konkretnom postupku, drugostepeni organ je ukazao da je predmetni Program privatizacije državnog kapitala kao takav prihvatio i odobrio nadležni organ – Direkcija za privatizaciju Banja Luka. U vezi s tim, drugostepeni organ je naveo da nema stvarnu nadležnost za preispitivanje pravne valjanosti Programa privatizacije državnog kapitala, niti rješenja Direkcije za privatizaciju.
7. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 022964 18 U od 21. augusta 2019. godine odbijena je apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa od 23. aprila 2018. godine.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u podnesenoj tužbi istakao da osporeni akt krši njegova prava na imovinu i zabranu diskriminacije, koja su garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te određena prava iz Ustava Republike Srpske, zato što je on pravni sljednik na predmetnom poslovnom prostoru, koji je nacionaliziran bez naknade po osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i zemljišta, što nadležni organi ne spore. Dalje, da je istakao da od provedene nacionalizacije nije postojala mogućnost da se ostvari povrat nacionalizirane imovine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da nisu osnovani navodi da osporeno rješenje krši prava na koja se apelant pozvao u tužbi. Okružni sud je naveo da u pravnom poretku Republike Srpske nije donesen propis koji regulira oblast vraćanja oduzete imovine. Zatim je ukazao da apelant svoja eventualna prava ne može ostvariti u ovom postupku, ali da to može pokušati u redovnim građanskim parnicama po tužbama koje mu stoje na raspolaganju, pa i u pogledu eventualnog obeštećenja za nacionalizirane nekretnine koje su prešle u društveno, odnosno državno vlasništvo, ili kada takav zakon eventualno stupi na snagu. Okružni sud je naveo da u konkretnom postupku takve mogućnosti nema. U odnosu na apelantove navode kojima je ukazao na suprotnosti entitetskih zakona o stvarnim pravima, te navoda da u Republici Srpskoj u odnosu na Federaciju Bosne i Hercegovine neće biti moguće provesti naturalnu restituciju zbog otuđenja nacionaliziranih zgrada i poslovnih prostora, Okružni sud je istakao da navedeno ne može biti predmet konkretnog postupka i ne može utjecati na drugačije odlučenje. Okružni sud je naveo da je apelant imao mogućnost osporavanja ustavnosti Zakona o stvarnim pravima, a što je i učinio 25. maja 2015. godine kada je podnio Inicijativu za pokretanje postupka ocjene ustavnosti čl. 11. i 12. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stvarnim pravima. Zatim je ukazao da su bez utjecaja i ničim dokazani apelantovi navodi da su općine Trebinje i Bileća općinskim aktima vratile nacionalizirane zgrade i poslovne prostore bivšim vlasnicima, odnosno njihovim pravnim sljednicima, kao i navodi da je u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine vraćen izvjestan broj nacionaliziranih zgrada i poslovnih prostora crkvama i vjerskim zajednicama. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je on pravni sljednik vlasnika predmetnog poslovnog prostora koji je nacionaliziran bez naknade na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta bivše SFRJ. Dalje, da je nakon nacionalizacije uknjiženo pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist društvenog vlasništva sa 1/1 dijela, te je zabilježeno da je organ upravljanja NOO Prnjavor. Također je naveo da od provedene nacionalizacije nije postojala mogućnost da se ostvari povrat predmetnog poslovnog prostora. Dalje je istakao da u Federaciji Bosne i Hercegovine odredbe Zakona o stvarnim pravima Federacije BiH štite nekretnine koje trebaju biti predmet restitucije. Također je naveo da se obratio Instituciji ombudsmana za ljudska prava BiH, koja je uputila akt Općini Prnjavor od 12. januara 2015. godine, preporuku Narodnoj skupštini Republike Srpske od 28. februara 2015. godine i urgenciju predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske, sve s ciljem rješavanja zahtjeva za povrat imovine nacionalizirane bez naknade donošenjem odgovarajućih zakonskih rješenja, te i preduzimanja zakonskih mjera da bi se spriječilo otuđivanje ili bilo koji vid prometovanja državnog vlasništva koje je nacionalizirano bez naknade. Apelant je naveo da do dana podnošenja apelacije Narodna skupština RS nije preduzela bilo kakve mjere u pogledu preporuke Institucije ombudsmana. b)Odgovori na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Drugostepeni organ je naveo da nisu osnovani apelacioni navodi, te je ukazao da su prvostepeno i drugostepeno rješenje doneseni u skladu s pozitivnim zakonskim propisima. Također predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Prvostepeni organ je naveo da to što nije donesen zakon o restituciji ne može utjecati na vođenje postupka utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nekretninama, niti je time apelant doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica. Zatim je naveo da kada i ukoliko bude donesen zakon o restituciji, apelant će moći ostvarivati svoja prava u skladu s tim zakonom, kao i sva druga lica.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/5; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
Nacionalizuju se i postaju svojina najamne stambene zgrade i najamne poslovne zgrade.
U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.
Član 8.
Zgrade, dijelovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.
Rješenjem nadležnog organa donijetim u postupku određenim ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu njega, utvrđuje se koji su objekti nacionalizovani.
14. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 51/06, 1/07, 53/07, 41/08, 58/09, 79/11 i 28/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8a. st. (1), (2) i (4) (1) Na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima po odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (‘Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 24/98, 62/02, 38/03 i 109/05) i odredbama Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (‘Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 14/98), Investiciono-razvojna banka Republike Srpske a. d. Banja Luka, po zahtjevu preduzeća, izdaje uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije.
(2) Na osnovu uvjerenja iz stava 1. ovog člana, zemljišnoknjižne, katastarske dokumentacije i izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove provodi postupak i, nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identificiranja zemljišta ispod objekta i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donosi rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta.
[...] (4) Pravosnažno rješenje iz stava 2. ovog člana Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove dostavlja nadležnom organu, koji je dužan to rješenje provesti u javnim evidencijama o nepokretnostima.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 022964 18 U od 21. augusta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 10. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
20. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke donesene u upravnom postupku i upravnom sporu, a kojima je utvrđivano pravo vlasništva u korist HUTP „Cer“ a.d. Prnjavor u stečaju na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu kupovine državnog kapitala. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka ukazivao da je pravni sljednik vlasnika predmetnog poslovnog prostora koji je nacionaliziran bez naknade i koji će biti predmet restitucije, pa je stoga osporio utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist HUTP „Cer“ a.d. Prnjavor, ističući da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i zabrana diskriminacije, kao i druga prava (bliže navedeno u činjenicama ove odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da je presudom Okružnog suda odbijena apelantova tužba, te da u vezi s tim, iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u tužbi zato što ne postoji pravni osnov za vraćanje nacionalizirane imovine koja je prešla u društveno odnosno državno vlasništvo.
25. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, postupajući po apelaciji istog apelanta u predmetu broj AP 3831/18, u kojoj su izneseni identični apelacioni navodi, zaključio da nema povrede prava na imovinu jer apelant nije imao „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3831/18 od 6. maja 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci ukazao: „Budući da je apelant svoj zahtjev zasnivao na tvrdnji da je pravni sljednik vlasnika predmetnih nekretnina koje će biti predmet restitucije, a da je osporenom presudom Okružnog suda odbijena apelantova tužba jer ne postoji pravni osnov za vraćanje nacionalizirane imovine, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju apelantov imovinski interes ne može okarakterizirati kao 'postojeća imovina' u smislu prakse Evropskog suda i Ustavnog suda.“ Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci, shodno vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, razmatrao da li je apelant imao „legitimno očekivanje“ da će tužba biti riješena u njegovu korist, te je u vezi s tim zaključio: „Imajući u vidu da su predmetne nekretnine nacionalizirane od apelantovog prednika i da su postale državno vlasništvo, da zakon o restituciji koji bi regulirao apelantova eventualna buduća prava kao ranijeg (su)vlasnika predmetnih nekretnina koja bi on ostvario donošenjem propisa kojim bi se reguliralo pitanje restitucije nacionalizirane imovine nije donesen, Ustavni sud zaključuje da apelant u predmetnom postupku nije imao 'legitimno očekivanje', odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se u citiranoj odluci pozvao i na praksu iz predmeta broj AP 2113/14 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2113/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer su apelanti danom stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji iz 1958. godine po sili zakona (ex lege) izgubili status titulara prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (rješenje o nacionalizaciji ima deklaratorni značaj), te nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom za povrat u posjed predmetne nekretnine i zahtjevom za isplatu naknade po osnovu stjecanja bez osnova.
26. Shodno navedenom, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i praksu Ustavnog suda, odnosno da je predmetni poslovni prostor nacionaliziran od apelantovog prednika, a da zakon o restituciji koji bi regulirao eventualna buduća prava apelanta (kao sljednika bivših vlasnika) na predmetnom poslovnom prostoru (kao nacionaliziranoj imovini) nije donesen, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema razloga da odstupi od prakse i stava izraženog u Odluci broj AP 3831/18. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije imao „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Zabrana diskriminacije
28. Ustavni sud ističe da iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama diskriminiran u vezi s pravom na imovinu. Imajući u vidu prethodni zaključak da apelant nema imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da apelant u predmetnom postupku nije imao „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
30. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na imovinu kada apelant nema „legitimno očekivanje“, odnosno imovinu koja uživa zaštitu prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević