Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-320/21 (P. M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Postupak priznavanja strane sudske odluke
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-320/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-320/21, rješavajući apelacije Petra Miljanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h, člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Miljanića podnesena protiv Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 V 004666 20 Gž od 12. novembar 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Petar Miljanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, Republika Srbija, koga zastupa Nina Kisić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 V 004666 20 Gž od 12. novembra 2020. godine.
2. Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu 1 P2 br. 1319/18 od 26. februara 2019. godine utvrđeno je da mal. dete [M.M.] rođena 3. februara 2015. godine u Beogradu poverava na čuvanje, vaspitanje i negu tuženoj majci [D.R.] koja će samostalno vršiti roditeljsko pravo. Obavezuje se [apelant] da na ime svog dela doprinosa za izdržavanje mal. deteta [M.M.] mesečno plaća svakog 7. do 17. u mesecu iznos od 200 Evra i to na devizni račun zak. zastupnika majke [D.R.] počev od 26. februara 2019. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uslovi. Lični odnosi između [apelanta] kao oca i mal. [M.M.] odvijaće se [na način pobliže opisan u izreci navedene presude]. Konstatovano je da je predmetna presuda pravosnažna sa danom donošenja.
3. Apelant je 21. jula 2016. godine podnio prijedlog Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) za priznanje navedene strane sudske odluke.
4. Rješenjem Okružnog suda broj 14 0 V 004666 20 V od 10. septembra 2020. godine odlučeno je da se neće priznati Presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 1 P2 br. 1319/18 od 26. februara 2019. godine.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ukazao na odredbe člana 79. do člana 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZRSZ), a koje se odredbe primjenjuju u konkretnom predmetu, na osnovu člana 2. stav
2. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), a u vezi sa članom 458. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U postupku priznanja izvršenja strane sudske odluke, prema odredbi člana 101. navedenog Zakona, strana sudska odluka se izjednačuje sa odlukom suda u Bosni i Hercegovini, ako je prizna nadležni sud u Bosni i Hercegovi, a ocjena suda je ograničena na ispitivanje postojanja uslova iz člana 86. do člana 100. ZRSZ-a. U tom smislu, Okružni sud je naveo da je prije donošenja odluke o priznanju strane sudske odluke ovlašten provjeriti: da li je strana sudska odluka pravosnažna i izvršna po pravu države u kojoj je donesena, da li je lice, protiv koga je odluka donesena moglo sudjelovati u postupku pred sudom; da li postoji isključiva nadležnost organa na čijem području treba provesti postupak priznanja ili priznata neka druga strana odluka; da li postoji uzajamnost i da li je odluka u suprotnosti sa Ustavom utvrđenim osnovama državnog uređenja.
6. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju predmet spora, koji je okončan presudom čije se priznanje traži, utvrđivanje načina viđanja djeteta i izdržavanje. Pri tome, Okružni sud je naveo da za navedenu vrstu spora nije propisana isključiva sudska nadležnost, ali jeste drugog organa, odnosno centra za socijalni rad, u dijelu koji se odnosi na uređivanje načina viđanja djeteta sa roditeljima, koji ne žive zajedno, tako da nije ispunjen uvjet iz člana 53. u vezi sa članom 46. stav 1. ZRSZ-a za priznanje navedene strane sudske odluke.
7. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 89. stav 1. ZRSZ-a, kojom je propisano da se strana sudska odluka neće priznati, ako u odnosnoj pravnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa Bosne i Hercegovine. U tom smislu, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 93. stav 1. Porodičnog zakona propisano da ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumijeti o načinu održavanja ličnih odnosa sa djetetom (posjete i sl.), te ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva. U konkretnom predmetu, ovakvu odluku je donio sud, koji prema Porodičnom zakonu, koji je na snazi u Republici Srpskoj nije nadležan da o tome odlučuje, odnosno u nadležnosti je drugog organa Bosne i Hercegovine, konkretno, organa starateljstva, odnosno centra za socijalni rad. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji isključiva nadležnost organa starateljstva, odnosno centra za socijalni rad, koji određuje i uređuje način viđanja djeteta sa roditeljima, odnosno za konkretne pravne radnje, pa kako se nisu ispunili uvjeti za priznanje strane sudske odluke, predviđeni naprijed navedenim odredbama, to je odlučeno kao u izreci.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 14 0 V 004666 20 Gž od 12. novembra 2020. godine kojim je žalbu djelimično usvojio, navedeno rješenje preinačio tako što je Presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu 1 P2 br. 1319/18 od 26. februara 2019. godine djelimično priznao u dijelu kojim obavezuje se [apelant] da na ime svog dela doprinosa za izdržavanje mal. deteta [M.M.] mesečno plaća svakog 7. do 17. u mesecu iznos od 200 Evra i to na devizni račun zak. zastupnika majke [D.R.] počev od 26. februara 2019. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uslovi. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje u preostalom odbijajućem dijelu potvrđeno.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da apelant žalbenim navodima, između ostalog, spori pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju isključive nadležnosti organa starateljstva, te ističe da je pobijanim rješenjem dovedeno u pitanje i izdržavanje mal. djeteta, što spada u sudsku nadležnost.
10. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta (obavještenje o prebivalištu i uvjerenja o državljanstvu) proizilazi da [majka D.R.] kao protupredlagateljica i mal. dijete [M.M.] imaju prebivalište u Palama, Republika Srpska, da [majka D.R.] ima državljanstvo Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske, dok mal. dijete [M.M.] ima državljanstvo Republike Srbije, ali i državljanstvo Bosne i Hercegovine, odnosno Republike Srpske. Nadalje, iz materijalnih isprava u spisu (dopis Centra za socijalni rad Pale od 2. augusta 2018. godine) proizlazi da je mal. dijete [M.M.] rođena van braka. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da saglasno odredbi člana 66. st. 2. i 3. ZRSZ-a, ako su tuženi i dijete državljani Republike Srpske i oboje imaju prebivalište u Republici Srpskoj, u sporovima o čuvanju, podizanju i vaspitanju djece koja su pod roditeljskim staranjem je propisana isključiva nadležnost suda odnosno drugih organa Republike Srpske kad odlučuju o povjeravanju djece pod roditeljskim staranjem.
11. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je presudom, čije se priznanje u konkretnom postupku traži, odlučeno o povjeravanju mal. djeteta, izdržavanju djeteta i načinu viđanja oca sa djetetom. Prema odredbama čl. 85. i 90. Porodičnog zakona odluku o povjeravanju djeteta koje je rođeno van braka donosi organ starateljstva, za razliku od pravne situacije kada sud u bračnom sporu odlučuje o povjeravanju mal. djeteta (član 88. Porodičnog zakona). Organ starateljstva, saglasno odredbi člana 93. Porodičnog zakona, ukoliko dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja i ukoliko se roditelji ne mogu o tome sporazumijeti, donosi odluku o načinu održavanja ličnih odnosa sa djetetom (posjete i sl.). Slijedom navedenog, proizlazi da je u konkretnom slučaju, u pogledu donošenja odluke o povjeravanju mal. djeteta stranaka i načinu održavanja ličnih odnosa, saglasno citiranim zakonskim odredbama, isključivo nadležan organ starateljstva Republike Srpske. Stoga, u tom dijelu nema uslova za priznanje strane sudske odluke (član 89. stav 1. ZRSZ), zbog čega, prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije pogriješio kada je u tom dijelu odbio zahtjev za priznanje.
12. Međutim, u pogledu odluke o izdržavanju djeteta, prema odredbi člana 67. ZRSZ, nije propisana isključiva nadležnost suda u Republici Srpskoj, pa nema smetnje za priznanje iz odredbe člana 89. stav 1. ZRSZ. Stoga je, za odluku po zahtjevu za priznanje u dijelu odluke o izdržavanju djeteta, kod toga da nema zakonskih smetnji da se izvrši djelimično priznanje strane sudske odluke, potrebno ispitati ispunjenje ostalih uslova za priznanje. U tom smislu, Vrhovni sud je naveo da je predmetna odluka snabdjevena klauzulom pravosnažnosti i time su ispunjeni uslovi za njeno priznanje u smislu člana 86. stav 1. i člana 87. ZRSZ. Nadalje, prema sadržaju predmetne odluke [majci D.R.] kao protupredlagateljici je omogućeno da učestvuje u postupku koji je prethodio donošenju strane sudske odluke (član 88. ZRSZ), u konkretnom slučaju postoji uzajamnost (član 92. stav 1. i stav 3. ZRSZ), ne postoji smetnja za njeno priznanje, ne radi se o presuđenoj stvari (član 90. ZRSZ), niti je strana odluka u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine, iz čega proizlazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za djelimično priznanje strane sudske odluke i to u dijelu kojim je odlučeno o izdržavanju djeteta. Apelacioni navodi
13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
14. Apelant u suštini, smatra da je u osporenoj odluci pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda kada tvrdi da u konkretnom slučaju postoji isključiva nadležnost organa starateljstva, odnosno, centra za socijalni rad, koji određuje i uređuje način viđanja djeteta sa roditeljima, posebno imajući u vidu činjenicu da su svi učesnici u ovom postupku (odnosno, apelant, D.M. i mal. dijete M.M.) državljani Republike Srbije, koji su svoje odnose uredili u skladu sa zakonima zemlje svog zajedničkog državljanstva. U konačnici, prvostepeni sud u cijelosti propušta cijeniti činjenicu da je presudom suda u Republici Srbiji uređeno i izdržavanje djeteta, a koje je pobijanim rješenjem dovedeno u pitanje, iako se radi o pitanju koje (u bilo kojoj državi) spada u pitanje koje je u sudskoj nadležnosti.
Relevantni propisi
15. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
2. Vršenje roditeljskog prava i dužnosti Član 85.
(1) Roditeljsko pravo vrše roditelji sporazumno.
(2) U slučaju neslaganja roditelja o vršenju roditeljskog prava odlučuje organ starateljstva.
Član 90.
(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca. (2) Kad to zahtijevaju njihovi interesi, djeca se mogu povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu.
Član 93. stav (1) (1) Ako dijete ne živi u zajednici sa oba roditelja, roditelji će se sporazumjeti o načinu održavanja ličnih odnosa s djetetom (posjete i sl.). Ako do takvog sporazuma ne dođe, odluku o tome donosi organ starateljstva.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 458.
Do stupanja na snagu posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe čl. 46. do 68. i čl. 79. do 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (“Službeni list SFRJ”, br. 43/82 i 72/82 ).
U odredbama članova navedenih u stavu 1. ovog člana riječi “Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija” zamjenjuju se riječima “Bosna i Hercegovina” u odgovarajućem padežu.
17. Zakon o rješavanju sukoba zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 43/82 i 72/82 – Ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 46. stav (1) Nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postoji ako tuženi ima prebivalište odnosno sjedište u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Član 53.
U sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postoji ako ta nadležnost postoji po odredbama člana 46. i čl. 50. do 52. ovog zakona ili ako je šteta nastala na teritoriji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Odredba stava 1. ovog člana primjenjivaće se i u sporovima protiv zajednice osiguranja imovine i lica radi naknade štete trećim licima na osnovu propisa o neposrednoj odgovornosti te zajednice, kao i u sporovima o regresnim zahtjevima, po osnovu naknade štete protiv regresnih dužnika.
Član 79. stav 1.
Za stranačku i parničnu sposobnost fizičkog lica mjerodavno je pravo države čiji je ono državljanin.
Član 86. stav 1.
Strana sudska odluka izjednačuje se sa odlukom suda Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i proizvodi pravno dejstvo u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji samo ako je prizna sud Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Član 89. stav (1) Strana sudska odluka neće se priznati ako u odnosnoj stvari postoji isključiva nadležnost suda ili drugog organa Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Član 101. stav 2.
Sud će se ograničiti na to da ispita da li postoje uslovi iz čl. 86. do 100. ovog Zakona, a ako smatra za potrebno, može tražiti objašnjenje kako od suda koji je donio odluku tako i od stranaka.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
19. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su garancije predviđene navedenim članom uopće primjenjive na apelantov slučaj.
20. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Shodno navedenom, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojim je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na građanska prava i obaveze te stranke. Stoga je u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda da odgovori na pitanje da li je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda djelimično usvojena apelantova žalba, pa je preinačeno prvostepeno rješenje tako što je djelimično priznata strana sudska odluka (Presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 1 P2 br. 1319/18 od 26. februara 2019. godine) u dijelu kojim je apelant obavezan da na ime izdržavanja maloljetnog djeteta plaća određeni novčani iznos, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje u preostalom odbijajućem dijelu potvrđeno, uz obrazloženje da je u pogledu donošenja odluke o povjeravanju mal. djeteta stranaka i načinu održavanja ličnih odnosa, saglasno odredbama čl. 85, 88, 90. i 93. Porodičnog zakona, isključivo nadležan organ starateljstva Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku, koji se odnosi na „priznanje strane sudske odluke“, nisu utvrđivala građanska prava i obaveza apelanta na način koji zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije tj. nije se raspravljalo o meritumu predmeta (npr. o osnovanosti tužbenog zahtjeva za razvod braka), već se samo raspravljalo o tome da li su ispunjeni zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-16/03 od 17. marta 2004. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-1965/15 od 10. novembra 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-3779/16 od 19. aprila 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP- 2892/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Apelant također navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno i njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud konstatira da se osporenim odlukama nije odlučivalo o povjeravanju mal. djeteta, njegovom izdržavanju i načinu viđanja oca sa djetetom, već se u predmetnom postupku odlučivalo o tome postoje li zakonski uslovi za priznanje strane sudske odluke ili ne, bez odluke o meritumu predmeta, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluku broj U-16/03 od 17. marta 2004. godine, stav 16; Odluka o dopustivosti broj AP-1199/05 od 9. maja 2006. godine, stav 8. dostupne na www.ustavnisud.ba).
22. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević