Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4294/19 (S. B.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4294/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4294/19, rješavajući apelaciju Slavka Blažana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Blažana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 178582 19 Gž od 20. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 178582 13 P od 3. decembra 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slavko Blažan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrinje, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 178582 19 Gž od 20. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 178582 13 P od 3. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Centra za pružanje besplatne pravne pomoći Republike Srpske kao zastupnika tužene A. J. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i zastupnik tužene odgovore su dostavili u periodu od 30. novembra do 8. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 178582 13 P od 3. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apelant i tužena tokom trajanja bračne zajednice sagradili kuću na parceli preciziranoj u izreci presude, i to kao vanknjižna svojina, a ta parcela je upisana u dijelu 1/1 na ime V. P., te da se utvrdi da ta kuća predstavlja zajedničku bračnu stečevinu apelanta i tužene u dijelovima od po ½, a što je tužena dužna priznati i trpjeti posljedice tog utvrđenja. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je u postupku utvrđeno da su apelant i tužena zaključili brak 1998. godine, da je brak razveden 2012. godine, da je tužena 1987. godine od svog oca dobila na poklon zemljište i spornu kuću, dakle prije zaključenja braka sa apelantom, da su 2006. godine apelant i tužena podnijeli molbu Republici Hrvatskoj za dodjelu građevinskog materijala za obnovu porodične kuće, te da je Republika Hrvatska donirala osnovni građevinski materijal. Osnovni sud je, dalje, naveo da je izvedenim dokazima utvrđeno da su u toku 2009. godine na kući vršeni radovi od doniranog materijala, da je tužena plaćala izvođače radova, kao i da je tužena 2013. godine spornu kuću i zemljište poklonila svom sinu V. P.

7. Osnovni sud je, dalje, naveo da je apelant tokom postupka u više navrata uređivao tužbu i tužbeni zahtjev, te da je u septembru 2018. godine dostavio podnesak u kojem je, između ostalog, naveo da želi da postavi tužbeni zahtjev u kombinaciji stvarnopravnog i obligacionopravnog zahtjeva. Naime, apelant je naveo da je za vrijeme njegovog braka sa tuženom sagrađena nova kuća, da udio u stvaranju te imovine za svakog bračnog druga iznosi ½, ali da kuća predstavlja vanknjižnu svojinu, te da je zbog problema u pogledu upisa u zemljišne knjige apelant odlučio da potražuje pola novčane vrijednosti kuće umjesto upisa njegovog prava u zemljišne knjige. Osnovni sud je naveo da je u skladu s tim apelant postavio precizirani tužbeni zahtjev (detaljno naveden na stranici 2 presude), ali da se tužena izjasnila da se ne radi o uređenju i preciziranju tužbenog zahtjeva, nego o preinačenju tužbe, kojem se ona protivi.

8. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 57 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da je apelant preinačio „tužbeni zahtjev“ u skladu s odredbom člana 56 stav 1 ZPP-a budući da je uz postojeći tužbeni zahtjev za utvrđenje bračne stečevine postavio drugi tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa, da je preinačenje izvršeno nakon zaključenja pripremnog ročišta i da se preinačenju protivila tužena. Imajući u vidu izneseno, Osnovni sud je istakao da nije dozvolio preinačenje „tužbenog zahtjeva“. Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant još od 2015. godine pa do zaključenja pripremnog ročišta bio upoznat sa stanjem upisa u zemljišnoknjižnoj evidenciji i postojanju većeg broja suvlasnika (zemljišta na kojem se nalazi kuća), kao i da je više puta pozivan da uredi tužbeni zahtjev, te je zaključio da je apelant svakako imao mogućnost da obligacionopravni zahtjev za isplatu novčanog iznosa postavi do zaključenja pripremnog ročišta, za šta mu nije bio potreban pristanak tužene. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je apelant u podnesku od septembra 2018. godine predložio izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke sa zadatkom da identifikuje na kojoj parceli je sagrađena kuća, te uz učešće vještaka građevinske struke sa zadatkom da izračuna vrijednost kuće, ali da je odustao od tih dokaznih prijedloga jer je smatrao da takvi dokazi više nemaju pravnog smisla budući da mu nije dozvoljeno preinačenje „tužbenog zahtjeva“.

9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u predmetu bilo sporno da li kuća predstavlja zajedničku imovinu stečenu u braku, odnosno da li je apelant učestvovao u radovima na kući i u kojem obimu, a sporno je bilo i da li je na kući vršena adaptacija i dogradnja ili je izgrađena potpuno nova kuća. Osnovni sud je naveo da je sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, u smislu odredbe člana 8 ZPP-a. Takođe, Osnovni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 7 stav 1, kao i čl. 123 i 126 ZPP-a, te je naveo da je teret dokazivanja stavljen na onu stranu u čijem je interesu utvrđenje neke činjenice, kao i da o činjenicama koje su od značaja za primjenu materijalnog prava, a koje nisu dokazane ili nisu dovoljno dokazane sud cijeni primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da apelant svojim iskazom i iskazima svjedoka nije dokazao da je na predmetnoj parceli za vrijeme trajanja bračne zajednice između njega i tužene izgrađen potpuno novi objekat. Naime, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio iskaze svjedoka S. M., M. T., A. K. i M. Š. jer su njihovi iskazi bili paušalni i kontradiktorni jedni drugim, a pojedini svjedoci nisu imali neposredna saznanja. Osnovni sud je naveo da je teret dokazivanja bio na apelantu, koji je imao mogućnost da predloži vještačenje geodetske i građevinske struke kako bi dokazao da li je na predmetnoj parceli izgrađena (nova) kuća ili je (postojeća) kuća renovirana i adaptirana, međutim, apelant je odustao od tih dokaznih prijedloga. S druge strane, Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je na kući koju je tužena dobila na poklon od svog oca prije stupanja u brak s apelantom izvršena dogradnja, adaptacija i renoviranje. Osim toga, Osnovni sud je naveo da, ukoliko je apelant vršio neke radove, ulagao materijal ili finansijska sredstva za adaptaciju i dogradnju kuće, on je mogao istaći obligacionopravni zahtjev za vraćanje uloženog. Međutim, Osnovni sud je naveo da apelant takav zahtjev nije postavio, niti je u toku postupka izvodio dokaze o visini onoga što je on eventualno uložio u adaptaciju i dogradnju kuće.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 178582 19 Gž od 20. avgusta 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je tačno da se prvostepeni sud nije pozvao na odredbe Porodičnog zakona koje regulišu imovinu bračnih drugova, ali budući da nije našao ispunjenim uslove za primjenu tog instituta, prvostepeni sud je sudio prema pravilu o teretu dokazivanja, iz kojeg razloga takav propust ne utiče na pravilnost prvostepene odluke. Okružni sud je, dalje, istakao šta je propisano odredbama čl. 269 i 270 st. 1 i 5 Porodičnog zakona, da je nesporno da je tužena dobila kuću na poklon od svog oca prije zaključenja braka s apelantom, da je za obnovu te kuće Republika Hrvatska na ime tužene donirala građevinski materijal, te da apelant nije sporio takve činjenice, kao ni činjenicu da je tužena plaćala sve majstore koji su taj materijal i ugradili u kuću. Međutim, Okružni sud je naveo da apelant tvrdi da je i on dao doprinos u gradnji u vidu fizičkih radova, a da je djelimično učestvovao i u novcu, s tim da je istakao da je više doprinio fizičkim radom, kao i da smatra da je donirani materijal zajednički. Okružni sud je, dalje, istakao da je tužena u iskazu navela da je materijal za obnovu kuće dobila u vrijeme trajanja braka s apelantom, i to dio materijala na svoje ime, a manji dio za apelanta kao njenog supruga, čime ne spori da donirani materijal nije samo poklon učinjen njoj, te da je materijal utrošen za obnovu kuće koju je dobila od oca, pa se može zaključiti da se radilo o zajedničkom sticanju imovine tokom trajanja braka.

13. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je zakonska pretpostavka u pogledu zajedničkog sticanja tokom braka to da se sva imovina stiče zajedničkim radom, ali da se obim sticanja ne određuje samo prema visini ličnih prihoda supružnika jer doprinos postoji i kada je supružnik doprinosio ne toliko finansijski koliko fizičkim radom, kao u konkretnom slučaju. Okružni sud je, dalje, naveo da je nesporno da se radilo o kući koja je izgrađena na zemljištu tužene i da je tužena finansirala sve radove, da je prizemlje izgrađeno od doniranog materijala, a da je sprat izgrađen sredstvima tužene. Međutim, Okružni sud je naveo da je apelant morao dokazati da je izvodio fizičke radove pa da bi se utvrdio njegov doprinos budući da se svjedoci o tome nisu izjašnjavali, a morao je dokazati i da li je izgrađena nova kuća, kako to on tvrdi, ili je kuća obnovljena, kako to tvrdi tužena, te koliko je učešće doniranog materijala u kući. Naime, Okružni sud je naveo da iz iskaza svjedoka M. Š., na koji se apelant poziva u žalbi, proizlazi da je kuća izgrađena van predviđenog obima za koji je doniran materijal, kao i da je tužena dokupila materijal za sprat i potkrovlje i plaćala sve radove. Okružni sud je, dalje, naveo da se relevantne činjenice (da li je izgrađena nova kuća i koja je njena vrijednost, koliko je učešće doniranog materijala u toj kući, a koja vrijednost dokupljenog materijala, koja je vrijednost radova, te zemljišta na kojem je kuća izgrađena i dr.) nisu mogle utvrđivati samo iskazima svjedoka, kako to smatra apelant, već i izlaskom na lice mjesta uz učešće vještaka građevinske struke kako bi se mogao utvrditi (apelantov) doprinos u sticanju zajedničke imovine. Budući da je takav dokaz izostao, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno donio odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja.

14. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio preinačenje tužbe. Naime, Okružni sud je naveo da je apelant tužbom iz 2013. godine postavio stvarnopravni zahtjev, koji je tokom postupka više puta uređivao, da bi podneskom iz 2018. godine, pored stvarnopravnog zahtjeva tražio da mu tužena isplati novčani iznos u visini ½ vrijednosti predmetne kuće. U vezi s tim, Okružni sud je istakao šta je propisano odredbama člana 56 st. 1 i 2 ZPP-a, te je naveo da se u konkretnom predmetu radilo o preinačenju tužbe iz istog činjeničnog osnova budući da se apelant opredijelio da umjesto upisa u javne evidencije, pored stvarnopravnog zahtjeva – utvrđenja da predmetna nepokretnost predstavlja zajedničku bračnu stečevinu sa ½ dijela, traži i isplatu novčanog iznosa ½ vrijednosti nepokretnosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da preinačenju tužbe, budući da se tužena tome protivila, nema mjesta u fazi održavanja ročišta za glavnu raspravu, a kod činjenice da nisu nastupile okolnosti koje bi uzrokovale takvo preinačenje. Okružni sud je naveo da, budući da nije došlo do bilo kakvih promjena od dana podnošenja tužbe, nije bilo uslova da se udovolji apelantovom prijedlogu za „uređenje“ tužbe na takav način. Okružni sud je takođe naveo da prijedlog i izvođenje dokaza uviđajem na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske i građevinske struke nije bio samo s ciljem odlučivanja o obligacionopravnom zahtjevu, kako to pogrešno zaključuje apelant, već i za potrebe odluke o stvarnopravnom zahtjevu. Osim toga, Okružni sud je naveo da, ukoliko je prvostepeni sud, ne poštujući red ispitivanja stranaka i svjedoka, doveo u sumnju svoju nepristrasnost, to nije žalbeni razlog, već razlog za podnošenje prijedloga za izuzeće iz člana 357 stav 2 ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili dokaze i pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu bračne stečevine. Naime, apelant smatra da je provedenim dokazima, a posebno iskazima svjedoka, utvrđeno da je izgrađena potpuno nova kuća u vrijeme trajanja bračne zajednice apelanta i tužene, kao i da iz ugovora o „poklonu“ osnovnog građevinskog materijala od Republike Hrvatske proizlazi da je građevinski materijal dodijeljen za oba bračna druga. Takođe, apelant navodi da je u septembru 2018. godine definitivno postavio tužbeni zahtjev tako što je tražio utvrđenje bračne stečevine, ali bez upisa u zemljišne knjige, odnosno bez clausule intabulandi, a da je umjesto toga postavio obligacionopravni zahtjev za isplatu polovine novčane vrijednosti kuće. Apelant smatra da bi na taj način samo uredio tužbeni zahtjev, a da je sud pogrešno zaključio da se radilo o preinačenju „tužbenog zahtjeva“ zbog čega je odbio njegov zahtjev. Apelant, dalje, navodi da je takva odluka suda „usmjerila“ njegove dokazne prijedloge, zbog čega je odustao od vještačenja po vještacima građevinske struke, a što je u konačnici uticalo na odluku suda u pogledu postojanja bračne stečevine. Osim toga, apelant prigovara i na način ispitivanja svjedoka i stranaka od prvostepenog suda.

b) Odgovor na apelaciju

16. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, da smatra da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu s važećim zakonskim propisima i da nisu povrijeđena apelantova prava.

18. Zastupnik tužene je naveo da je sud pravilno odbio apelantov zahtjev da pored postojećeg stvarnopravnog zahtjeva dodatno istakne i obligacionopravni zahtjev budući da to nije uređenje tužbe, nego preinačenje nakon okončanja pripremnog ročišta. Osim toga, zastupnik tužene je naveo da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, za šta je dao valjane razloge, a takvu odluku je potvrdio drugostepeni sud i takođe je za svoju odluku dao valjane razloge. Slijedom iznesenog, zastupnik tužene je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(...)

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 56.

Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Član 57.

Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.

Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti prinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.

(...)

Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti prinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:

1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

(...)

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270.

(1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(...)

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(...)

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 20. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 6. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđenje bračne stečevine, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da su proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje.

30. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. U odnosu na apelantove navode da mu je Osnovni sud trebao dozvoliti izmjenu tužbenog zahtjeva tako da postavi i obligacionopravni zahtjev, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 56 ZPP-a, između ostalog, propisano da je preinačenje tužbe promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, odnosno da je odredbama člana 57 ZPP-a, između ostalog, propisano da poslije održavanja pripremnog ročišta sud može dozvoliti preinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene odluke slijedi da je apelant prijedlog postavio za vrijeme trajanja glavne rasprave, dakle nakon zaključenja pripremnog ročišta, da se takvom prijedlogu protivila tužena, a da je apelant preinačio tužbu u skladu s odredbom člana 56 stav 1 ZPP-a budući da je uz postojeći tužbeni zahtjev za utvrđenje bračne stečevine postavio drugi tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa, zbog čega je odbijen apelantov prijedlog za preinačenje tužbe. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbi zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio preinačenje tužbe budući da nije došlo do bilo kakvih promjena od dana podnošenja tužbe, pa nije ni bilo uslova da se udovolji apelantovom prijedlogu za „uređenje“ tužbe onako kako je on predložio. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te obrazloženja koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

32. Nadalje, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Okružni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je, u skladu s odredbama člana 126 u vezi sa članom 123 ZPP-a, teret dokazivanja bio na apelantu, ali da je na osnovu provedenih dokaza Osnovni sud zaključio da apelant nije dokazao da je za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedno s tuženom izgradio novu kuću koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant propustio da sprovede dokaze vještačenjem po vještacima geodetske i građevinske struke, a da u pogledu dokazivanja bračne stečevine Osnovni sud nije prihvatio iskaz apelanta i svjedoka S. M., M. T., A. K. i M. Š. budući da su bili paušalni i kontradiktorni. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je naveo da je apelant morao dokazati da je izvodio fizičke radove, a morao je dokazati i da li je izgrađena nova kuća, ali je takav dokaz izostao, tako da je prvostepeni sud pravilno donio odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud odgovorio na apelantov prigovor u pogledu ispitivanja svjedoka i stranaka od prvostepenog suda (vidi tačku 14 ove odluke). Dovodeći u vezu relevantne zakonske odredbe s odlučenjem Osnovnog i Okružnog suda, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova ni u ovom dijelu.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka jasno naveli da apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, sprovedenim dokazima nije dokazao da je za vrijeme trajanja bračne zajednice zajedno s tuženom izgradio novu kuću koja predstavlja njihovu bračnu stečevinu, za šta su dali detaljne i jasne razloge, te kada su redovni sudovi detaljno obrazložili zbog čega su odbili apelantov zahtjev za preinačenje tužbe, odnosno kada u obrazloženju nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu relevantnog prava.

36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4294/19 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio