Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1009/21 (F. M.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1009/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1009/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fuad Muderizović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fuad Muderizović protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 343097 20 Gž od 14. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 343097 16 P 3 od 20. kolovoza 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Muderizović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 27. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 343097 20 Gž od 14. prosinca 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 343097 16 P 3 od 20. kolovoza 2019. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zaustavio izvršenje osporenih presuda“ do donošenja odluke o apelaciji.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo od 10. ožujka 2004. godine, sklopljen između tužiteljice (Općina Novo Sarajevo) i apelanta, u cijelosti ništavan. Nadalje, naloženo je zemljišnoknjižnome uredu Općinskoga suda da na temelju presude izvrši ispis vlasništva apelanta, te izvrši upis i knjiženje vlasništva tužiteljice na predmetnoj nekretnini. Nadalje, obvezana je tužiteljica da apelantu izvrši povrat certifikata koji su iskorišteni za plaćanje stana u iznosu od 6.080,32 KM. Konačno, odbijen je u cijelosti protutužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tužiteljica-protutuženica da apelantu isplati novčani iznos od 6.080,32 KM, uvećano za zakonske zatezne kamate.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud utvrdio da je E.M., supruga apelanta i član njegova obiteljskoga domaćinstva, u svojstvu nositeljice stanarskoga prava 8. ožujka 2000. godine Općini Breza podnijela zahtjev za kupovinu stana na kojemu postoji stanarsko pravo u Brezi, predmetna nekretnina bliže označenu u obrazloženju osporene odluke, da bi potom 21. ožujka 2000. godine sa apelantom, kao sunositeljem stanarskoga prava, Općini Breza u pisanoj formi predala potpisanu izjavu, kojom su svojevoljno i bez prinude, a pod kaznenom, materijalnom i moralnom odgovornošću potvrdili da na temelju odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjemu tekstu: Zakon o prodaji stanova) nisu otkupili drugi stan. Kantonalni je sud istakao da je nadalje utvrđeno da je supruga apelanta 11. travnja 2000. godine u svojstvu nositelja stanarskoga prava sa RMU Breza d.o.o. Breza potpisala ugovor o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo, te se na temelju istoga kod Općinskoga suda u Visokome uknjižila kao vlasnica. Kantonalni je sud istakao da je sa druge strane, u svojstvu nositelja stanarskoga prava na stanu koji je predmetom ovoga postupka, apelant podnio tužiteljici zahtjev za sklapanje ugovora o kupoprodaji stana na kojemu postoji stanarsko pravo, te je 20. ožujka 2000. godine sa suprugom potpisao izjavu da do tada nisu kupili drugi stan temeljem Zakona o prodaji stanova, te je 10. ožujka 2004. godine zaključen ugovor o kupoprodaji stana između tužiteljice i apelanta, a na temelju kojega se ugovora apelant upisao kao vlasnik predmetnoga stana. Kantonalni je sud istakao da je odluka prvostupanjskoga suda pravilna i zakonita. Kantonalni je sud istakao da je apelantu prilikom zaključenja ugovora od 10. ožujka 2004. godine bilo i moralo biti poznato da je njegova supruga 11. travnja 2000. godine već otkupila stan u Brezi, na kojemu je apelant bio sunositelj stanarskoga prava. Kantonalni je sud istakao da je shodno utvrđenome činjeničnome stanju prvostupanjski sud pravilno cijenio da je navedeno postupanje apelanta bilo u izravnoj suprotnosti sa odredbom čl. 10. st. 1. Zakona o prodaji stanova (nositelj stanarskoga prava, njegov supružnik ili članovi užega obiteljskoga domaćinstva nositelja stanarskoga prava mogu otkupiti samo jedan stan), pa je sukladno st. 2. istoga članka i odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) ugovor o kupoprodaji stana zaključen suprotno odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o prodaji stanova isti utvrdio ništavnim. Kantonalni je sud istakao da, kako je apelant nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji stana tužiteljici u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu stana u određenome iznosu u certifikatima, prvostupanjski je sud primjenom čl. 104. st. 1. ZOO odbio protutužbeni zahtjev kao neutemeljen, iz razloga što je prilikom usvajanja tužbenoga zahtjeva obvezao tužiteljicu da izvrši povrat predanih certifikata koje je apelant dao, te je po pravilnoj ocjeni prvostupanjskoga suda neutemeljeno potraživati u novcu protuvrijednost danih certifikata. Kantonalni je sud istakao da navodi apelanta o tomu da se radi o devastiranome stanu koji je potpuno neuvjetan za stanovanje, po ocjeni ovoga suda su totalno irelevantni za drugačiju odluku suda. Kantonalni je sud naveo da navodi apelanta da je raniji nositelj stanarskoga stana na spornome predmetnome stanu bila majka apelanta, nakon čije smrti je stanarsko pravo rješenjem prenijeto na apelanta kao njezina sina i člana obiteljskoga domaćinstva, te da je apelant postao vlasnikom stana u zakonskoj proceduri povrata stana i privatizacije istoga koju je započela njegova majka, ali ga nije stigla završiti zbog smrti i odugovlačenja nadležnih organa da stan vrate u posjed i omoguće pravovremeni otkup stana, također nisu od odlučnoga značaja za rješenje ovoga spora. Kantonalni je sud istakao da ukoliko je apelant zbog odugovlačenja upravnoga postupka u svezi sa povratom stana i njegovim otkupom, obzirom na shodnu primjenu čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija), bio lišen mogućnosti da kao zakonski nasljednik svoje majke postane vlasnikom predmetnoga stana, apelant bi eventualno imao mogućnost da prema nadležnim organima zahtijeva naknadu štete koju je zbog toga pretrpio, ali da svi navedeni razlozi nisu relevantni za odluku suda u ovoj pravnoj stvari u kojoj je predmetom spora ništavnost ugovora od 10. ožujka 2004. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da „Općinski sud pogrešno promjenjuje odredbe Zakona o prodaji stanova, odnosno uopće ne primjenjuje dvije odredbe koje su od odlučnog značaja – čl. 11. koji uređuje potrebnu suglasnost supružnika za kupovinu stana na kojem postoji stanarsko pravo i čl. 9. koji uređuje postojanje apelantovog prava na imovinu“, te navodi da „E.M. bez dokaza o saglasnosti apelanta kupila stan (u Brezi)“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o prodaji stanova. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević