Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/21 (V. M.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-894/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-894/21, rješavajući apelaciju Valtera Miličevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Valter Miličević protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 051016 20 Rev od 2. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj: 53 0 P 051016 15 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini broj:

53 0 P 051016 13 P od 23. veljače 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Valter Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Marijo Miletić odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 051016 20 Rev od 2. veljače 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj: 53 0 P 051016 15 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Čapljini broj: 53 0 P 051016 13 P od 23. veljače 2015. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tužena (G.P.) da na ime korisnih i nužnih ulaganja (izvedenih građevinskih radova u stanu vlasništvo tužene s 1/1) isplati apelantu određeni novčani iznos, sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da je apelant s kćerkom tužene sklopio crkveni brak 1998. godine i to u vrijeme kada je bio u zakonitom braku sa drugom osobom (B.M.), koji je bio zaključen u Njemačkoj, a razveden pravomoćnom presudom iz travnja 1999. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant i nakon toga nastavio živjeti u Njemačkoj, a kćerka tužene u stanu kod svoje majke (stan koji je predmet spora), u kom stanu je nastavila živjeti i nakon rođenja njene i apelantove kćerke u ožujku 1999. godine. Nakon rođenja kćerke apelant je došao iz Njemačke i boravio nekoliko dana, a potom se ponovo vratio u Njemačku raditi (imao dozvolu boravka i rada), da bi nakon toga povremeno dolazio u BiH, odnosno u stan tužene gdje je posjećivao kćerku (unuku tužene) i kćerku tužene. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da apelant i kćerka tužene nisu živjeli u vanbračnoj zajednici, odnosno da njihov odnos u razdoblju od 1998. do 2011. godine nije imao obilježja zajednice života u smislu članka 3. Obiteljskog zakona, odnosno da apelant nije živio u stanu tužene u tom razdoblju. Pri tome je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelant prilikom povremenih dolazaka u stan tužene vršio izvjesna plaćanja izvedenih radova na uređenju stana, znajući da na to nije obavezan ni po kom osnovu. Stoga je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno odlučili kada su primjenom odredaba člana 211. i 213. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u cijelosti odbili tužbeni zahtjev. Imajući u vidu činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije s kćerkom tužene živio u vanbračnoj zajednici i nije živio u predmetnom stanu, zbog čega apelantu ne pripada tražena sudska zaštita (isplata utuženog iznosa po osnovu korisnih ulaganja u stan tužene). Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 211. ZOO određeno je da ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu, a člankom 213. ZOO da se ne može tražiti ono što je dato ili učinjeno na ime izvršenja neke prirodne obaveze ili neke moralne ili društvene dužnosti. Kada se ima u vidu utvrđenje da apelant nije živio u vanbračnoj zajednici s kćerkom tužene, te da je on prilikom povremenih dolazaka i boravka u stanu tužene vršio pojedina plaćanja i radove oko uređenja stana (znajući da za to nema nikakve obaveze) Vrhovni sud je naveo da apelant nema osnovu ni pravo da, nakon prekida kontakata s kćerkom tužene i prestankom povremenih boravaka u predmetnom stanu, traži od tužene plaćanje uloženih korisnih ulaganja u stan. Dakle, naveo je da nisu ispunjeni uvjeti propisani navedenim odredbama ZOO, jer apelant ni na koji način niti po bilo kom osnovu nije bio obvezan vršiti navedena ulaganja (činio je to dobrovoljno iz njemu poznatih razloga), pri čemu ne postoje ni okolnosti iz drugog dijela odredbe članka 211. ZOO.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-894/21 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio