Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/21 („PLANTS GLOBAL INC BiH“ d.o.o. Zvornik)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-850/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-850/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „PLANTS GLOBAL INC BiH“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „PLANTS GLOBAL INC BiH“ d.o.o. Zvornik protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 98 0 P 056448 20 Rev od 2.

februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 056448 19 Gž od 3. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 056448 18 P od 28. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „PLANTS GLOBAL INC BiH“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Boško Zekić advokat iz Zvornika, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 98 0 P 056448 20 Rev od 2. februara 2021. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 056448 19 Gž od 3. januara 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 056448 18 P od 28. juna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji dvosobnog stana u Trebinju (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen između drugotuženog (“Elifgradnja” d.o.o. Gradačac), kao prodavca i prvotuženog (V.N.), kao kupca, koji je ovjeren kod notara 15. oktobra 2018. godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka pred prvostepenim sudom utvrđeno da je predmetni stan ranije bio apelantovo vlasništvo, ali da je u izvršnom postupku, koji je vođen po prijedlogu drugotuženog protiv apelanta, kao izvršenika, dosuđen drugotuženom rješenjem Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 011009 17 lp od 25. februara 2018. godine. Dalje je utvrđeno da su prvotuženi, kao kupac i drugotuženi, kao prodavac zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana 15. oktobra 2018. godine, kojim je drugotuženi prodao prvotuženom predmetni stan, te da je prvotuženi ugovorenu kupoprodajnu cijenu platio gotovinski na ruke drugotuženom. Također je utvrđeno da je presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 011722 18 Ps od 17. decembra 2018. godine usvojen apelantov tužbeni zahtjev protiv drugotuženog i obavezan drugotuženi da na ime duga isplati apelantu iznos od 85.796,02 KM. Naveo je da je prvostepeni sud osnovom navedenog zaključio da odredba ovog kupoprodajnog ugovora o gotovinskom načinu plaćanja cijene, iako je bio zabranjen propisima koji uređuju platni promet, ne dovodi do ništavosti ovog ugovora u smislu člana 103. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je gotovinsko plaćanje bilo zabranjeno samo u odnosu na drugotuženog, koji je u vrijeme isplate kupoprodajne cijene imao blokirane račune kod poslovnih banaka. Također, naveo je da je prvostepeni sud zaključio da sporni kupoprodajni ugovor obavezuje ugovorače u smislu člana 460. ZOO, iako je prvotuženi isplatio prodajnu cijenu u vrijeme kada drugotuženi još nije bio upisan u javne evidencije kao njegov vlasnik, te da apelant nema aktivnu legitimaciju u ovoj parnici (član 54. Zakona o parničnom postupku; u daljem tekstu: ZPP), jer nije vlasnik predmetnog stana, a nije ni ugovorna strana u navedenom kupoprodajnom ugovoru. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da u slučaju kada se u parnici postavlja zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, takvu tužbu može podnijeti ugovarač iz tog ugovora kao i treća zainteresovana lica (član 109. ZOO), s tim da su zainteresovana lica dužna da dokažu pravni interes za podnošenje tužbe. Naime, treća lica su aktivno legitimisana da postave zahtjev u vezi sa valjanošću ugovora zaključenog između drugih lica samo pod uslovom da se sadržaj ,,tuđeg“ građansko pravnog odnosa, na posredan ili neposredan način, pravno reflektuje na njih, pa ukoliko je pravna valjanost takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih mogla bi im se priznati aktivna legitimacija. Međutim, naglasio je da postojanje samo ekonomskog interesa na strani trećih lica nije dovoljno da bi im se priznala aktivna legitimacija u takvoj parnici. Budući da apelant nije subjekt ugovora od 15. oktobra 2018. godine, to je na apelantu obaveza da dokaže postojanje pravnog interesa za pobijanje tog ugovora. Naveo je da je prema činjeničnim navodima tužbe apelant tužbeni zahtjev za ništavost ugovora zasnivao na činjenici da je predmetni stan ranije bio apelantovo vlasništvo, te da je tokom postupka tužbeni zahtjev zasnivao i na činjenici da od drugotuženog ne može naplatiti potraživanje iz Presude Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 62 0 Ps 011722 18 Ps od 17. decembra 2018. godine, koja je u međuvremenu postala pravosnažna, jer je drugotuženi kupoprodajnim ugovorom od 15. oktobra 2018. godine umanjio svoju imovinu i osujetio naplatu apelantovog potraživanja. Naveo je da apelant nije bio vlasnik predmetnog stana u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora i u vrijeme kada je drugotuženi upisan kao vlasnik predmetnog stana. Osnovom navedenog, zaključio je da kod apelanta, u momentu zaključenja sporenog ugovora, ne postoji pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora, jer se posljedice ugovora moraju direktno ticati apelanta kada podnosi tužbu za utvrđenje, a ne da ima samo ekonomski interes, kao u konkretnom slučaju, što mu nije dovoljno da bi mu se priznala aktivna legitimacija u ovoj parnici (član 54. ZPP). Stoga, apelant, kao treće zainteresovano lice, ne ispunjava uslove iz člana 109. ZOO da vodi parnicu prema postavljenom tužbenom zahtjevu. S obzirom da apelant nije u materijalno pravnom odnosu sa tuženima na osnovu kupoprodajnog ugovora, te kako nije dokazao ni svoj pravni interes za utvrđenje ništavosti tog ugovora, Vrhovni sud je naveo da apelant nije aktivno legitimisan u ovoj parnici i da u odnosu na tužene samo zbog svog ekonomskog interesa ne može osnovano zahtijevati utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da ima pravni interes da usvajanjem tužbenog zahtjeva u ovom postupku u naknadnom izvršnom postupku obezbijedi prinudnu naplatu svog dospjelog potraživanja, odnosno da je legitimisan za podnošenje tužbe kojom traži utvrđenje ništavosti spornog ugovora kojim je drugotuženi umanjio svoju imovinu i osujetio naplatu apelantovog potraživanja. Apelant smatra da ugovor o kupoprodaji od 15. oktobra 2018. godine predstavlja ništav pravni akt, jer je drugotuženi od 3. februara 2015. godine imao blokirane račune kod poslovnih banaka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-850/21 („PLANTS GLOBAL INC BiH“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio