Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-871/21 (E. H.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-871/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-871/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Emir Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Hodžić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 V 041338 18 Gž od 28. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Jozo Ćurić advokat iz Livna, podnio je 16. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 V 041338 18 Gž od 28. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, razvrgnuta je zajednica nekretnina (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje su u posjedu predlagača (Š.H.) te V.H. i apelanta, kao protivnika predlagača, koje se posmatrano zajedno dijele na dva simetrična dijela, građevinski i poljoprivredni dio. Duž cijele parcele prolazi pristupni put širine četiri metra, koji služi za upotrebu svih predmetnih nekretnina. Građevinski dio predmetnih nekretnina u površini 2.144 m2, koji veći dio već drži, pripada apelantu, građevinski dio predmetnih nekretnina u površini od 1340 m2, koji veći dio već drži, pripada predlagaču, dok građevinski dio opisanih parcela u površini od 1340 m2 pripada V.H. Poljoprivredni dio, zapadne orijentacije u površni od 2039 m2, pripada apelantu, a poljoprivredni dio, istočne orijentacije u površni od 1274 m2, pripada predlagaču, dok poljoprivredni dio, središnja parcela u površni od 1274 m2, pripada V.H. Također, izvršena je dioba parcela (u daljnjem tekstu: predmetne parcele) tako da se iste dijele uzdužno, apelantu pripada zapadni dio parcele u površini od 2.317 m2, predlagaču pripada istočni dio parcele u površini od 1.448 m2, a V.H. pripada središnji dio parcele u površini od 1.448 m2. Odlučeno je da sastavni dio ovoga rješenja čini Nalaz i mišljenje vještaka J.M. od 9. oktobra 2017. godine sa skicama lica mjesta i Prijedlogom diobe, kao i Dopuna nalaza od 15. novembra 2017. godine s Dopunom prijedloga diobe.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Livnu broj 68 0 O 008414 08 O od 21. marta 2011. godine kao zakonski nasljednici proglašeni predlagač s dijelom 5/18, V.H. s dijelom 5/18 i apelant s dijelom 4/9, te da je predlagač podnio prijedlog radi diobe predmetnih nekretnina, a koje su im kao zakonskim nasljednicima uručene navedenim rješenjem o nasljeđivanju. S tim u vezi, naveo je da se u konkretnom slučaju radi posjedovnoj diobi, diobi nekretnina u posjedu stranaka, prema idealnim dijelovima koje su naslijedili iza ostavioca, jer stranke nisu dokazale da su upisani kao suvlasnici predmetnih nekretnina s idealnim dijelom kojeg su naslijedili iza umrlog oca. Dalje je naveo da je prihvatio način dio koji je predložio vještak geodetske struke J.M. u svom nalazu i mišljenju od 9. oktobra 2017. godine i dopuni nalaza od 15. novembra 2017. godine, vodeći računa o veličini idealnog dijela svake stranke, uvažavajući činjenicu da se na predmetnim nekretninama nalaze stambeni objekti koje koriste stranke i stanje na terenu (pristup na javni put kad je u pitanju dio na kojem su sagrađeni objekti), te koji dio koja stranka koristi na terenu, ostavljajući zajednički put za uporabu svih parcela svim suposjednicima. Naveo je da su navedeni prijedlog diobe prihvatili i predlagač i V.H. Također je naveo da je dioba izvršena prema veličini naslijeđenog dijela svake vanparnične stranke, kako je to utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju od 21. marta 2011. godine, a što je vidljivo iz površine svake od nekretnine koja im je diobom pripala u isključivi posjed, uz dio koji im je zajednički i služi za pristup svim nekretninama. U tom smislu su neosnovani i paušalni apelantovi navodi da se R.H. odrekla svog nasljednog dijela u korist apelanta. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je ostao zakinut za dio koji mu je R.H. ustupila u ostavinskom postupku. Također, navodi da su vanparnične stranke prihvatile prijedlog diobe, ali da nisu prihvatile veličinu posjeda koji nastaje diobom, te ističe da „nije tačno da je dioba izvršena shodno veličini nasljednih dijelova …“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević