Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-794/21 (S. M.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-794/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-794/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Stana Marinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Stana Marinović protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 089338 20 Gž od 27. maja 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stana Marinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 10. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 089338 20 Gž od 27. maja 2020.godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi (,,ATOS“ osiguranje Bijeljina, Filijala Prijedor, sada tuženi ,,GRAWE“ osiguranje a.d. Banjaluka) da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.570,45 KM. Obavezana je apelantica da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.170,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da apelantica provedenim dokazima nije dokazala (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) koja su to oštećenja nastala na njenom vozilu u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, te kolika je stvarna vrijednost tih oštećenja, izuzev što paušalno navodi da je vozilo oštećeno te da su troškovi znatno veći od isplaćenih troškova, odnosno nije dokazala visinu štete koja je nastala na vozilu apelantice u predmetnoj nezgodi, a na koju visinu se apelantica poziva, dok je, s druge strane, tuženi sudu ponudio dokaze o procijenjenoj šteti i isplati iste. Budući da je apelantici na ime materijalne štete u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi isplaćen iznos od 1.723,00 KM, te da apelantica nije ponudila nijedan dokaz u pogledu visine pričinjene štete, a teret dokazivanja nastale štete i visine štete je na apelantici, prvostepeni sud je primjenom čl. 7., 123. i 126. ZPP-a zaključio tužbeni zahtjev apelantice neosnovanim. Također je naveo da je o troškovima postupka odlučio u skladu sa članom 386. st. 1. ZPP-a, a koji se odnose na zastupanje tuženog po advokatu na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu, na naknadu za osam sati odsustva iz kancelarije u iznosu od 480,00 KM i paušal od 25 %, te na 17 % PDV-a, što ukupno iznosi 1.170,00 KM, te da je troškove i dosudio tuženom u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je rješenjem o registraciji od 8. januara 2020. godine tuženi ,,ATOS“ osiguranje a.d. Bijeljina prestao postojati statusnom promjenom spajanje uz pripajanje i da je postao sastavni dio „GRAWE“ osiguranje a.d. Banjaluka, pod kojim nazivom tuženi sada i posluje. Dalje je naveo da se 12. augusta 2017. godine dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je učestvovalo vozilo vlasništvo apelantice i vozilo koje je bilo osigurano polisom tuženog. Naveo je da je tuženi visinu štete na vozilu apelantice utvrdio na osnovu ovlaštenog procjenitelja tuženog, na bazi totalne štete, u visini od 2.467,00 KM, te da je, uzimajući u obzir i visinu spasenih dijelova vozila, apelantici dostavio ponudu naknade štete u visini od 1.723,00 KM, što je apelantica i prihvatila po ispisu naloga za isplatu od 27. septembra 2017. godine. S tim u vezi je naveo da apelantica provedenim dokazima nije dokazala koja su to oštećenja nastala na njenom vozilu u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi i kolika je stvarna vrijednost tih oštećenja, pa kako apelantica nije dokazala visinu štete (čl. 7., 123. i 126. ZPP-a), zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan. Nadalje, naveo je da navodi apelantice ulaze u domen pobijanja prvostepene presude po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, po kom osnovu se presude u sporovima male vrijednosti, kao što je i predmetna (V.S. 1.570,45 KM) ne mogu pobijati (član 433. ZPP-a). Također je naveo da je za stvarnu nadležnost suda odlučujuća priroda zahtjeva koji se u postupku ostvaruje, pa kako je apelantica tužbenim zahtjevom potražuje naknadu štete, to je za suđenje po takvom sporu, shodno članu 30. stav b) tačka 1. Zakona o sudovima Republike Srpske, nadležan osnovni sud, zbog čega je prigovor apelantice u pogledu stvarne nenadležnosti neosnovan.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Zabrana zloupotrebe prava). Apelantica navodi da je vještak procijenio štetu na vozilu apelantice kao „totalna šteta”, da je apelantica u odštetnom zahtjevu koristila katalošku procjenu sa interneta koja je na dan štete iznosila 3 263,58KM, te da joj je tuženi isplatio iznos od 1.723,00KM, zbog čega je podnijela tužbu. Također navodi da je Osnovni sud odlučivao u stvari za koju nije nadležan i da je paušalnom ocjenom da je apelantica prihvatila isplaćenu sumu oduzeo apelantici pravo na pravičnu nadoknadu i dovođenje u pređašnje stanje, te joj tako nanio dodatne troškove u vidu sudskih taksi, te troškova zastupanja tuženog.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević