Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4244/19 (R. B.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4244/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-4244/19, rješavajući apelaciju Rajka Bulajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rajka Bulajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 Rs 056656 19 Rsž 2 od 26. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 Rs 056656 17 Rs od 24. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Bulajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Đorđević", advokati Draženko Lukić i Siniša Đorđević, iz Doboja, podnio je 4. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 Rs 056656 19 Rsž 2 od 26. avgusta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 Rs 056656 17 Rs od 24. maja 2018. godine. Uvodne napomene

2. JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: tuženi) je 11. januara 2017. godine donio Odluku o raspisivanju javnog konkursa, na osnovu koje je (istog datuma) raspisan Javni konkurs za izbor i imenovanje direktora organizacionih dijelova tuženog (10 organizacionih dijelova, bliže navedenih u tom javnom konkursu, u daljnjem tekstu: Javni konkurs).

3. Nakon završetka konkursne procedure, Rješenjem tuženog od 12. aprila 2017. godine apelant je imenovan za direktora organizacionog djela tuženog, ŠG „Romanija“ Sokolac (u daljnjem tekstu: Rješenje o imenovanju apelanta za direktora) na mandat od četiri godine, uz obavezu zaključivanja posebnog ugovora između apelanta i tuženog (kojim će se regulisati bliže uslovi rada, prava, obaveze i odgovornosti). Takođe je u navedenom rješenju konstatovano da rješenje stupa na snagu danom donošenja, te da se protiv istog može podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 30 dana od dana njegovog dostavljanja.

4. Odlukom tuženog broj 01-2512/17 od 20. aprila 2017. godine (u daljnjem tekstu: I odluka od 20. aprila 2017. godine), poništena je Odluka o raspisivanju javnog konkursa i Javni konkurs, kao i svi pojedinačni akti doneseni na osnovu Odluke o raspisivanju javnog konkursa i Javnog konkursa. U obrazloženju navedene odluke, tuženi je naveo da su Odluka o raspisivanju javnog konkursa i Javni konkurs doneseni na osnovu Statuta tuženog od 16. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: Statut), za koji je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-34/15 od 29. marta 2017. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. Stoga, imajući u vidu odredbe člana 68. st. 1. i 3. Zakona o Ustavnom sudu RS, kao i činjenicu da procedura po raspisanom konkursu nije pravosnažno okončana, odnosno da pojedinačni akti doneseni na osnovu Odluke o raspisivanju javnog konkursa i Javnog konkursa nisu izvršeni, tuženi je odlučio kao u izreci navedene odluke.

5. Odlukom tuženog broj 01-2513/17 od 20. aprila 2017. godine (u daljnjem tekstu: II odluka od 20. aprila 2017. godine), stavljeno je van snage Rješenje o imenovanju apelanta za direktora. Protiv navedene odluke apelant je podnio žalbu, koja je odbijena Odlukom tuženog od 12. maja 2017. godine.

Osporene odluke

6. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 Rs 056656 17 Rs od 24. maja 2018. godine, koja je ispravljena rješenjem navedenog suda od 7. marta 2019. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je I odluka od 20. aprila 2017. godine nezakonita, da je slijedom toga ništavna II odluka od 20. aprila 2017. godine i Odluka tuženog od 12. maja 2017. godine, pa da se održava na snazi Rješenje o imenovanju apelanta za direktora, te da se obaveže tuženi da sa apelantom zaključi poseban ugovor o regulisanju međusobnih prava, obaveza i odgovornosti i da mu isplati razliku naknade plate i drugih ličnih primanja koje bi apelant primio na radnom mjestu direktora i plate koje je ostvario na raspoređenom radnom mjestu (za određeni vremenski period), kao i da izvrši prijavu i plaćanje obaveznih poreza i doprinosa na te iznose (sve bliže navedeno u izreci presude, kao i rješenju o ispravci). Takođe je navedenom presudom, apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je I odluku od 20. aprila 2017. godine (očitom greškom navedena II odluka) donio direktor tuženog na osnovu, između ostalog, člana

68. Zakona o Ustavnom sudu RS i Odluke Ustavnog suda RS broj U-34/15 od 29. marta 2017. godine. Nadalje je istakao, da je u obrazloženju Odluke Ustavnog suda RS broj U-34/15 od 29. marta 2017. godine (koja je objavljena u Službenom glasniku 11. aprila 2017. godine), navedeno da Statut nije objavljen u Službenom glasniku RS, a da je u skladu sa članom 109. Ustava Republike Srpske morao biti objavljen, kako bi se učinio dostupnim da bi protekom propisanog vremena stupio na snagu, odnosno postao dio pravnog poretka. Naime, imajući u vidu da Statut nije mogao postati dio pravnog poretka zbog činjenice neobjavljivanja, koji je sastavni dio materijalizacije pravnog akta kao elementa njegove forme, Ustavni sud RS je ocijenio da isti nije saglasan sa Ustavom Republike Srpske. Osnovni sud je u vezi s tim citirao odredbu člana 68. Zakona o Ustavnom sudu RS, te je istakao da je slijedom nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da su I odluka od 20. aprila 2017. godine, II odluka od 20. aprila 2017. godine i Odluka tuženog od 12. maja 2017. godine nezakonite.

8. Osnovni sud je ukazao da je II odluku od 20. aprila 2017. godine donio direktor tuženog u skladu sa članom 68. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu RS, cijeneći da Statut nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, na osnovu kojeg je donesena Odluka o raspisivanju javnog konkursa i Javni konkurs, kao i po provedenom postupku Rješenje o imenovanju apelanta za direktora, koje nije postalo pravosnažno i izvršno. Zatim je ukazao, da je u Odluci tuženog od 12. maja 2017. godine (kojom je odbijena apelantova žalba podnesena protiv II odluku od 20. aprila 2017. godine), navedeno da je u skladu sa članom 68. Zakona o Ustavnom sudu RS, nemoguće primijeniti Statut na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Ustavnog suda RS, ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni, odnosno ne može se dozvoliti niti sprovesti izvršenje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati, ako je izvršenje počelo biće obustavljeno. Osnovni sud je istakao da je nesporno da na osnovu Rješenja o imenovanju apelanta za direktora nije zaključen ugovor u skladu sa odredbom člana 51. stav 2. Zakona o radu, a kako je to određeno u tom rješenju. Takođe je istakao, da je nesporno da je imenovana komisija za primopredaju dužnosti direktora ŠG „Romanija“ Sokolac, ali primopredaja dužnosti između ranijeg direktora i apelanta kao primaoca dužnosti direktora nije izvršena. Naime, punopravno stupanje na dužnost direktora je uslovljeno zaključivanjem ugovora, a apelant sa tuženim nije zaključio ugovor i nije stupio na dužnost direktora. U vezi s tim je još ukazao da apelant od imenovanja na dužnost pa nadalje nije ni došao nijedan dan u ŠG „Romanija“ Sokolac radi preuzimanja dužnosti, iz čega takođe proizlazi da on ni faktički nije stupio na funkciju direktora. Osnovni sud je na kraju istakao, da je cijeneći da je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je I odluka od 20. aprila 2017. godine nezakonita, pa slijedom toga da je ništava II odluke od 20. aprila 2017. godine i Odluka od 12. maja 2017. godine, to je odbio apelanta i u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva.

9. Presudom Okružnog suda broj 89 0 Rs 056656 19 Rsž 2 od 26. avgusta 2019. godine, odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao, između ostalog, da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov tužbeni zahtjev. Zatim je ukazao da na osnovu odredbe člana 11. stav 1. Zakona o javnim preduzećima, upravu bira nadzorni odbor većinom glasova, na osnovu javnog konkursa, za izbor najbolje kvalifikovanog kandidata, prema operativnim i poslovnim potrebama preduzeća, a u skladu sa odredbama statuta preduzeća. Naime, u Rješenju o imenovanju apelanta za direktora (od 12. aprila 2017. godine), u stavu 2., navedeno je da su prava, obveze i odgovornosti direktora šumskog gazdinstva, utvrđena zakonom i opštim aktima tuženog, dok je u stavu 3. navedeno da će bliži uslovi rada, prava, obaveze i odgovornosti imenovanog biti regulisani posebnim ugovorom. S obzirom da je Statut, kao obvezni opšti akt preduzeća, odlukom Ustavnog suda RS oglašen kao neustavan, to se prava i obveze decidno navedena rješenjem o imenovanju nisu mogle ni utvrditi, budući da nisu kao takve, imale na osnovu čega da se utvrde. Nadalje je istakao, da između apelanta i tuženog nikada nije zaključen poseban ugovor (naveden u Rješenju o imenovanju apelanta za direktora) koji bi odredio bliže uslove rada (prava i obveze apelanta), a kako je predviđeno i članom 51. stav 3. Zakonu o radu. Okružni sud je ukazao da budući da u konkretnom slučaju Statut, kao opšti akt preduzeća, nije bio u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, da predmet konkretnog spora nije ustavnost tog statuta, da je o toj činjenici Ustavni sud RS zauzeo stav i donio odluku, te kako su odluke Ustavnog suda RS opšte obavezne i izvršne, a shodno članu 6. Zakona o Ustavnom sudu RS, to je prvostepeni sud na pravilan način odlučio kada je odluku tuženog, da poništi svoje odluke proizašle konkretno iz Odluke o objavljivanju javnog konkursa i izbora apelanta za direktora, smatrao kao pravno utemeljene.

11. Okružni sud je istakao, a vezano za apelantove žalbene navode o "ostalim odlukama" (javne nabavke, zapošljavanje radnika) koje je generalni direktor kao ovlašteno lice tuženog donosio u spornom periodu, dakle u vrijeme važenja "ukinutog statuta", da navedene odluke i njihovo postojanje u pravnom prometu nisu bile predmet konkretne pravne stvari (u konkretnom slučaju predmet spora je da li je ništava Odluka o raspisivanju javnog konkursa i Javni konkurs). Nadalje je istakao, da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi kojima ukazuje na „uskraćenost“ dokaza, zapisnika sa sjednica, budući da su isti, u djelu o kome se odlučivalo o njegovom tužbenom zahtjevu, bili dostupni i provedeni kao dokaz u prvostepenom postupku. Pored navedenog je istakao da apelant izvedenim dokazima nije u toku prvostepenog postupka dokazao činjenice koje je isticao u toku prvostepenog postupka, a koje ponovo ističe i u izjavljenoj žalbi.

Apelacioni navodi

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Apelant je istakao da su osporene odluke donesene uz povrede odredaba postupka, na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava „što predstavlja povredu prava na pravično suđenje, kao i diskriminaciju prema apelantu u odnosu na ostale zaposlene u JP „Šume RS“ Sokolac“. Nadalje je istakao, da je na njegov prijedlog prvostepeni sud naložio tuženom da dostavi određene zapisnike sa sjednica uprave (koji pokazuju da je tuženi samo u odnosu na apelanta poništio odluku, a da su svi ostali poslovi i zadaci funkcionisali normalno), ali tuženi nije postupio po nalogu suda. Zatim je istakao, da je pred prvostepenim sudom izveden dokaz uvidom u Zapisnik sa sjednice uprave tuženog od 10. maja 2017. godine, iz kojeg je vidljivo da su generalni direktor i uprava preduzeća redovno obavljali sve posle iz svoga djelokruga rada (sprovodili javne nabavke, razmatrali i donosili odluke, pored ostalog, dali saglasnost za prijem u radni odnos), što je s obzirom na stav tuženog prema imenovanju apelanta zbog poništenja statuta, kontradiktorno, diskriminirajuće i nejednako postupanje. Takođe je istakao, da je izveden i dokaz-dopis Fonda PIO RS iz kojeg se vidi prijem 36 radnika u spornom periodu. S tim u vezi je ukazao da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude naveo da apelantovi navodi nemaju veze sa drugim postupcima, prema drugim radnicima i procesima, što predstavlja diskriminaciju. Apelant smatra da je proizvoljno pozivanje u obrazloženju osporenih odluka na poništenje Statuta i na odredbe člana

68. Zakona o Ustavnom sudu RS, jer je u konkretnom slučaju konkursna procedura pokrenuta 11. januara 2017. godine a okončana Izvještajem Komisije za izbor direktora organizacionih jedinica od 10. aprila 2017. godine i kao takva je postala konačna. Pored navedenog je istakao da je Rješenje o imenovanju apelanta za direktora doneseno na osnovu člana 51. Zakona o radu, pa da se na konkretno rješenje imaju primjenjivati odredbe Zakon o radu, a da pouka o pravnom lijeku koja je sadržana u tom rješenju odnosi na eventualnu zaštitu prava „tuženog, a ne prava drugih lica tako da je u konkretnom slučaju izbor diroktora konačno okončan donošenjem pomenutog rješenja“.

Relevantni propisi

14. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 104/11 i 92/12 - ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

IV. PRAVNO DJEJSTVO ODLUKA SUDA

Član 68.

(1) Zakoni, drugi propisi i opći akti koji na osnovu odluke Suda prestaju važiti, ne mogu se primjenjivati na odnose koji su nastali prije dana objave odluke Suda, ako do toga dana nisu pravosnažno riješeni.

(2) Propisi i drugi opći akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih općih akata koji su na osnovu odluke Suda prestali važiti neće se primjenjivati od dana objave odluke Suda, ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom.

(3) Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati ne može se dozvoliti niti provesti, a ako je izvršenje početo, bit će obustavljeno.

15. Zakon o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 1/16 i 66/18), u relevantnom djelu glasi:

OBAVLJANJE POSLOVA DIREKTORA

Član 51. st. 1., 2. i 3.

(1)Radni odnos se može zasnovati radi obavljanja poslova direktora, ako posebnim zakonom nije drugačije uređeno.

(2)Ugovor o radu iz stava 1. ovog člana može se zaključiti na neodređeno vrijeme i na određeno vrijeme do isteka roka na koji je direktor izabran, odnosno postavljen.

(3)Međusobna prava, obaveze i odgovornosti direktora koji nije zasnovao radni odnos i poslodavca uređuju se posebnim ugovorom.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da je do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji došlo jer su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbenim zahtjevom tražio, prije svega, da se utvrdi da je I odluka od 20. aprila 2017. godine nezakonita, slijedom čega da je ništavna II odluka od 20. aprila 2017. godine i Odluka tuženog od 12. maja 2017. godine (a od kojeg utvrđenja su zavisili ostali tužbeni zahtjevi apelanta), te da su redovni sudovi odlučivali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno samo o zakonitosti navedenih odluka. Zatim, Ustavni sud zapaža da su I odlukom od 20. aprila 2017. godine, poništena Odluka o raspisivanju javnog konkursa i Javni konkurs, kao i svi pojedinačni akti doneseni na osnovu Odluke o raspisivanju javnog konkursa i Javnog konkursa, jer su doneseni na osnovu Statuta, za koji je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-34/15 od 29. marta 2017. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je tuženi istu donio na osnovu odredbi člana 68. st. 1. i 3. Zakona o Ustavnom sudu RS, a imajući u vidu činjenicu da procedura po raspisanom konkursu nije pravosnažno okončana, odnosno da pojedinačni akti doneseni na osnovu Odluke o raspisivanju javnog konkursa i Javnog konkursa nisu izvršeni. Ustavni sud dalje nalazi da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je u skladu sa članom 68. Zakona o Ustavnom sudu RS, nemoguće primijeniti Statut na odnose koji su nastali prije dana objavljivanja odluke Ustavnog suda RS, ako do tog dana nisu pravosnažno riješeni, odnosno ne može se dozvoliti niti sprovesti izvršenje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati (ako je izvršenje počelo biće obustavljeno), te da je nesporno da na osnovu Rješenja o imenovanju apelanta za direktora nije zaključen ugovor u skladu sa odredbom člana 51. stav 2. Zakona o radu, a kako je to određeno u tom rješenju. Dovodeći u vezu obrazloženje koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, sa relevantnim odredbama Zakona o Ustavnom sudu RS i Zakona o radu na koje su se pozvali, Ustavni sud ne može naći proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Okružni sud, te jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4244/19 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio